Marketing
ASTEROIDNI POJAS I NEPTUN
Magnetska aktivnost Sunca I asteroidni pojas
Zlatan Gavrilović Kovač
Ja ne mislim sada posebno špekulirati ali prema Rex-Kovač teoriji , koju smo razmatrali također na primjerima vanjskih planeta našega solarnoga sustava a to su Jupiter, Saturn , Uran I Neptun, moguće je također govoriti o tome da I Sunce trenutno ima svoj prsten I mi hipotetski navodimo postojeći asteroidni pojas. On čini veliku skupinu asteroida I sićušnih objekata različita sastava ali vrlo vjerojatno električkoga vlasništva unutar kojega se inducira struja u velikoj periodi oko magnetskoga vlasništva našega Sunca.
Sunce ima zvjezdano magnetsko polje koje varira po njegovoj površini. Njegovo polarno polje je 1-2 gaussa (0,0001-0,0002 T), dok je polje tipično 3000 gaussa (0,3 T) u objektima na Suncu koji se nazivaju sunčeve pjege i 10-100 gaussa (0,001-0,01 T) u solarnim protuberancijama. Magnetsko polje varira u vremenu i lokaciji. Kvaziperiodični 11-godišnji solarni ciklus je najistaknutija varijacija u kojoj broj i veličina sunčevih pjega rastu i opadaju.
Sunčevo magnetsko polje proteže se daleko izvan samog Sunca. Električno vodljiva plazma solarnog vjetra nosi Sunčevo magnetsko polje u svemir, tvoreći ono što se naziva međuplanetarno magnetsko polje. U aproksimaciji poznatoj kao idealna magnetohidrodinamika, plazma se kreće samo duž linija magnetskog polja. Kao rezultat toga, solarni vjetar koji struji prema van rasteže međuplanetarno magnetsko polje prema van, prisiljavajući ga da formira otprilike radijalnu strukturu. Kod jednostavnog dipolarnog solarnog magnetskog polja, sa suprotnim hemisferičnim polaritetima s obje strane solarnog magnetskog ekvatora, u solarnom vjetru se formira tanka strujna ploča. Na velikim udaljenostima, rotacija Sunca uvija dipolarno magnetsko polje i odgovarajuću strujnu plohu u Arhimedovu spiralnu strukturu nazvanu Parkerova spirala.
Sunčevo magnetsko polje dovodi do mnogih učinaka koji se zajednički nazivaju solarnom aktivnošću. Sunčeve baklje i izbaci koronalne mase obično se događaju u skupinama sunčevih pjega. Sporo promjenjivi brzi tokovi solarnog vjetra emitiraju se iz koronalnih rupa na površini fotosfere. I izbaci koronalne mase i brzi tokovi solarnog vjetra nose plazmu i međuplanetarno magnetsko polje prema van u Sunčev sustav. Učinci solarne aktivnosti na Zemlju uključuju aurore na umjerenim do visokim geografskim širinama i poremećaj radiokomunikacije i električne energije. Smatra se da je solarna aktivnost igrala veliku ulogu u formiranju i evoluciji Sunčevog sustava.
Promjene u sunčevom zračenju tijekom 11-godišnjeg solarnog ciklusa povezane su s promjenama u broju sunčevih pjega. Sunčev ciklus utječe na svemirske vremenske uvjete, uključujući i one oko Zemlje. Na primjer, u 17. stoljeću, čini se da je solarni ciklus potpuno zaustavljen nekoliko desetljeća; malo sunčevih pjega uočeno je tijekom razdoblja poznatog kao Maunderov minimum. To se vremenski poklopilo s erom Malog ledenog doba, kada je Europa doživjela neuobičajeno niske temperature. Raniji prošireni minimumi otkriveni su analizom godova drveća i čini se da su se poklopili s nižim od prosječnih globalnih temperatura.
Asteroidni pojas ili glavni planetoidni pojas je područje Solarnoga sustava između Marsove I Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planet Ceres, pa onda 750 tisuća planetoida ( asteroida) s promjerom većim od 1 kilometra I milijuni manjih. Barem kako to danas mi poznajemo. Planetoidni pojas se koliko danas znamo oblikavao kada I ostali dijelovi Solarnoga sustava , a gravitacijski utjecaj Jupitera, njegova plimna sila, onemogućio je stvaranje planeta, ograničio njegovu širinu I odredio pukotine u njemu koje se zovu Kirkwoodove pukotine. Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su u prvim milijunima godina bila izrazito vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo maleni dio prvobitnoga, samo oko 0,1% a ostatak je Solarnim vjetrom potisnut dalje u kozmos. Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od Sunca između 1.7 I 4 AJ. Većina asteroida u pojasu ima ekscentricitete od 0.1 do 0.2 a područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2.2 I 3.3 AJ.
Dakle, prema Rex-Kovač teoriji unutrašnje planete našega solarnoga sustava se svakako nalaze unutar asteroidnoga pojasa izložene djelovanju magnetskih I električkih sila prema jedinstvenome zakonu Faradayeve elektromagnetske indukcije.
NEPTUN
Zlatan Gavrilović Kovač
UNUTRAŠNJOST NEPTUNA
Četiri glavna planeta često se nazivaju "plinskim divovima", ali to je
strogo istinito samo za Jupiter i Saturn: Uran i Neptun je
bolje nazvati "ledeni divovi", budući da njihova ukupna masa vodika i
helija nije veća od otprilike dvije Zemljine mase, za razliku od 300
Zemljinih masa Jupitera. Unutrašnjost Urana i Neptuna je gdje
dominira 'led”, prvenstveno voda: glavna razlika između
ta dva je u tome što Neptun ima izražen unutarnji izvor topline, koji
Uran nema. Čini se da Neptun ima jezgru sastavljenu od željeza,
nikla i silikata, na temperaturi od najmanje 5000 C; smatra se da je masa jezgre oko 1,2 puta veća od Zemlje, a
tlak je vrlo velik. Jezgra može, ali i ne mora imati dobro definirane
granice, ali vjerojatno se proteže na oko petinu
radijusa planeta. Okružuje je tekući plašt, bogat vodom,
metanom, amonijakom i drugim vrstama leda; ukupna masa plašta je
između 10 i 15 puta veća od Zemljine, a temperatura je
visoka, tako da se plašt ponekad naziva 'vodeno-amonijačnim
oceanom'. Također je sugerirano da duboko u Neptunu, 7000 do 8000 km ispod površine, ogroman tlak uzrokuje raspad metana u kristale dijamanta, ali sve je to spekulacija i moramo priznati da je naše znanje o unutrašnjosti Neptuna vrlo ograničeno.
NEPTUNOVI PRSTENOVI
Neptun ima nejasan sustav prstenova. Indikacije materijala za prstenove
dobivene su u vrijeme prije Voyagera metodom okultacije,
koja se koristila za otkrivanje prstenova Urana: na primjer,
24. svibnja 1981. promatrači iz Arizone promatrali su blisko
približavanje Neptuna zvijezdi i otkrili da je došlo do vrlo
kratkog pada sjaja zvijezde. Druga slična opažanja dovela su do
sugestije da bi mogli postojati nepotpuni prstenovi, odnosno
'lukovi prstenova', iako nitko nije bio sasvim siguran kako ili zašto bi se takvi lukovi
trebali razviti. Misterij je riješen opažanjima s
Voyagera 2. Postoje potpuni prstenovi, ali glavni prsten je 'grudasti'.
Prstenovi su nazvani po
astronomima uključenima u otkriće Neptuna .
Vanjski Adamsov prsten je najizraženiji i sadrži
tri 'grude' koje su dovele do ideje o lukovima prstenova: te 'grude'
su nazvane Liberté, Egalité i Fraternité, iz razloga koji
su, u najboljem slučaju, nejasni. 'Grude' nisu ravnomjerno raspoređene, već
su grupirane zajedno na otprilike jednoj desetini opsega prstena: njihove duljine kreću se od 5000 do 10 000 km. Mogu biti posljedica
učinka malog satelita Galatea, koji kruži vrlo blizu
prstenova. Također je sugerirano da bi uzrok mogli biti mali
sateliti ugrađeni u Adamsov prsten, ali do sada nisu
viđeni; možda postoje, a možda i ne postoje. Tijekom prolaska Voyagera 2,
Adamsov prsten je prekrio zvijezdu druge magnitude Nunki (Sigma
Sagittarii) i dokazao da ima jezgru širine samo 17 km; materijal prstena
je crvenkast, s vrlo niskim albedom. Arago prsten je taman.
i uzak. Le Verrierov prsten je uzak i rijedak; nije daleko
od orbite malog satelita Despina, ali ne pokazuje lukove.
Visoravan je difuzni pojas materijala koji sadrži visok postotak
vrlo malih čestica. Unutarnji Galleov prsten je mnogo širi od
Adamsovog ili Le Verrierovog prstena: moguće je da se 'prašina' proteže
gotovo do vrhova oblaka. Za razliku od Uranovih prstenova, Neptunovi
prstenovi su svjetliji u prednjem raspršenom svjetlu nego u stražnjem raspršenom svjetlu,
tako da sadrže veći udio vrlo malih čestica
nego mnogo uži Uranovi prstenovi. Čak ni iz Voyagera,
Neptunove prstenove nije bilo lako identificirati: crnji su od
čađe! Moguće su mladi, nastali od ostataka malih
satelita.
MAGNETSKO POLJE
Pretpostavljalo se da Neptun mora imati magnetsko polje. Kako se
Voyager 2 približavao, detektirane su radio emisije, ali je došlo do kašnjenja prije nego što je Voyager prošao kroz udarni val pramca (tj. područje gdje se solarni vjetar zagrijava i skreće interakcijom s Neptunovom magnetosferom). Udarni val pramca je
konačno zabilježen na 879 000 km od planeta. Samo magnetsko polje
bilo je slabije od polja ostalih divova; jakost polja na
površini je 1,2 G na južnoj hemisferi, ali samo 0,06 G na
sjevernoj. Pravo iznenađenje bilo je da je nagib
magnetske osi u odnosu na os rotacije 47, tako da u tom
pogledu Neptun nije drugačiji od Urana; štoviše, magnetska os
ne prolazi kroz središte globusa, već je pomaknuta za
10 000 km ili 0,4 Neptunova radijusa. To ukazuje na to da dinamo
električne struje moraju biti bliže površini nego središtu
globusa. Magnetosfera je opisana kao relativno
'prazna': dramatično se okreće kako se planet okreće, a uključeni su i
sateliti. Aurore su pronađene, ali umjesto da budu
blizu rotacijskih polova, bile su bliže ekvatoru jer
su rotacijski i magnetski polovi toliko udaljeni. U to vrijeme,
naravno, sjeverna hemisfera doživljava svoju dugu
zimu. Neptunske aurore su znatno slabije od onih
drugih divova.
Mi malo znamo o Neptunu I općenito o planetama našega solarnoga sistema koje imaju prstenove I pored svih eksperimentalnih istraživanja . Ali je jedno sigurno a to je da možemo pretpostaviti induciranje električne energije na površinama ovih planeta zahvaljujući prstenima oko jezgre koja ima magnetske osobine
Post je objavljen 27.07.2025. u 00:58 sati.