Marketing
JUPITER I URAN
JUPITER
JUPITEROVI PRSTENOVI
Zlatan Gavrilović Kovač
Jupiterov sustav prstenova otkriven je 4. ožujka 1979. na jednoj slici koju je poslao Voyager 1 dok je prolazio kroz ekvatorijalnu ravninu planeta. Od tada su otkriveni Hubbleovim svemirskim teleskopom i detaljno proučeni svemirskom letjelicom Galileo. Postoje tri glavne komponente:
Halo, Glavna i Gossamer (zapravo postoje dvije komponente
Gossamerovog prstena).
Prstenovi su vrlo tamni i prilično se razlikuju od svijetlih, ledenih
prstenova Saturna. Uzrokuju ih materijali koji dolaze s malih
unutarnjih satelita; ovaj tamni, blago crvenkasti materijal odbacuje se s
površina satelita nakon udara meteoroida koji putuju
brzinama znatno povećanim Jupiterovom snažnom gravitacijskom silom
baš kao što se stvara oblak kredne prašine . Mali unutarnji sateliti Metis i Adrastea,
koji se kreću unutar Glavnog prstena, najvažniji su
doprinosnici Glavnom i Halo prstenu, a Amaltea i Teba
odgovorne su za Gossamer prstenove. Čini se da praktički nema
čestica leda nigdje u sustavu prstenova. Vanjski (Gossamerov) prsten zapravo se sastoji od dva slaba
i manje-više ujednačena prstena, jedan koji okružuje drugi: oni
se protežu od vanjske granice Glavnog prstena (129 100 km)
i protežu se na preko 222 000 km, iako je prsten toliko rijedak
da je teško odrediti preciznu granicu. Slabiji od ta dva
proteže se radijalno prema unutra od orbite Tebe, dok se gušći
od ta dva, zatvoreni prsten, proteže radijalno prema unutra od
orbite Amalteje. U svakom slučaju, središta prstenova su slabija
od rubova. Glavni prsten proteže se od orbite Adrasteje
do ruba Halo prstena, dok je Halo prsten toroidalan,
proteže se radijalno od 122 000 km do 92 000 km.
Rezultati Voyagera i Galilea pokazuju da su prstenovi mnogo
svjetliji u svjetlosti raspršenoj prema naprijed nego u svjetlosti raspršenoj prema natrag ili
reflektiranoj svjetlosti. To ukazuje na to da su čestice prstena općenito samo 12 mm u promjeru. Takve čestice imaju relativno kratak životni vijek u stabilnim orbitama, tako da se prstenovi moraju kontinuirano nadopunjavati materijalom koji proizvode mali sateliti. Ne zna se točno od čega je sastav ovih prstenova Jupitera
MUNJE I AURORA
Munje su vrlo intenzivne na Jupiteru; na primjer, ogromni bljeskovi
zabilježeni su na noćnoj strani planeta od strane orbitera Galileo u
studenom 1996., s pojedinačnim bljeskovima stotinama kilometara
široki. Bljeskovi su vrste 'od oblaka do oblaka', a bez sumnje
postoji i grmljavina. Javljaju se u turbulentnim ciklonskim područjima i
mogu biti generirane konvekcijom u vodenim oblacima kao na Zemlji.
Aurore su također intenzivne; prvi put su otkrivene 1977., a zabilježio ih je Voyager 1 tijekom svog prolaska preko noćne strane
planeta u ožujku 1979.
UNUTARNJA STRUKTURA JUPITERA
Godine 1923. i 1924. klasična serija radova H. Jeffreysa konačno je odbacila ideju da je Jupiter minijaturno sunce koje emitira ogromne količine topline. Jeffreys je predložio model u kojem bi Jupiter imao stjenovitu jezgru, plašt sastavljen od čvrstog vodenog leda i ugljikovog dioksida te vrlo duboku atmosferu. Metan i amonijak, oba spoja vodika, identificirani su u atmosferi od strane R. Wildta 1932. godine, te je predloženo da se Jupiter mora sastojati
uglavnom od vodika. Godine 1934. Wildt je predložio model koji Jupiteru daje stjenovitu jezgru promjera 60 000 km, prekrivenu ledenom ljuskom debljine 27 000 km, iznad koje se nalazi atmosfera bogata vodikom. (Ovo je svakako bilo uvjerljivije od neobične teorije koju je predložio E. Schoenberg 1943. godine. Schoenberg je vjerovao da Jupiter ima čvrstu površinu, s vulkanskim pukotinama duž paralela; zagrijani plinovi
koji se dižu iz tih pukotina stvarali bi pojaseve!)
Nove modele neovisno su predložili 1951. godine W. Ramsey u Engleskoj i W. DeMarcus u Americi. Prema Ramseyju, jezgra promjera 120 000 km sastojala se od vodika, toliko komprimiranog da je poprimila karakteristike metala. Jezgru je prekrivao sloj običnog krutog vodika debljine 8000 km, iznad kojeg se nalazila atmosfera. Danas se vjeruje da je Jupiter uglavnom tekući (sugestija koju je davno, 1871. godine, iznio G. W. Hough, koji je također vjerovao da je Velika crvena pjega plutajući otok). Najnoviji modeli temelje se na radu J. D. Andersona i W. B. Hubbarda u Sjedinjenim Državama.
Nema razloga misliti da su jako daleko od istine,
iako bi bilo uzaludno pretvarati se da je naše znanje uopće
potpuno.
Vjerojatno postoji gusta jezgra, mnogo masivnija od Zemlje, gdje je temperatura reda veličine 25 000 C, a središnji tlak oko 10 do 100 megabara (tj. 10 do 100 milijuna Zemljinih atmosfera). Procijenjeno je da je promjer jezgre od 0,3 do 1,1 puta veći od Zemljinog. Smatra se da jezgru okružuje debeli sloj vodika, koji će pri takvom tlaku biti u metalnom stanju. Na oko 46 000 km od jezgre temperatura je 20 000 C (možda i više) i dolazi do prijelaza iz tekućeg metalnog vodika u tekući molekularni vodik; u prijelaznom području pretpostavlja se da je temperatura oko 11 000 C, s tlakom oko tri milijuna puta većim od tlaka Zemljinog zraka na razini mora. Iznad tekućeg molekularnog vodika nalazi se plinovita atmosfera, koja je duboka oko 1000 km. Promjena
stanja je postupna; ne postoji čvrsta, oštra granica, tako da
ne možemo sa sigurnošću reći gdje završava 'atmosfera', a počinje stvarno
tijelo planeta.
Međutim, predloženi su i drugi modeli. Prema
američkim astronomima B. Militzeru i W. B. Hubbardu (2008.),
Jupiter ima veliku stjenovitu jezgru, 14 do 18 puta veću od Zemljine mase,
sastavljenu od slojeva metala, stijena i leda metana, amonijaka i
vode; iznad nje je atmosfera, sastavljena uglavnom od vodika
i helija. Citirajući Militzera sa Sveučilišta u Kaliforniji:
„Jupiter se formirao iza linije leda i tako je nakupio led zajedno sa
stjenovitim materijalom. Kao rezultat toga, led je dio jezgre, a ne u
omotaču.“
Jupiter zrači 1,7 puta više energije nego što bi zračio da
ovisi samo o zračenju primljenom od Sunca. Vjerojatno ovaj
višak topline nije ništa više od onoga što ostaje od topline generirane
kada je Jupiter formiran. Sugerirano je da se Zemljina kugla polako skuplja, uz oslobađanje energije, ali ovo objašnjenje sada nije općenito prihvaćeno.
Usput, treba napomenuti da Jupiterova jezgra nije ni približno dovoljno vruća
da bi izazvala nuklearne reakcije zvjezdanog tipa. Jupiter nije 'neuspjela zvijezda'
niti smeđi patuljak; definitivno je planet.
MAGNETSKO POLJE
Jupiterovo magnetsko polje je najveće i najjače u našem Sunčevom sustavu (isključujući Sunčevo). Stvara ga metalni vodik u unutrašnjosti planeta i nevjerojatno je snažno, proteže se milijunima kilometara u svemir, tvoreći ogromnu magnetosferu. Ova magnetosfera je toliko velika da nadmašuje čak i Jupiterovu vlastitu veličinu, proteže se daleko izvan orbita njegovih mjeseca, pa čak i dopire do Saturna u nekim smjerovima. Jupiterovo magnetsko polje je 16 do 54 puta jače od Zemljinog. Njegova magnetosfera, područje kojim dominira magnetsko polje planeta, ogromna je i proteže se milijunima kilometara. Toliko je velika da se smatra najvećom kontinuiranom strukturom u našem Sunčevom sustavu, nakon heliosfere. Smatra se da Jupiterovo magnetsko polje nastaje djelovanjem električno vodljivog tekućeg metalnog vodika u njegovoj unutrašnjosti.
Prema Rex-Kovač teoriji uzimajući u obzir unutrašnji sastav Jupitera I njegovo magnetsko polje koje je najveće I najjače u našem Solarnom sustavu PRSTEN Jupitera bi trebao biti sastavljen od električki provodljivih elemenata bez obzira da li je riječ o elektrolitima, vodi sa otopljenim solima ili elementima koji na niskim temperaturama pokazuju ponašanje supervodiča
URAN
keyboard testing software online
URAN
Zlatan Gavrilović Kovač
Immanuel Kant je u svom djelu iz 1755. godine u svojoj Teoriji predložio nebularnu hipotezu za nastanak Sunčevog sustava. Pretpostavio je da je Sunčev sustav nastao iz rotirajućeg oblaka plina i prašine, koji se zatim kondenzirao zbog gravitacije, formirajući Sunce i planete. Ova teorija, koja je prethodila sličnim teorijama Laplacea i Herschela, predvidjela je moderno razumijevanje podrijetla zvjezdanih sustava i prostranstva svemira. Iako Kant nije izričito predvidio postojanje Urana, njegova ga je teorija navela na nagađanja o postojanju planeta izvan Saturna, što je potvrđeno Uranovim otkrićem 1781. godine.Kant o planetama iznad Saturna raspravlja u Prvom dijelu svoje Teorije koji nosi naslov O sistematskom ustrojstvu među fiksnim zvijezdama. I on na kraju toga poglavlja zapisuje : “Može li se dakle pretpostaviti da će postojati još druge planete iznad Saturna koje su još ekscentričnije I time dakle onima još srodnije , napokon posredstvom stalne ljestvice planete čine kometama. Ekscentričnost je od Venere 1/126 od polovice osovine njezina eliptickoga kruga, kod Zemlje 1/58, kod Jupitera 1/20 I kod Saturna 1/17 od iste ose, ekscentricnost dakle raste očito sa udaljenostima...Moglo bi se prema ovoj slutnji možda imati još nade u otkrivanju novih planeta iznad Saturna koje su još ekscentričnije od njega I mogle bi biti bliže kometskoj osobini”.
Moramo ovdje reći da je nešto kasnije 1766 godine Johann Titus, njemački astronom iznio jedan jednostavni numerički patern koji govori o planetarnoj distanciji I njihovim relacijama. On je otpočeo sa sekvencijom brojeva 0 ,3,6,12,24,48,96,192,384,768 I tako sve redom u kojoj svaki novi pojam iznad 3 uduplava.. Dodavajući 4 svakom pojmu I dijeleći ga sa 10 on je dobio novu sekvenciju brojeva u kojoj svaka reprezentira prosječnu udaljenost poznatih planeta od Sunca relativnu prema prosječnoj distanciji Zemlje od Sunca. Za večinu ovih slučajeva rezultirani broj korespondirao je izračunatom ratiu. Ovu je teoriju kasnije John Eilert Bode načinio javnom 1772 godine. Ova je Titus Bodeova formula imala svoj kredibilitet kada je orkriven planet Uran s obzirom da je otkrivena njegova orbita kojoj prosječna distancija od Sunca jest u razumnome odnosu bliska onoj koju je formula predviđala. Ali postoji diskrepancija I aktualne vrijednosti postaju bitne za tri vanjske planete, kao što su Uran, Neptun I Pluton koje su otkrivene nakon Titusove predložene formule iz 1766. Tako je za Uran aktualna distancija 19.19 a distancija prema Titus Bodeovoj formuli u a.j. jest (192 +4)/10=19.6, za Neptun aktualna 30.06 a prema formuli (384+4)/10=38.8 I za Pluton aktualna 39.53 a prema Titusovoj formuli (768+4)/10=77.2 Ova je formula također predviđala postojanje planete u području današnjega asteroidnoga pojasa.
SASTAV URANA
Jedna važna činjenica je da Uran, za razliku od ostalih divovskih planeta,
ima malo unutarnje topline. Jupiter zrači 1,7 puta više
energije nego što bi zračio da je u potpunosti ovisan o onome što prima
od Sunca; Saturn zrači 1,8 puta više; a Neptun
preko 2. Kod Urana je gornja granica samo 1,06, ali s
mogućom nesigurnošću od plus ili minus 1 tako da možda uopće nema
viška energije. Štoviše, temperature Urana i
Neptuna mjerene sa Zemlje gotovo su jednake, iako je
Neptun dalje od Sunca.
Uran je uglavnom sastavljen od 'leda', ali treba napomenuti da on
nije u čvrstom obliku. Za planetarne znanstvenike 'plin' znači
vodik i helij, 'led' smjesu vode (H2O),
metana (CH4) i amonijaka (NH4) s manjim količinama drugih
tvari. Voda je glavni sastojak. „Stijena“ je mješavina silicijevog
dioksida (SiO2), magnezijevog oksida (MgO) i metalnog željeza
(Fe) i nikla (Ni) ili spojeva željeza poput FeS i FeO.
Unutar Urana i Neptuna, uvjeti tlaka i temperature čine da se svi ovi materijali ponašaju kao tekućine, ali ne poprimaju
metalna svojstva kao kod većih divova; par Jupiter/
Saturn vrlo se razlikuje od para Uran/Neptun. Stijena
i led čine 80% mase Urana, u usporedbi s 10% za
Jupiter. Godine 2008. E. Schwegler (Nacionalni laboratorij Lawrence Livemore) i njegov tim predložili su da pri tlakovima iznad
450 000 atm led ulazi u nadzvučno čvrsto stanje, tako da unutrašnjost
Urana i Neptuna može sadržavati nešto čvrstog leda.
Ima li Uran silikatnu jezgru? Prema jednom modelu,
odgovor je „da“; jezgra s radijusom manjim od 20% cijele kugle
i masom nešto većom od polovice ; središnji tlak bi
bio oko 8 000 000 bara. Oko ovoga bi se nalazio 'ledeni' plašt,
sastavljen od tekućine koja sadrži vodu, amonijak i druge hlapljive tvari
i čini većinu mase planeta, te konačno
atmosfera. Ipak, postoji mnogo nagađanja o tome i moramo
priznati da je naše znanje o uvjetima duboko unutar kugle
vrlo oskudno; nemamo dokaza da postoji određena jezgra (imajte na umu
nedostatak ili gotovo nedostatak unutarnjeg izvora topline), a čak i ako je
tamo, možda nema dobro definiranu granicu.
MAGNETSKO POLJE
Uran ima magnetsko polje: jakost ekvatorijalnog polja na ekvatoru iznosi 0,25 G, za razliku od 4,28 G za Jupiter (vrijednost za Zemlju iznosi 0,305 G). Međutim, magnetska os je pomaknuta od rotacijske osi za 58,6: magnetska os ne prolazi kroz središte globusa, već je pomaknuta za 8000 km. Polaritet je suprotan od Zemljinog. Činjenica da magnetski i rotacijski pol nisu ni blizu jedan drugome znači da su aurore, koje su otkrivene
s Voyagera 2, daleko od rotacijskog pola. Magnetosfera Urana je relativno 'prazna': proteže se na 590 000 km
na dnevnoj strani i oko 6 000 000 km na noćnoj strani.
Magnetosfera sadrži protone i elektrone, s nešto
H2+ iona. Ispred planeta nalazi se udarni moment na 23 Uranova radijusa, a magnetopauza na 18 radijusa; magnetski rep se proteže milijunima kilometara, a planetova 'bočna' rotacija je aktualna.
Jačina polja na sjevernoj hemisferi je znatno veća nego na južnoj.
Kod Jupitera i Saturna, magnetska polja se generiraju u jezgrama. Međutim, kod Urana i Neptuna, polja mogu nastati na mnogo plićim razinama, u globalnoj tekućini. Ne možemo se pretvarati da smo uopće sigurni. Razlog nagiba magnetske osi nije poznat. U početku se smatralo da Uran možda doživljava 'magnetski obrat', ali naknadno je otkriveno da je i Neptunova magnetska os pomaknuta i pretpostaviti da se
dva magnetska obrata događaju istovremeno bilo bi previše slučajno.
PRSTENOVI
Uran ima sustav prstenova, identificiran 1977. i izvan dosega
običnih vizualnih teleskopa.
Vrijedi se podsjetiti da je 1787., nekoliko godina nakon otkrića
Urana, William Herschel izvijestio o postojanju prstena: koristio je
svoj reflektor s fokusom od 6 metara 4. ožujka i ponovno je izvijestio o
prstenu 22. veljače 1789. Prsten je opisao kao 'kratak, ne' kao Saturnov. Zapravo, privremeno su ga zavarali
optički efekti: nijedan teleskop tog razdoblja nije mogao pokazati
prave prstenove, a do kraja 1793. sam Herschel je shvatio
da njegov 'prsten' ne postoji.
Otkriće sustava prstenova Urana bilo je slučajno. Bilo je predviđeno da će 10. ožujka 1977. planet zakloniti
zvijezdu SAO 158687, magnitude 8,9, a to znači da će postojati
dobra prilika za mjerenje promjera Urana.
Izračuni Gordona Taylora iz Kraljevskog opservatorija Greenwich pokazali su se okultacija vidi samo iz ograničenog područja na južnoj hemisferi, a promatranja su obavili J. Elliott, T. Dunham i D. Mink, leteći na 12,5 km iznad južnog Indijskog oceana u Kuiperovom zračnom opservatoriju (KAO), koji je zapravo bio modificirani zrakoplov C 14l koji je nosio reflektirajući teleskop od 91 cm. Također su se provodila pomna promatranja iz opservatorija na zemlji, posebno u Južnoj Africi.
Trideset pet minuta prije okultacije, promatrači KAO-a vidjeli su kako zvijezda pet puta 'treperi', tako da je očito bila privremeno zaklonjena materijalom u blizini Urana.
Okultacija Urana započela je u 20:52 UT i trajala je 25 minuta. Nakon izranjanja bilo je još treptanja, a kasnije je utvrđeno da su simetrična s prvim skupom, što ukazuje na sustav prstenova. Slično je zabilježio je i J. Churms iz Južne Afrike.
Naknadna opažanja pružila su potpunu potvrdu. Godine 1978., G. Neugebauer i njegovi kolege snimili su prstenove pomoću Haleovog
reflektor u Palomaru, a 1984. D. A. Allen u Siding Springu ih je snimio u infracrvenom spektru pomoću Anglo-australskog teleskopa.
Detaljno ih je istražio Voyager 2, a proučavali su ih i sa
svemirskog teleskopa Hubble.
Poznato je trinaest prstenova. Njihova nomenklatura je kaotična
i sigurno se mora revidirati prije ili kasnije . Po
redoslijedu udaljenosti od planeta, to su: z, 6, 5, 4, a, b, Z, g, d,
l, e, n i m. Njihove udaljenosti kreću se od 38 000 km za z do
103 000 km za m.
Svi su vrlo tanki i tamni, uglavnom sastavljeni od vodenog leda i
zračenjem obrađenih organskih čestica promjera između 0,2 i 20 m.
Prstenovi z, m i n najvjerojatnije se sastoje od malih
čestica prašine. Relativni nedostatak prašine u glavnom sustavu može biti posljedica otpora u Uranovoj koroni.
Najistaknutiji prsten, m-prsten, nije simetričan;
i najuži je kada je najbliži Uranu; sateliti Cordelia
i Ophelia, koje je otkrio Voyager 2, djeluju kao 'pastiri'.
U glavnim prstenovima ima malo vidljive prašine, ali Voyager 2 je snimio
posljednju sliku, na svom putu od Urana, kada je planet
sakrio Sunce, pokazujući 200 vrlo difuznih, gotovo prozirnih traka
mikroskopske prašine koje okružuju sustav. Prstenovi se sastoje od
čestica promjera nekoliko metara, s ne mnogo čestica veličine centimetara i
milimetara; tamni su poput ugljena, a pretpostavlja se, iako bez dokaza, da bi mogli biti relativno
mladi i možda čak ni trajni oblici Uranovog
sustava. Njihova debljina je od oko 0,1 do 1 km.
Prstenovi nisu slični. Prstenovi 6, 5 i 4 pokazuju značajnu
unutarnju strukturu. Prstenovi a i ß nemaju oštre rubove. Prsten Z ne pokazuje osjetnu nagnutost prema Uranovoj orbitalnoj ravnini i sastoji se od dvije komponente - oštrog unutarnjeg elementa i mnogo slabijeg, koji se proteže oko 55 km od oštrog elementa.
Rubovi Z prstena su oštri, dok se kod d prstena nalazi slabašna komponenta unutar glavnog prstena. Prsten l otkriven je između d i e prstenova; vrlo je tanak i naizgled kružan. Osim prstenova, postoji prašnjavi materijal bliže od Prstena 6,
koji se proteže od 31 000 do 41 350 km od Urana (prstenovi z, zc,
1986 U2R).
Svakako je sustav prstenova Urana zanimljiv, ali ne može se usporediti sa slavnim, ledenim prstenovima Saturna.
Prema Rex-Kovač teoriji koju predstavljamo poštovanom čitateljstvu od 2011 godine do danas 2025 na portalu magicus info , dakle punih 14 godina, ovi prstenovi I unutrašnja struktura Urana također imaju električno vlasništvo. Time se dokazuje fundamentalna teza teleoloških karakteristika Teslinih struja.
Post je objavljen 25.07.2025. u 10:14 sati.