slika: internet

Neću sada mnogo debatirati o tome što je to antropijsko načelo. Htio bih samo reći, da je to jedno novo filozofsko stajalište koje smatra kako je život u našem kozmosu primjeren njegovom određenom stanju pa se onda smatra da je antropijsko načelo filozofsko mišljenje koje uzima, da promatranje svemira mora biti kompatibilno sa svjesnim i ljudskim životom koji ga promatra.

Zagovornici antropskog principa objašnjavaju zašto ovaj svemir ima starost i osnovne fizičke konstante potrebne za prilagodbu svjesnom životu. Kao rezultat, oni vjeruju kako ovaj svemir ima fundamentalne konstante za koje se čini da spadaju u uski raspon za koji se smatra da je kompatibilan sa životom.

Jaki antropski princip (SAP), kako su objasnili John D. Barrow i Frank Tipler navodi, da je sve to tako, jer je svemir u određenom smislu primoran, da u njemu na kraju izađe svjesni i ljudski život. Neki kritičari SAP-a zastupaju slab antropski princip (WAP) sličan onome koji je definirao Brandon Carter, a koji kaže da je sveobuhvatno fino podešavanje svemira rezultat pristranosti u selekciji (konkretno pristranosti preživjelih): tj. samo je onaj svemir moguć koji je sposoban, da na kraju podržati život na način postojanja živih bića sposobnih promatrati i razmišljati o materiji. Takvi argumenti najčešće potiču neko poimanje multiverzuma za postojanje statističke populacije svemira za odabir i iz koje bi se moglo dogoditi pristranost selekcije (naše promatranje samo ovog svemira, kompatibilnog s našim životom).

Ja ne bih sada htio niti mogao detaljno razlagati ovaj princip, samo bih htio napomenuti kako se prvotna slična ideja pojavila znatno ranije kod francuskog paleontologa i filozofa Teilharda de Chardina koji je u svojoj knjizi Fenomen čovjeka (englesko izdanje koje ovdje uzimamo u obzir je Phenomenon of man) zapisao za Omega razvoj slijedeće:

„ We have seen and admitted that evolution is an ascent towards consciousness.“
(str. 258)

„Because it contains and engenders consciousness, spacetime is necessarily of a convergent nature. Accordingly its enormous layers, followed in the right direction, must somewhere ahead become involuted to a point which we might call Omega, which fuses and consumes them integrally in itself. However immense the sphere of the world may be, it only exists and is finally perceptible in the directions in which its radii meet--even if this were beyond time and space altogether.“
(str. 259)

Životni rad Teilharda temelji se na njegovom uvjerenju, da se ljudski duhovni razvoj pokreće istim univerzalnim zakonima kao i materijalni razvoj. Napisao je, „... sve je zbroj prošlosti“ i „... ništa nije razumljivo osim kroz povijest.“

Priroda "je ekvivalent 'postajanju', stvaranju sebe: ovo je pogled na koji doživljaj neodoljivo nas vodi. Ništa, čak ni ljudska duša, najviša duhovna manifestacija koju poznajemo, ne spada u ovaj univerzalni zakon.
„Čovjekov fenomen predstavlja Teilhardov pokušaj usklađivanja njegove vjere sa svojim akademskim interesima kao paleontologa. Jedno posebno oštro opažanje u Teilhardovoj knjizi povlači predodžbu da evolucija postaje sve opcionalniji proces. Teilhard ukazuje na društvene probleme izolacije i marginalizacije kao velike inhibitore evolucije, pogotovo jer evolucija zahtijeva objedinjavanje svijesti. Izjavljuje da "niko ne očekuje evolucijsku budućnost osim u suradnji sa svima drugima." Teilhard je tvrdio da ljudsko stanje nužno vodi psihičkom jedinstvu čovječanstva, iako je naglasio da to jedinstvo može biti samo dobrovoljno; to dobrovoljno psihičko jedinstvo on je nazvao "nejedinstvo".“

Teilhard također kaže da je "evolucija uspon prema svijesti", daje encefalizaciju kao primjer rane faze i stoga označava kontinuirani uspon prema točki Omega koja je, u svim namjerama i svrhama, Bog. Zamislio je vitalističku ideju Omega točke (maksimalna razina složenosti i svijesti prema kojoj je vjerovao da se svemir razvija) te je razvio koncept noosfere Vladimira Vernadskog.

Ove su ideje u izvijesnom smislu, kako mi vidimo stvari danas, sadržane i u konceptu antropijskoga kozmosa. Mi samo vjerujemo, da ove pogodnosti za život jesu bitna karakteristika kozmičkoga razvoja, da je sam život u cjelini primjeren našem kozmosu i da istovremeno i razlog i bit toga razvoja. Stoga ne govorimo o stvorenim uvetima za život, o posebnom stanju materije ili pak teleološkim procesima bez uvjerenja, da je čitav životni proces u našem kozmosu bez obzira kreće li se on od jednostavnih organskih spojeva ili pak prema Omega razvoju samo demonstracije jedne te iste vitalne sile života i stvaranja u kojima se prožimaju fizikalni uvjeti sa biološkim razvojem, jer su jedno i drugo imanentni razvojni momenti materije i svjetske duše općenito.

slika: internet

slika: internet

Immanuel Kant je također raspravljao u svojoj „Teoriji neba“ mogućnosti života na drugim planetima našeg solarnog sistema i to posebno u trećem dijelu ove knjige, u dodatku pod naslovom „O stanovnicima zviježđa“ i on smatra, da se može oko ovog pitanja prepustiti mašti sa većom slobodom, nego slikar u slikanju raslinja i životinja neotkrivenih zemalja. Istina, on kaže kako se takve misli ne bi mogle niti pravo dokazati niti pravo opovrgnuti, ali da on može otpočeti sa ovom problematikom od pitanja „udaljenosti nebeskih tijela od Sunca koji povlače za sobom bitni utjecaj na različite vlastitosti mislećih priroda koje se nalaze na tim tijelima.“
Nadalje, piše: „Mišljenja sam da to upravo ne bi bilo nužno tvrditi da bi svi planeti morali biti nastanjeni, iako bi bila neskladnost to poricati s obzirom na sve ili također na većinu, a svrha prirode je promatranje umnih bića.“

Već se iz ovih Kantovih početnih razmišljanja vidi da nije riječ o tako sofisticiranim spoznajama kakvima na primjer danas vlada suvremena metafizika i astronomija, ali da ta njegova razmišljanja su teoretski valjana i točna, jer su naše spoznaje kojima baratamo samo produkt jedne male životne ljudske sekvence na ogromnoj vremenskoj skali univerzuma. Prema tome, mi ne znamo sasvim točno što je bila istina solarnog sistema prije možda 100 milijuna godina niti što će točno biti istina našeg solarnog distema sljedećih 100 milijuna godina. Mi nagađamo, mi istražujemo, mi se pitamo, ali nemamo neke definitivne i točne odgovore. Odatle valja afirmirati načelo „približnosti“ u astronomskoj spoznaji, a ne poticati stajalište o apsolutnoj istini u koju možemo biti posve sigurni.

Tako on za Jupiter kaže, da se „može pretpostaviti, da će, iako je sada nenastanjen, ipak to jednom postati kada se završi period njegova oblikovanja“ ili kasnije pa nastavlja „Međutim, ipak je većina planeta sigurno nastanjena, a koje to nisu, jednom će to postati.“

Što se života na drugim planetima tiče, on smatra kako taj problem života treba promatrati s obzirom na stanje materije koja je proporcionalna odstojanju od Sunca, jer toplina Sunca „...u ugrijanijoj sferi trpi nasilna kretanja i rastrojstvo svoje naravi“ pa zaključuje: „Građa iz koje su oblikovani stanovnici različitih planeta, štoviše životinje i biljke na njima, mora biti to lakše i finije vrste, a elastičnost vlakanaca zajedno sa korisnom nadarenošću njezine građevine to savršenije vrste prema mjeri koliko su one udaljenije od Sunca.“

Tako je prema kozmogoniji na koju Kant računa kao i prema Newtonovim proračunima građa iz koje su oblikovana nebeska tijela uvijek lakše vrste kod udaljenijih tijela, nego kod bližih što nužno mora povlačiti za sobom isti odnos i sa stanovnicima tih nebeskih tijela. Tako je i “savršenstvo“ kako duhovnog tako i materijalnog svijeta na planetima od Merkura do Saturna ili još možda iznad njega „...ukoliko postoje drugie planeti“ to savršenije u točno stupnjevitom slijedu prema proporciji njihovih udaljenosti od Sunca, jer utjecaj svjetla i topline ne određuje se njihovim apsolutnim intenzitetom“, nego sposobnošću materije kojom ih ona prima i njihovoj se pokretnoj sili manje ili više protivi’’.

S obzirom na naš solarni sistem, s obzirom na kretanje planeta u orbiti oko sunca pa onda s obzirom na brzinu okretanje planeta oko njihovih osi, po građi njihova sastava koja je proporcionalna prema Sunčevu utjecaju „Božja mudrost je sve tako povoljno uredila u korist umnih bića koja ih nastanjuju.“

„Međutim, možda griješimo.“, kaže Kant, ali i to je ljudski, ali onda snosimo odgovornost za svoje radnje pred sudištem pravde.

Nadalje, Kant onda razmišlja o planeta,a Zemlji i Marsu i kaže: „U stvari, su obadva planeta, Zemlja i Mars, najsrednjiji članovi planetarnog sistema i može se o njihovim stanovnicima pretpostavljati srednji položaj kako fizičkog tako i moralnog stanja između dviju krajnjih točaka.

Kant je doista mislio, da su Zemlja i Mars dva izuzetna planeta po svom ukupnom mjestu u solarnom sistemu i u tom njegovom mišljenju ga je slijedila čitava astronomska i znanstvena zajednica do danas. Mi se, međutim, razlikujemo od Kanta po tome što mislimo kako to prvenstvo pripada Veneri i Zemlji, ali ne po njihovom moralnom stanju i fizičkom položaju, nego po mogućnostima homo sapiencea u budućim scenarijima razvoja Zemlje i mogućnosti čovjekovog preživljavanja u odnosu na njih.

slika: internet

Mislim da s obzirom na pitanja postanka i razvoja života na planetu Zemlja kao i na drugim planetima našeg solarnog Sistema treba imati u vidu kako je riječ o ogromnoj vremenskoj skali kozmosa kao također i o jednom beskonačnom procesu kozmičkog stvaranja gdje se život svagda stalno obnavlja u jednoj sukcesiji rađanja, nastajanja i smrti, sukcesiji koja je data u obliku kruga svih krugova gdje se smjenjuje prošlost, sadašnjost i budućnost i ponovo naslućuje budućnost, sadašnjost i prošlost.

Na krugu u kojem se uvijek vraćamo na ono mjesto od kojega smo krenuli što je od Nietschea poznato zapadnom čovjeku kao koncept vječnog povratka istog i ti se momenti sukcesije ili epohe kozmičkog životnog razvoja mjere milijardama godina, a naše ljudsko postojanje kao jedan mali i kratki isječak vremena u geološkoj povijesti Zemlje i cjelokupnoj povijesti našeg solarnog sistema. Odatle i stajalište kako čovjek ne može u potpunosti shvatiti istinu te povijesti kao što ne može niti predvidjeti sa potpunom sigurnošću buduće događaje, ali može dati jednu približnu sliku koja je jako daleko od nekih konačnih apsolutnih istina.

Mi ćemo u ocrtavanju glavnih tendencija razvoja života u našem solarnom sistemu krenuti od trenutnih najvažnijih spoznaja i nacrta ili scenarija razvoja našeg solarnog sistema:

Danas se općenito vjeruje među znanstvenicima i astronomima, da je naš Kosmos, prostor, vrijeme i materija, da su oni nastali u „big bangu“ ili u procesu „velikog praska“, u procesu izmedu 15 do 20 milijardi godina. Znanstvenici su danas spremni prihvatiti ovu teoriju. Međutim , ono što mi ne znamo je, naravno, odgovor na pitanje kako i zašto se ovaj proces „velikog praska“ dogodio. Ponekad se čini da je prihvaćanje ove teorije zauzimanje jedne nejasne pozicije, ali mi ne možemo, a da ne uzmemo u obzir mipljenje većine znanstvenika i astronoma koji prihvaćaju ovu teoriju makar i sa izvjesnom skepsom, jer glavni problem je upravo iznaći neku novu vrstu zadovoljavajuže teorije ili neku bolju alternativu.

Mi danas znamo, da su galaksije formirane u dugom kozmičkom procesu i da su zvijezde nastajale u tim galaksijama. Starost našeg Sunca procjenjuje se na otprilike 5 milijardi godina i stoga možemo reći, da to nije "prva generacija" zvijezda. Nema nikakve sumnje, da je planet Zemlja mlađi od Sunca i doista možemo fiksirati njegovu starost prilično precizno na otprilike 4,5 milijardi godina metodom radioaktivnog sata. Rezultati radioaktivnog datiranja može danas izgledati definitivan.

Neke su stijene Zemlje stare 4,5 milijardi godina i možemo se vratiti unazad upravo toliko zahvaljujući fizikalnim mjerenjima. Medutim, prije samo nekoliko decenija ove su fizikalne ideje bile posve izvan našeg domašaja. Na primjer, Lord Kelvin, veliki fizičar Engleske viktorijanskog doba, procjenjivao je starost naše planete na svega 10 milijuna godina. On je razmišljao koliko dugo je Zemlja sa sadašnjom temperaturom, ako je na početku stvaranja bila topla kao naše Sunce. Danas, dakle, sa potpunom vjerojatnošću možemo tvrditi, da je planet Zemlja star 4,570 milijardi godina i da smo ovim podatkom prilično blizu punoj istini. Nama se, doduše, ovaj raspon može činiti velikim, ali naši povijesni periodi samo su vrlo male sekvence na velikoj vremenskoj skali Univerzuma.

Prvu znanstvenu teoriju o postanku našeg planetarnog sistema dao je 1796. godine Piere Simon de Laplace koju danas poznajemo pod imenom „Nebularna hipoteza“. U izvjesnom smislu Laplace je uobličio već od ranije postavljene ideje njemačkog filozofa Imanuela Kanta i to iz njegova rada „Teorija neba“ iz 1755. Godine, ali su sada te ideje dobile na fizikalnoj konkretnosti i jasnoći.

Laplace je stoljećima kasnije otpočeo sa slikom, da je veliki plinoviti oblak oblika velikog diska u sporoj rotaciji. Ovaj je disk radio, on je djelovao unutar općeg evolucijskog kretanja dokončavajući svoje kretanje sa centralnim Suncem, planetima i njihovim satelitima. Laplace je pretpostavljao, da se žarki disperzivni plinoviti oblak sažimao u Kosmosu i da je vrijeme obrtanja raslo, dok centrifugalna sila na rubovima nije postala jednaka gravitacijskom privlačenju. U tom stanju, prsten kosmičkog materijala koncentrirao se oko glavne mase i postupno kondenzirao u planete. Taj se proces dalje nastavljao i sljedeći korak bilo je stvaranje drugog planeta; proces se ponavljao iznova dok konačno nije nastalo centralno tijelo, Sunce. Najudaljenije planete ujedno su i najstarije, a Merkur, planet najbliži Suncu, najmlađi je član Sunceve obitelji.

Na prvi pogled, „Nebularna hipoteza“ izgledala je prilično jednostavna i bila je ona općenito prihvaćena za mnogo godina, dok naposljetku nije iskazala neke slabosti kada se ta teorija promatra sa čisto matematičkog stajalisšta. Disperzivni materijal tijekom vremena, smanjujući se ne mozže formirati odvojene prstenove. Čak i da može ti prstenovi, smatra se ne mogu se kondenzirati u planete.

Druga poteškoća sastoji se u tome kako mi vjerujemo, da taj promordijalni oblak ima inerciju. U tom slučaju orbite planeti imaju mjesto na sunčevom ekvatoru, ali to nije slučaj - orbita Zemlje na primjer u otklonu je od ekvatorijalnog mjesta u odnosu na Sunce za punih 7 stupnjeva, a orbita Merkura je u odnosu na našu za sljedećih sedam stupnjeva. Međutim, također postoje i druge poteškoće ozbiljnije naravi. Ako gledamo neko tijelo koje se okreće oko drugog i zamislimo li zajedno njihovu masu, njihovu udaljenost i njihovo kretanje, dolazimo do onog što nam je danas poznato kao kutni moment. To je fundamentalni princip, da kutni moment može biti transferiran, ali nikada uništen. Prema Kant-Laplaceovoj teoriji, svi kutni momenti u zavisnosti su od Sunca, a to znači da planeti moraju izvorno biti sadrzani u plinovitom oblaku. Danas znamo, kutni moment u našem Sunčevom sistemu je u 4 gigantske planete: Jupiteru, Saturnu, Uranu i Neptunu, ali prema „Nebularnoj hipotezi“ mi možemo očekivati, da pronađemo kutni moment koncentriran u našem Suncu. To može značiti, da Sunce može rotirati prililno brzo. Međutim, Sunce rotira sporo i treba preko 25 zemaljskih dana za jedan puni obrtaj. Iako je Sunce 745 puta masivnije od svih planeta uzetih zajedno, ono ima samo 0.5% kutni moment cjelokupnog Sunčevog sistema.

Krajem 19. stoljeća matematičari i astronomi inaugurirali su „Nebularnu hipotezu“ sa mnogo žestokih napadaja tako, da je ova teorija izgledala kao jedna znanstvena građevina pogodna kritici. Sljedeća značajna teorija uzela je u obzir oboje: Sunce i kretajuću zvijezdu. Prvu od tih tidal teorija promovirali su Amerikanci Chamberlin i Moulton 1900. godine.

Kosmos i kosmicki prostor vrlo su rijetko naseljeni. To znači da sraz ili bliski susret izmedu dvije zvijezde mora biti zaista vrlo rijedak kosmički dogadaj barem u ovom dijelu naše galaksije. Istovremeno bliski susret zvijezda ne može biti izvan određenih pravila. Prema Chamberlin-Moultonovoj teoriji zvijezda je prolazila blizu Sunca i tada su stale vladati velike gravitacijske interakcijske sile. Materija privučena Suncem rezidualno je oblikovala oblak nakon što je ta supstancija regresivno ostala na distanci. Materijal iz oblaka počeo se kondenzirati u mala nebeska tijela ili "planetozimale"; oni su se postupno kombinirali u veća nebeska tijela i konačan rezultat je naš Sunčev sistem kakvog danas poznajemo.

Jedan planetozimal imao je veći dijametar i svojom vlastitom gravitacijskom silom postao je dovoljno jak, da prikupi dodatni materijal rastući tako prilično brzo. Na nesreću po samu ovu teoriju, ona je pretpostavljala kako ovaj proces mora teći pod izvjesnim uvjetima, da planetozimal ne možče na početku postati dovoljno masivan za proces prikupljanja materijala.

Visoka temperatura materijala koji je odvučen od Sunca morala je napraviti disperzivni plinoviti oblak mnogo prije, nego što se ta supstanca počela kondenzirati. Sir James Jeans je prepoznao ovu poteškoću i radio je na tome da modificira tidal teoriju na način da se planete kondenziraju u cigari nalik oblik koji je nastao prolaskom zvijezde u blizini našeg Sunca.

Sir James Jeans je tako pretpostavio, da su najveće planete, Jupiter i Saturn, u sredini našeg Suncevog sistema, dok manje planete oblikuju rubne dijelove cigare na krajevima. Neka vrsta sličnog procesa dogodila se i sa satelitskim obitlejima velikih planeta.

U pokušaju da unaprijedi ovu teoriju Harold Jeffreys je sugerirao, da je strana zvijezda zapravo bila žrtva koja je potom eksplodirala. Ideja nije bila nova i ova teorija je i danas na djelu kao i razne druge kolizione teorije, ali činjenica je da mi još uvijek nemamo odgovor na pitanje o postanku našeg Sunčevog sistema.

Sunčevi ili pak zvjezdani parovi prilično su dobro zastupljeni u nasšoj galaksiji. Zovu se binarni sistemi i ima ih različitih vrsta. Spomenuo bih ovdje tako slučaj binarnog sustava Mizar u sazvježđu Velikog Medvjeda; Altar je druga zvijezda ovog sustava. Sirius, prividno najveća zvijezda na noćnom nebu, također ima binarnog partnera. Možemo li, dakle, pretpostaviti kako je naše Sunce bilo jedna komponenta binarnog sustava? Russell je u to vjerovao sve dok na scenu nisu stupile kolizione sile i tako se onda od fragmenata oblikovao naš planetarni sustav. Lyttleton je smatrao, da je strana zvijezda bila dio binarnog sustava, a destrukcijom nastao materijal potreban za formiranje planeta, formirao je planete u dugom procesu. Fred Hoyle je pak držao, da je Sunčev partner vremenom eksplodirao kao supernova izbacujući mnogo materijala od kojeg se kasnije mogao formirati planetarni sustav.

Bez obzira na svu raznolikost ovih stajališta, danas je malo dokaza koji bi vjerodostojno potkrijepili ove hipoteze. Danas se ipak mnogo više pažnje poklanja teoriji Gerarda Kuipera koji igra važnu ulogu u istraživanjima prvih početaka nastanka planetarnog sistema u kosmičkom prostoru. Kuiper drži solarni sistem degeneracijom binarnog sustava u kojem se masa nije kondenzirala u jednostavno nebesko tijelo, nego se ekstenzivno protegnula u prostoru tako da je nastao rezultat jedna zvijezda okružena velikim brojem kondenziranih tijela ili protoplaneta. Cjelokupna masa protoplaneta može se računati na oko 1/10 mase Sunca. Jednom formirani protoplaneti dobivaju formu planeta kakve danas znamo odvlačeći ostali materijal i ostavljajući ostatak solarnog oblaka duboko dalje u kosmos.

Na žalost, danas ne poznajemo dovoljno dobre razloge za vjerovanje da je Sunce ikada bilo dio binarnog sustava, degeneriranog ili nekog drugog. Stoga je prirodno da se danas znanstvenici i astronomi nanovo vraćaju originalnoj Nebularnoj hipotezi Laplacea i Kanta. Naravno, ove su nove teorije vrlo diferencirane u detaljima, ali one ne involviraju stranu zvijezdu ili hipotetičke binarne sustave.

Naša galaksija ima spiralan oblik i to nije neobično, jer su spiralne galaksije vrlo često visoko zastupljene u našem kosmosu. Složeno kretanje pod pritiscima pojavljuje se kao uzrok takvom obliku. Mi živimo u regiji koja je izložena djelovanju tih pritisaka u kojem djelovanje gravitacijskih sila uzrokuje kondenziranje oblaka materijala koji se oblikuje onda u veće fragmente. Naše Sunce bilo je jedan takav fragment- početno ne kao zvijezda, već kao lećasti oblak ili nebula koja će kasnije postati masa sadašnjeg Sunca i čiji je promjer bio veći od orbite današnjeg Neptuna.

Temperature su rasle na nekoliko desetina tisuća stupnjeva i lećasti oblak počinje se razdvajati na dva dijela: na unutrašnje "protosunce" mnogo veće i mnogo veceg opsega. Eventualno je temperatura rasla u centru do visokih raspona i to je bilo dovoljno, da se pokrenu snažni nuklearni procesi. Protosunce je počelo sijati i počinje bivati pravom zvijezdom. Vrijeme potrebno, da plinoviti oblak postane zvijezdom mjeri se danas na stotine milijuna godina. Međutim, što se događa sa ostatkom prvobitnog oblaka? Ostatak materijala formirao je planete i novi mali svjetleći nebeski objekti počinju formirati "protoplanete". Kada su postale dovoljno masivne privukle su ostatak materijala. U blizini Sunca, gdje su temperature bile visoke, laki materijali su isparili i to je razlog zašto su unutrašnji planeti uglavnom stjenoviti. Međutim, tamo gdje su temperature bile manje ti elementi nisu isparili, već su se kondenzirali u centru formirajući 4 gigantska planeta.

Naravno, ovo je samo jedna jednostavna interpretacija događaja koji su se dogodili, ili bolje, sto znanstvenici misle da se dogodilo. Cinjenica da se solarna nebula razvila iz lecastog oblaka objasnjava zasto se planete krecu prema istom planu; mi mozemo, zato,objasniti razloge zasto su unutrasnje planete tako razlicite od gigantskih planeta i zasto je distribucija kutnog momenta takva kakva jest. Mi takoder tako mozemo objasniti mnoge dogadaje koji su povezani sa kometama koje su vjerojatno vrlo stare i vrlo jednostavno ispuštene iz glavnog pravca formacije.

I konačno moram reći, da postoji jedan vrlo važan rezultat u ovim pitanjima o postanku našeg Sunčevog sistema. Ako bi putujuća zvijezda bila involvirana u formiranje planetarnog sistema, naš Sunčev sistem bio bi vrlo rijedak u kosmosu; zvijezde su pravilno raspoređene na svojim mjestima u Univerzumu tako da je zvjezdani događaj iznimno rijedak, ali ako su planeti producirani iz solarne nebule, to ima razloga za pretpostavku kako su slični sistemi nesto obično i često u kosmosu.

To također znači da je i život na drugim planetima drugih solarnih sistema također nešto obično i često u kozmosu. Rekli smo, da je naše Sunce bilo lećasti oblak ili nebula i da su temperature rasle što je dovelo do razdvajanja na unutrašnje protosunce i na protoplanete. U daljnjem kozmičkom procesu oni planeti koji su u blizini Sunca zahvaljujući visokim temperaturama postali su stjenoviti, jer su laki materijali isparili. Međutim, tamo gdje su temperature bile manje ti elementi nisu isparili, već su se kondenzirali i stvorili mogućnost nastanka života i to na 4 gigantska planeta ili na najudaljenijim planetima kao što je Pluton koji je najstariji planet sunčeve obitelji. Danas znamo na primjer da je Pluton ...

„Like other Kuiper belt objects, Pluto is primarily made of ice and rock and is relatively small . about one-sixth the mass of the Moon and one-third its volume.“

I također da je njegova unutrašnja struktura...

„Pluto's density is 1.860±0.013 g/cm3. Because the decay of radioactive elements would eventually heat the ices enough for the rock to separate from them, scientists expect that Pluto's internal structure is differentiated, with the rocky material having settled into a dense core surrounded by a mantle of water ice. The diameter of the core is hypothesized to be approximately 1700 km, 70% of Pluto's diameter. It is possible that such heating continues today, creating a subsurface ocean of liquid water 100 to 180 km thick at the core–mantle boundary. In September 2016, scientists at Brown University simulated the impact thought to have formed Sputnik Planitia, and showed that it might have been the result of liquid water upwelling from below after the collision, implying the existence of a subsurface ocean at least 100 km deep.“

Uz temperature koje na ekvatoru padaju ispod 200 stupnjeva Celzijusa, ali otvaraju mogućnost postojanja organskih spojeva na niskim temperaturama.

Međutim, kako su temperature padale tako se život povlačio sa vanjskih planeta prema unutrašnjim i tu prije svega mislimo na Mars i Zemlju, dok se na vanjskim planetima život povlačio prema morima kao što je to možda slučaj sa Ganimedom i Callistom ili se pak život razvijao u obliku jednostavnih organskih spojeva na niskim temperaturama kao što je to možda danas slučaj sa Plutonom.

Daljnji jako važni moment razvoja našeg solarnog sistema s obzirom na problematiku postojanja života na planetama je svakako buduće oblikovanje planetarnih prstenova i to od satelitskih susjeda kao što je to na primjer već slučaj sa Saturnom ili Uranom i što će vjerojatno biti slučaj u daljoj budućnosti sa Jupiterom i Neptunom koji su prstenovi unekoliko Tesline zavojnice koje induciraju električnu energiju na površinama planeta i na taj način omogućuju pojavu složenijih bioloških struktura i spojeva.

I konačno postoji i epoha kada naše Sunce postaje red giant koji dopire do zemljine orbite tako da život na unutrašnjim planetama nestaje, ali se dalje zatopljavanjem vanjskih planeta život povlači na primjer prema planetama Kuiperova pojasa.

Zadnja epoha prema našim današnjim astronomskim spoznajama je svakako epoha kada naše Sunce doživljava svoj životni kraj kao bijeli patuljak, ali moramo dodati - kojeg prate hladni planeti s obrazovanim prstenovima na kojima je inducirana električna energija i koja uz električna pražnjenja omogućuje jednostavni biološki život sa jednostavnim biološkim spojevima na niskim temperaturama. U tom smislu naše se današnje spoznaje kreću u pravcu spoznaja, da će u svojoj kasnijoj fazi helij koji je u jezgri Sunca početi da se fuzionira sa ugljikom iz kojih razloga će se smanjiti jezgra.

Sa smanjenom jezgrom i vanjskim slojevima koji se sve više šire Sunce će se razdvojiti na dva dijela. Od vanjskih slojeva nastat će planetarna maglina, a od jezgre će nastati bijeli patuljak veličine današnje Zemlje gdje je jedan kubni centimetar težak nekoliko tona. Ova epoha razvoja našega solarnog sistema također pretpostavlja postojanje bijelog patuljka i planetarnih pratitelja s obrazovanim prstenovima i gdje pojava jednostanog biološkog života u obliku jednostavnih organskih spojeva na niskim temperaturama pobjeđuje nad slikom kraja života kozmosa kao totalne praznine.

Naravno, postoji i još jedan krajnji scenarij, a taj je da naše Sunce kada postane bijeli patuljak bude okruženo prstenovima postalima od planeta koji su kružili oko njega. U tom slučaju to nebesko tijelo veličine današnjeg planeta Zemlja bilo bi poput magneta oko kojeg stoje zavojnice odnosno prstenovi koji omogućuju induciranje električne energije po površini tog tijela.

slika: internet

Ne bih sada mnogo debatirao o „Stvaralačkoj evoluciji“ Henrija Bergsona koja je svakako jedno od najvrijednijih filozofskih djela 20. stoljeća u uskoj svezi sa nekim jako važnim metafizičkim i biološkim temama. Htio bih samo podsjetiti cijenjeno hrvatsko čitateljstvo, da je on smatrao kako je evolucija na planetu Zemlja išla u dva kardinalna pravca: jedan pravac razvoja inteligencije, a drugi pravac razvoja instikata. Ukoliko se poslužimo ovom njegovom knjigom izdanom na engleskom jeziku 2008. godine kao „Creative Evolution“, onda možemo čitati na stranici 134. sljedeće:

„So, by different ways, we are led to the same conclusion. The evolution of the arthropods reaches its culminating point in the insect, and in particular in the hymenoptera, as that of the vertebrates in man. Now, since instinct is nowhere so developed as in the insect world, and in no group of insects so marvelously as in the hymenoptera, it may be said that the whole evolution of the animal kingdom, apart from retrogressions towards vegetative life, has taken place on two divergent paths, one of which led to instinct and the other to intelligence.“
(drugi dio, str 134)

Znači, evolucija je išla u dva kardinalna smijera: jedan smijer razvoja insekata, a drugi u pravcu homo sapiencea i on onda razmatra značajke razlikovanja inteligencije i instikata. Inteligencija je, na primjer, sposobnost izrade oruđa pa on kaže:

„In short, intelligence, considered in what seems to be its original feature, is the faculty of manufacturing artificial objects, especially tools to make tools, and of indefinitely varying the manufacture.“
(str. 138)

...a razlika u odnosu na instinkte je sljedeća:

„Thus, if we consider only those typical cases in which the complete triumph of intelligence and of instinct is seen, we find this essential difference between them: instinct perfected is a faculty of using and even of constructing organized instruments; intelligence perfected is the faculty of making and using unorganized instruments.“
(str. 139)

... ili kraće:

„Let us adopt then words sanctioned by usage, and give the distinction between intelligence and instinct this more precise formula: Intelligence, in so far as it is innate, is the knowledge of a form; instinct implies the knowledge of a matter.“
(str.148)

Za našu problematiku jako je važno stajalište Bergsona kojega je izrazio na stranici 156, da je intelekt karakteriziran dekompozicijom primjereno svakom zakonu i rekompozicijom u bilo koji sistem ili raspadanju primjereno bilo kojem zakonu i ponovnom sastavljanju u bilo koji sistem.

„Suffice it to say that the intellect is characterized by the unlimited power of decomposing according to any law and of recomposing into any system.“
(str. 156)

Odatle njegovo uvjerenje, da je čovjekova velika snaga upravo u adaptaciji i prilagodbi bilo kojim uvjetima:

„If, now, we should wish to express this in terms of finality, we should have to say that consciousness, after having been obliged, in order to set itself free, to divide organization into two complementary parts, vegetables on one hand and animals on the other, has sought an issue in the double direction of instinct and of intelligence. It has not found it with instinct, and it has not obtained it on the side of intelligence except by a sudden leap from the animal to man. So that, in the last analysis, man might be considered the reason for the existence of the entire organization of life on our planet.“
(str.185)

Općenito mislim, da je u tome i najveći problem čovjeka i to s obzirom na sposobnost adaptacije i čovjekovog preživljavanja u uvjetima krajnjih ekstrema kakav je na primjer ekstrem klimatskih ritmova koji se prema Milankoviću smjenjuju od interglacijanog doba do doba velikih hladnoća koji mogu biti 100 tisuća godina dugi. Odatle pitanje o našoj adaptaciji s obzirom na buduća događanja, ali i s obzirom na moguća buduća događanja kakvo je na primjer mogući slučaj gubitka stakleničkog efekta gdje je površina Zemlje bila smrznuta tijekom 10 do 100 milijuna godina.

„Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tečna voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplotu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj historiji u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tokom 10 do 100 milijuna godina.“

Da nema učinka staklenika, temperatura bi na Zemlji bila –73°C, a to su uvjeti koji danas uglavnom vladaju na Antarktiku u zimskom period kada temperature prelaze minus 600 stupnjeva.

Kada kažemo, da je Zemlja u određenim periodima ostala bez stakleničkog efekta, onda trebamo doista znati što to znači ostati bez stakleničkoga efekta.

„Staklenički efekt, staklenički učinak, efekt staklenika ili učinak staklenika je zagrijavanje Zemljine površine i donjih slojeva Zemljine atmosfere selektivnim propuštanjem toplinskog zračenja: atmosfera propušta velik postotak vidljive Sunčeve svjetlosti koja zagrijava Zemlju, a dio te energije reemitira se u obliku dugovalnoga toplinskog zračenja natrag u atmosferu. Najveći dio te energije upija (apsorbira) se u atmosferi molekulama vodene pare, ugljikovog dioksida, te u manjoj mjeri nekih drugih plinova (klorofluorougljici, metan i drugi) i odbija (reflektira) natrag prema Zemlji.’’

... a to znači, da bi planet Zemlja naprosto ostao bez svoje atmosfere, a to znači i sav životinjski svijet koji ovisi od kisika i koji udiše kisik. Prema jednoj definiciji životinje se, a to znači i homo sapience specifično razlikuju od ostalih živih bića po tome što dišu:

„Životinje su živa bića koja svoju energiju ne dobivaju fotosintezom, nego se hrane drugim životinjskim ili biljnim organizmima, a za disanje trebaju kisik.’’

Insekti također dišu i zahtijevaju kisik za disanje pa su prema jednoj definiciji oni specifični po tome da je:

„Tijelo svih kukaca izgrađeno je od hitina, koji može biti krut (čvrsti dijelovi) ili elastičan (povezivanje čvrstih dijelova). Jasno je podijeljeno na 3 osnovna dijela: glavu (Caput), prsište (Thorax) i zadak (Abdomen). Na oklopu se razlikuje leđna strana (dorzalna), trbušna strana (ventralna), te bočne strane (pleuralne). Svaki dio hitinskog vanjskog oklopa sastoji se od pojedinačnih sraslih koutića: leđnih pločica (tergiti), trbušnih pločica (sterniti) i bočnih pločica (pleuriti). Otvori kroz koje kukci dišu (stigme) otvaraju se bočno, te u tijelu prelaze u gusti kapilarni splet dišnih cjevčica traheja pomoću kojih kukci dišu, a broj traheja jako varira od vrste do vrste.“

Prema ovim karakterističnim osobinama insekata i homo sapiencea kao i prema budućem klimatskom scenariju na planetu Zemlja kao i prema mogućim zemaljskim scenarijima, teško bismo se složili sa Bergsonom da „The intellect is characterized by the unlimited power of decomposing according to any law and of recomposing into any system.“
(str. 156)

Ukoliko evolucijski razvoj nije išao u pravcu razvoja intelekta i instikata kao što to pokazuju mogući scenariji na planetu Zemlji sa insektima kao i sa homo sapienceom pitamo se je li moguće na ovo pitanje pozitivno odgovoriti i na taj način otkriti jednu šansu za čitav biološki život na planetu Zemlja?

Odgovor smo pronašli u činjenici, da je evolucijski razvoj išao u pravcu razvoja vrste riba, jer mogu preživjeti na ekstermnim uvjetima na dubinama od 8000 metara i pod pritiscima od 800 atmosfera, iako se sve do nedavno činilo kako je to posve nemoguće. Kisik za disanje uzimaju iz velikog bogatstva mora baš ovim elementom i to u vremenima velikih hladnoća i mogućih velikih milenijskih perioda kako bi život kao i milijunima godina ranije u ranom razvoju života na Zemlji, ponovno krenuo upravo iz mora.


slika: internet

To su ribe koje žive na dubinama većim od 8000 metara. Ribe se nazvaju pseudoliparis swirei i pripadaju redu škarpinki. Ime su dobile po Herbertu Swireu, časniku broda HMS Challenger koji je prvi otkrio Marijansku brazdu. Prema mojoj teoriji koju sam predstavio poštovanom čitateljstvu evolucija na planeti Zemlji je možda išla u ovom pravcu, dakle, nešto drugačijem, nego što je to na primjer svojevremeno pisao francuski filozof Henri Bergson kada je govorio, da je evolucija išla u dva smjera jedan u pravcu razvoja instikata, a to znači insekata i drugi u pravcu razvoja intelekta, a to znači homo sapiencea. Postoji razlika u našim shvaćanjima s obzirom na budući ishod i moguće buduće ishode na planeti Zemlji kada dolazi do gubitka stakleničkog efekta što je već bila geološka stvarnost Zemlje prije 10 do 100 milijuna godina. Onda se život povukao u mora odakle onda naslućujemo kako je ta stvarnost možda aktualna na satelitima Jupitera kao što su to Ganymed i Callisto, da bi nakon mnogo miliona godina život ponovno krenuo iz mora.

Zadnjih 10 ili 20 godina znanstvenici su otkrili jedan fenomen u kozmosu zbog kojeg vjeruju, da je naš univerzum zapravo udario u susjedni, paralelni kozmos.

Posmatrajući noćno nebo, znanstvenici su primijetili tzv. "hladne" djelove svemira koji su primjećeni prije izvesnog vremena, a za koje nije bilo objašnjenja. Prema jednom tumačenju iz 2015. u tim dijelovima kozmosa broj galaksija bio je drastično manji, nego u ostatku svemira. Međutim, nova studija provedena na Sveučilištu u Diramu pokazala je kako postoji mogućnost, da je riječ o dokazu postojanja paralelnih univerzuma.

Teorija multiverzuma oslanja se na ideju, da se svi mogući ishodi svakog scenarija odigravaju istovremeno u višeslojnoj realnosti od koje mi opažamo samo jedan dio. To je potpuno egzotična ideja koja svoje osnove ima u kvantnoj mehanici, ali je za sad bez dokaza.

Sada se znanstvenici nadaju, da će pronaći dokaz kako su misteriozna hladna mjesta u svemiru posljedica sudara sa drugim univerzumom i stvaranja novog svijeta koji je trenutno u fazi inflacije kako se to prihvaća još od S. Hawkinga.

Međutim, ova ideja multiverzuma je relativno stara. Ona se prvotno javlja kod Giordana Bruna u njegovoj ideji o mnogobrojnim univerzumima, a također je ta ideja prisutna i kod našeg Ruđera Boškovića koji je u svojoj „Teoriji prirodne filozofije“ napisao:

„Bilo bi moguće, da postoje brojni materijalni i zapažljivi svjetovi u istom prostoru tako među sobom odvojeni, da jedan ne bi imao nikakve veze sa drugim niti bi jedan ikada mogao saznati za drugi. Zaista je nevjerojatno koliko može postojati mnoštvo drugih kombinacija u slučajevima te veze bilo koje od dvije vrste sa trećom čime možemo objasniti prirodne pojave.’’

No, Bošković onda napominje, da...

„...iz prirodnih pojava nismo mogli zapaziti da postoji tako nešto pa je stoga odveć smion onaj tko snagu svoje spoznaje i mišljenja postavlja kao granicu svega onoga što je sazdao Božanski Tvorac prirode.“
(str. 244)

Eto, neka o Boškovićevom stajalištu bude toliko rečeno.

slika: internet

Ja ne mislim sada jako detaljno razmatrati Boškovićeva stajališta iz njegove „Teorije prirodne filozofije“, ali bih se ovom prilikom nakratko zadržao na njegovim razmatranjima masa i fluidnih i mekih tijela. Pri tome ja u vidu imam „Teoriju prirodne filozofije“ tiskanu u Zzagrebu 1974. godine i to one dijelove koji nose naslov „O masama“ od stranice 111 i „O elastičnosti i mekoći“ od stranice 204.

O MASAMA

U razmatranju masa ono što Boškovića najviše zanima je izvanredna, obilna i korisna svojstva središta gravitacije koja tako reći sama od sebe proizlaze iz njegove „Teorije“ ili ih je njome lako dokazati.

Središte gravitacije dobilo je svoje ime od ravnoteže teških tijela koja je i bila uzrokom proučavanja tog središta. Međutim, ono ne ovisi o gravitaciji već prije pripada masi i on onda postavlja neke poučke pa u jednom od njih kaže (254):

„Odatle je vrlo lako izvesti zajedničku metodu za pronalaženje zajedničkog središta većeg broja masa. Najprije se spoje središta dviju masa i njihova se udaljenost podijeli u obrnutom omjeru masama. Tada se njihovo tako pronađeno središte spoji sa središtem treće mase i udaljenost se podijeli u obrnutom omjeru zbroja prvih masa prema trećoj masi i tako sve dalje. Dapač,e moguće je napose naći središte gravitacije pojedinih skupina od dvije, tri ili deset masa bilo kojim redom, a zatim spojiti skupinu od dvije mase s onom od tri, deset ili više masa i to bilo kojim redom do zajedničkog središta gravitacije cijele mase.“

Ako pak iz Newtonovog poučka proizlazi zakon jednake akcije i reakcije za sve mase tada, ako dvije mase djeluju jedna na drugu, tada će dvije mase djelovati u suprotnim smjerovima, ali njihovo zajedničko središte gravitacije neće biti poremećeno, već će se dobiti samo učinci inercije, a njihovo približavanje ili udaljavanje bit će obrnuto razmjerno njihovim masama. Iz te jednakosti akcija i reakcija posve neposredno proizlaze zakoni sraza tijela i onda Bošković govori o:

„...mekim tijelima nazivamo ona koja se odupiru promjeni oblika ili kompresiji, ali kada su već prignječena nikakvom silom ne nastoje da ponovno zadobiju stari oblik. Elastična tijela su ona koja nastoje zadobiti ponovno izgubljeni oblik.“
(str.125)

I onda razmatra sraz mekih tijela pa zaključuje:

„Po mom mišljenju takav nalet neće nastati neposrednim dodirom već prije nego dođe do dodira uzajamnom odbojnom silom bit će pritisnuti stražnji dijelovi prethodnoga tijela i prednji slijedećega i to pritiskivanje će postati sve veče i veće dok ne dođe do jednakih brzina. Tada će naime prestati daljnje približavanje, a to znači i daljnje pritiskivanje, a jer je riječ o mekim tijelima nakon takva pritiskivanja neće djelovati nikakvom drugom uzajamnom silom, već će se istom brzinom nastaviti gibati dalje.“

...a onda dalje razmatra elastične kugle ii daje mnoštvo formula za savršeno elastična tijela. Ima toga kod Boškovića još jako puno, ali sam se ja zadržao na onim momentima koji su se meni činili najvažnijim.

ELASTIČNA I MEKA TIJELA

‘’Prema tome ono što se obično nazivlje četiri elementa, zemlja, voda, zrak i vatra po mom mišljenju nije ništa drugo, nego različita čvrsta i fluidna tijela sastavljena od istih homogenih točaka različito raspoređenih od kojih, ako se još dalje miješaju, nastaju druga još složenija tijela.’’
(str. 206)

Pa onda govori o oscilacijama, drhtanju, uzburkanosti, prodrmavanju pa onda na primjer kaže, da u

„...masi nastane takva uzburkanost u kojoj za vrlo kratko vrijeme sve točke prijeđu granicu pa se uzajamno udalje ogromnom odbojnom silom i brzinom.“
(str 213)

... i još mnogo drugim njegovih razmišljanja od kojih bih ovom prilikom izdvojio samo jedno:

„Vrlo živu sliku svega toga možemo imati u samoj gravitaciji. Pretpostavimo da se iznad mora diže dosta visoko brdo na čijim se padinama nalazi vrlo velika masa golemog kamenja koje je što se više penjemo, sve manje i manje, dok ne dođemo do vrha gdje će biti najprije sitno kamenje, a onda na samom vrhu sitan pijesak. Pretpostavimo da sve to stoji u nekoj ravnoteži tako da je dovoljna s obzirom na veliki obujam samo neznatna masa pa da se sve to počne kotrljati. Ako mala ptičica na vrhu brda pokrene zrnce pijeska svojom nogom, taj će pijesak pasti i povesti za sobom manje kamenčiće koje će pri spuštanju sa sobom povući veće kamenje, zatim će ono pokrenuti konačno goleme kamene mase. Nastat će rušenje velikih razmjera i veliko gibanje koje će, kada sve to padne u more, pokrenuti i samo more te će u njemu izazvati golemu uzburkanost i goleme valove tako da će snažno gibanje vode dugo trajati.“
(str. 215)

... i Bošković onda zaključuje:

„To je kao neka slika unutarnjih sila koje djeluju onda kada sile počnu beskonačno rasti ako se makar I neznatno promijeni udaljenost.“
(str.216)

Eto, neka toliko bude rečeno o Boškoviću, njegovoj „Teoriji prirodne filozofije“ i planeti Zemlji kao mekom nebeskom tijelu.

slika: internet

Planet Zemlja je jedini planet u našem solarnom sistemu na kojem postoji život. Isto tako na njemu obitava i čovjek možda nekih 15 milijuna godina.

Zemljina orbita nalazi se izvan područja koje je dovoljno toplo, da se održi tekuća voda. Bez efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina i sada se postavlja pitanje kako bi čovjek eventualno mogao preživjeti ovakve ekstremne uvjete u ovako dugom vremenskm periodu.

No, pored toga možemo reći kako je planet Zemlja meko nebesko tijelo. Bošković je na primjer baš raspravljao o mekim tijelima misleći prije svega tu na planet Zemlju, a kao meko nebesko tijelo ono je izuzetno osjetljivo na vibracije koje dolaze ili iz unutrašnjosti Zemlje ili iz srazova sa drugim nebeskim objektima.

Slično kao i kod drugih terestrijalnih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:

vanjska čvrsta kora
tekuči omotač (plašt)
tekuča vanjska jezgra
unutrašnja kruta jezgra

Kora
Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičičev diskontinuitet prema hrvatskom znansteniku Andriji Mohorovičiču. Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na površili ili na oceanskom dnu. Ono što je jako važno u ovom procesu primijetiti je to, da Zemlja kao meko nebesko tijelo u takvim slučajevima stalno cijela vibrira i te se vibracije osjećaju na cijeloj zemljinoj površini i unutrašnjosti. Recimo, bilo bi jako važno uočiti korelacije potresa koji nastaju iz srazova tektonskih ploča na zemljinoj površini sa pojavama erupcije vulkana potaknutih upravo tim i takvim vibracijama

Omotač
Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. Sa dubinom raste i pritisak, a sa pritiskom se mijenja i točka topljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su čvrste. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.

Jezgra
Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m3, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije 4,5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastopljena. U procesu koji nazivamo diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.

Jezgra se dijeli u dva dijela, unutrašnju kruta jezgra i vanjska rastopljena jezgra. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara Zemljino magnetsko polje.

Nema nikakve sumnje da je riječ o velikim silama, ali ipak treba imati na umu, da one nisu dovoljno velike u slučajevima eventualnog sraza sa drugim nebeskim objektima, jer prijenos energije putem valova može izazvati totalni rasap ovog mekog nebeskog tijela.

slika: internet

Znate, ja neću mnogo sada pričati o našim ratnim prilikama ili neprilikama, jer je već jako puno toga rečeno, ali bih se usput osvrnuo na jedno mišljenje koje je vladalo Hrvatskom toga vremena, a to je da Amerikakoja je hrvatski saveznik u našem Domovinskom ratu, priznaje samo tzv. pravo jačeg i tu ste filozofiju mogli čuti i na našim fakultetima i među našim kumicama i među vozačima ZET-a. Općenito kad gledate nastupe američke savezničke vojske svugdje po svijetu, a pri tom vidim regionalne sukobe od rata u Vijetnamu nadalje, onda vidite demonstraciju te i takve filozofije. Ona je vrlo često u teoretkom smislu povezana sa neodarvinističkim stajalištima o preživljavanju najjačih i najsposobnijih, dok bi slabe jedinke i zajednice trebale naprosto po logici same stvari jednostavno odumrijeti, da čovjek pukne od smijeha.
Istina je međutim nešto drugačija, ukoliko uzmemo u obzir spoznaje zapadne filozofije o konstituciji suvremenih nacija i država i to one spoznaje koje baštinimo od 17. ili 18. stoljeća do danas pa mislim da je tu od presudne važnosti Rusoov „Društveni ugovor“ kojeg su danas kod nas svi zaboravili pa je onda moguće Branku Despotu lamentirati kako čovjek je bez privatnog vlasništva nitko i ništa, jer je tobože čovjek prvenstveno definiran privatnim vlasništvom - kada banalnost stane da mašta.
Ne, čovjek je od doba Rusoa i Kanta definiran svojom slobodnom voljom i vi kada gledate prvu knjigu „Društveog ugovora“ i to treću glavu, onda dolazite do Rusoovog stajališta o Pravu jačega i on kaže otprilike ovo:

„ Najjači nije nikada dovoljno jak da uvijek bude gospodar, ako ne pretvori svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost. Otuda pravo jačega, pravo koje je prividno primljeno sa podsmjehom, a u biti utvrđeno kao načelo. No hoće li nam se ikada objasniti ta riječ? Snaga je fizička sila, ne vidim nikako kakva pouka može da se izvede iz njenog djelovanja. Ustuknuti pred silom jest akt nužde, a ne volje, to je u najbolju ruku akt mudrosti. U kome smislu bi to moglo biti dužnost?
Kakvo je to pravo koje iščezava kada prestane sila. Ako treba slušati pod prinudom nije potrebno slušati po dužnosti, a ako Nismo prinuđeni slušati nismo na to više ni obvezni. Vidimo, dakle, da ta riječ pravo ništa ne dodaje pojmu sile, ona ovdje baš ništa ne znači. Usvojimo, dakle, da sila ne čini pravo i da smo dužni pokoravati se samo legitimnoj vlasti.“

Vidimo, dakle, kako sila sa pravom ima jako malo veze. Prema tome smiješno je stajalište nekih važnih ljudi u američkoj vojsci koji kažu, da ako se naš Pero potuče sa Amerikancem onda će mu Amerikanac slomiti kičmu, jer je jači. Odatle jedno mišljenje, da se pravo na vladavinu i udruživanje, pravo na red, upravljanje i pokoravanje, na podčinjavanje vlasti, povijesno zasniva na nasilju, na prinudi, osvajanju, privatnom vlasništvu itd. Međutim, opravdanost države Ruso zasniva na principu slobodne volje. Čovjek ima slobodnu volju, jer sloboda predstavlja ono što je kvalitativno u čovjeku. Odreći se svoje slobode znači priznati da nisi čovjek. Ne biti slobodan znači odreći se svih dužnosti i svih prava. Odatle rob nema ni prava ni dužnosti. Znači, treba naći takvu formu društva koje svojom zajedničkom silom uzima u zaštitu i brani u isto vrijeme osobnost svakoga čovjeka i njegovo vlasništvo pri čemu se svaki pojedinac, priključujući se tom društvu, pokorava jedino samom sebi te tako ostaje slobodan.

Rješenje ovog problema predstavlja društveni ugovor koji pretpostavlja takvo društvo gdje je svaki pojedinac u njemu po svojoj volji. Međutim, mnogi su kod nas, na žalost, pristali na ovu primitivnu teoriju o pravu jačeg i na taj način legitimirali stanje totalne naše konfuzije i beznađa za mnoge.

Mi danas u Hrvatskoj živimo u jednom jako nesigurnom i rastrojenom vremenu. Veliku opasnost predstavlja kod nas velika invazija engleskog jezika povezana sa našim članstvom u NATO savezu pa onda karakter digitalne tehnologije koja već sama po sebi nameće engleski jezik kao sredstvo komunikacije, znanstvena suradnja sa zapadnim sveučilištima i institucijama, naša suradnja sa zapadnim stručnim časopisima i portalima koji su svi uglavnom na engleskome jeziku, informacije o zemlji i političkim prilikama u inozemstvu koje su sve uglavnom na engleskom jeziku tako, da dolazi u opasnost opstanak našeg hrvatskog jezika i totalni gubitak našeg slavenskog identiteta.

Jedan način da se sačuva taj identitet je svakako i pismo na kojem su Hrvati jako puno radili proteklih stoljeća, ali danas postoji opasnost, da bude progutan tuđom latinicom. Jedan način na koji je moguće boriti se protiv ove tendencije je pokušaj obnavljanja hrvatske azbukovice kao mogućeg nacionalnog pisma pored već standardne hrvatske latinice.

Neke osnovne ideje o tome što je to hrvatska azbukovica moguće je predstaviti slijedećim navodima:

„Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:

- humsko-dukljanski prostor
- područje Dubrovnika
- područje srednje Dalmacije

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, begovica i, sve češće, zapadna ćirilica.

Bosančica

U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: "Šireći se od 10.vijeka s istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stilska slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.
Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do nedavnog agresorskog rata u Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10.vijek) zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine.“
izvor: internet

slika: internet

Postoji, naravno, mnogo razloga da kažemo kako je homo sapience veliki srećković. Postojao je, na primjer, period ugljena i strojevi pokretani vodom parom pa je onda uslijedila epoha strojeva pokretanih naftom i ta epoha još uvijek traje. Nju je smjenila epoha električnih stojeva i ideja o neiscrpnom izvoru energije zahvaljujući prstenu oko magneta Zemlje gdje se inducirana struja može koristiti za ljudske potrebe. Onda su uslijedila velika istraživanja Marsa s obzirom na pitanja moguće kolonizacije i eksploatacije Marsa, ali su naša nastojanja uglavnom onemogućena spoznajom, da je na planetu Marsu svega trećina zemaljske gravitacije i da mi zapravo ne možemo nastaniti Mars, jer ne odgovara našim biološkim i fiziološkim uvetima.

Odatle se čini, da je svako istraživanje NASSA-e Marsa jedan veliki gubitak vremena i novca, pogotovo ukoliko imamo na umu činjenicu promjene klimatskih uvjeta našeg solarnog sistema s obzirom na ukupno kretanje galaksije gdje interglacijalno doba smjenjuje veliki periodahladnoća u ritmičkom kretanju našeg solarnog sistema. Odatle se postavlja pitanje nije li moguće potražiti u Zemljinoj blizini neko drugo optimalno riješenje i mi smo ga našli u ruskom istraživanju planeta Venere koja se sustavno istražuje zadnjih 60-tak godina.

Ovaj planet ima mnogo sličnosti sa zemaljskim uvjetima, osim što je atmosfera drugačija kao što su i temperature na površini oko 460 stupnjeva Celzijusa. Znači, ona nije nastanjiva s obzirom na današnje stanje činjenica, ali bi trebalo računati na klimatske promjene u položaju našeg sunčevog sistema kroz sljedećih nekoliko tisuća godina.

O tome bi vjerojatno trebalo malo porazmisliti isto kao što bi se trebalo porazmisliti na toplinskom prijenosu energije, jer je moguće da se tempreture Venere koriste u zagrijavanju Zemlje u periodu koji Će trajati oko 100 tisuća godina kada će interglacijalno doba biti smIjenjeno dobom velike hladnoće.

Naše će more biti zamrznuto na primjer i veliko je pitanje kako ćemo mi uspjeti preživjeti te ekstremne uvjete, ali kao što bi hodža Bijele džamije u Brčkom rekao: „...i na sudnji dan posade stabljiku da raste.“