Ne bih previše o Britancima i onima koji su sa njima u srodstvu, jer se o tom narodu uglavnom mnogo toga zna zahvaljujući medijima i u novije vrijeme digitalnoj tehnologiji. Prvo što nekako bude primijećeno je to, da su to golemi ljudi u odnosu na druge narode i nekada se čini kako je riječ o zlatnim ribicama u akvarijima i što je akvarij veći, to su i ribice veće. Tako su, na primjer, Amerikanci jako veliki i snažni ljudi poput nekih suvremenih Kiklopa veliki, ali sa samo jednim okom. U odnosu, na primjer, na prosjećčnog Iračanina prosječni Amerikanac je barem dva puta veći. Isto tako u odnosu na Kineze ili Japance.
U odnosu na naše narode tu možda stojimo bolje, jer se na primjer Hrvati mogu mjeriti sa njima, jer su naši ljudi isto tako veliki i snažni. Nije čudno da je Vladimir Nazor koji je nas Hrvate dobro poznavao nazvao divovima, ali su prema Nazoru „glupi k'o tele“ kako se jednom Nazor izrazio u „Velom Joži“. Međutim, kulturni level subjekta je izrazito nizak. Njih svugdje ima na marketima, ali ih nigdje nema u teatru, na primjer. Nije onda čudno, da u sociološkoj teoriji postoji jedna ekspresija o kulturnom zaostajanju i pored velikog tehnološkog razvoja.
Pored ovih dnevnih anegdota koje je moguće pronaći u Adelaideu na primjer, da ne znaju brojati do deset, da imaju vegemate filozofiju , da ne znaju hodati itd., postoji u novijoj britanskoj literaturi mnoštvo primjera koji pokazuju o kakvom je levelu riječ i sa kakvim smo mi levelom imali posla u proteklom Domovinskom ratu.
Tako ću se ja poslužiti primjerom jedne biografije o Nietzscheu izvijesnog Ronalda Haymana koji se školovao u Cambridgeu i koji je 1980. godine prvi put tiskao jednu popularnu i poznatu knjigu pod naslovom „Nietzsche, A critical Life“ i koja je također 1995. godine publicirana u Londonu. To je jedna jako velika biografija o tom filozofu od preko 400 stranica pisana sa znatnom akribijom i poznavanjem biografskih činjenica filozofa, ali sa mnogim začudnim britanskim predrasudama koje su znatno umanjile vrijednost ovog djela.
Može se naravno jako puno toga saznati o Nietzscheu u ovoj knjizi, od njegovog djetinjstva do bolesti i smrti, ali sve u svjetlosti jedne neobične psihološke činjenice, da je Nietzsche prema Haymanu bio čovjek „konstantne masturbacije“ i on kaže kako je Freudova psihologija jako puno toga zapazila o mnogim psihološkim mehanizmima represije, seksualnog i sadističkog instinkta koji čovjeka gura u bolest pa je on uglavnom i vidio u ovoj knjizi Nietzschea, pozivajući se upravo na njega kao „bolesnu životinju, nesigurnu, nepostojanu, nepredvidljivu.“, a onda ako nismo zdravi, onda trebamo liječnike, medicinske sestre, svećenike ili filozofe.
Dok je Hayman vidio Nietzschea kao „konstantnu masturbaciju“ svodeći ga na taj način na totalnu banalnost koja sa suvremenim vremenom nema nikakve veze, dotle je na primjer Karl Jaspers, koji je inače po profesiji bio psihijatar, u Nietzsceu vidio „krizu evropske kulture“ kako se izrazio u svojoj knjizi o Nietzscheu koja je prvi puta tiskana u Heildelbergu 1935. godine. Nema nikakve sumnje kako je riječ o dvije sasvim različite monografije koje bacaju svjetlost na ozbiljnost, poštenje i dubinu filozofske profesije i filozofske refleksije čija se dubina izgleda sve više gubi što smo od predmeta udaljeniji i koja govori o stvarnom levelu britanske suvremene filozofije, jer je istina da tu možemo pronaći svašta baš kao i u vojsci u kojoj ima svačega, od heroja do posljednjeg šljama
Post je objavljen 14.10.2019. u 08:25 sati.