Ovo je moja najnovija slika koja nosi ime REDBACK, to je ime otrovnog pauka kojeg je moguće pronaći u Australiji, to je, dakle, naša nova stvarnost

slika je inspirirana životom mog sina Ezre na Kraljevom vrhu i Medvednici

ovu sliku SVETA MOSKOVSKA MATRONA naslikao sam prema jednoj suvremenoj ikoni, a to je bila žena koja je bila slijepa pa je onda kasnije bila oduzetih nogu, interesantna je po tome što djeluje u vrijeme revolucije i doba Staljina

1998. je proglašena svetom, a postoji manastir u Moskvi sa njenim posmtnim ostacima koji nosi njeno ime

slika Spasitelja prema staroj ruskoj ikoni




Ovo je moja najnovija slika imenom SPASITELJ iz moga ciklusa RUSKA AVANGARDA a nastala je prema jednoj novgorodskoj ikoni iz 12 stoljeća

slika: internet

Moja majka je bila neobično vezna za svog brata Ćamila Kovača, jer je on bio nježan prema njoj i pun razumijevanja. Ona je napustila Trebinje početkom rata, da bi provela sljedeće ratne godine u Dubrovniku pod njegovom zaštitom. Nema nikakve sumnje kako je ona poznavala prilike u ustaškom zatvoru na Lovrijencu gdje je Ćamil bio stražar, jer je vrlo vjerojatno ona mnogo saznavala od njega. Međutim, kako je bila lijepa i pristala mlada djevojka, njoj je ta prednost također omogućila nesmetano kretanje u krugu talijanske vojske i njihovih časnika. Poznato mi je da se majka u dobroj mjeri prehranjivala zahvaljujući donacijama talijanske vojske i tu je također saznavala što se događa među vojskom okupatora, koje su namjere vojske, kakva je oprema, kakve planove imaju, kakvo je mjesto Dubrovnika u ukupnoj situaciji talijanske ekspanzije na istočnoj obali Jadrana, a kako je već od ranije imala relacije sa partizanskim pokretom u Hercegovini ne bi bilo čudno, da je dobar dio tih informacija dijelila sa našim ljudima iz pokreta otpora. Tako je i Ćamilovo mjesto također još uvijek nejasno i nerasvijetljeno s obzirom, da sam ja prije jako puno vremena u jednom razgovoru sa Mejrom Mehaković, mojom tetkom, saznao kako je Ćamil bio zapravo naš tajni čovjek na jednom jako nezgodnom mjestu. Međutim, ti podaci nisu provjereni i vjerojatno je mnogo toga nestalo zajedno sa tim ljudima kao tajna.

Nakon rata i nakon pogubljenja Ćamila Kovača, mi smo uglavnom bili razumijevani ustaškim kadrom budući je jedan dio naših obitelji doista i bio angažiran na ustaškoj strani, iako uglavnom nisu znali o čemu se tu radi, niti kakva je to ideologija, niti što je desno, a što lijevo, niti što je gore niti što je dolje, nego su se u momentima opredjeljivanja u istočnoj Hercegovini, kada je već bilo stani-pani odlučili za hrvatsku stranu i to ima duboke povijesne razloge, budući je taj prostor često stradavao provalama Crnogoraca kada su činjena velika klanja po džamijama Trebinja.

Progresivni ljudi su se odlučili za partizanski pokret, a mnogi su pristali na novu tvorevinu NDH. U takvim okolnostima početkom '40-tih godina brat i sestra Kovači odlučili su potražiti nove prilike u Dubrovniku koji je vrlo brzo nakon toga postao talijanskom kolonijom i ustaškom bazom, dok je jedna izvjesna grupa mladih ljudi uglavnom djelovala ilegalno u ovim novim konstelacijama. Nije zato čudno, da je moja majka bila predmet poruge kao ‘’talijanska kurva’’ i mi smo imali jako puno problema sa svijetom Dubrovnika koji je uglavnom odavao sve počasti Titu, ali nije samo moja majka bila ta ‘’talijanska kurva’’. Bilo je i drugih mladih djevojaka koje su isto tako razumijevane i konačno koje su zbog toga jako nastradale kao i niihove obitelji.

Prošlo je od tada mnogo godina i pred svoju smrt, a umrla je u svojoj 49 godini, odlučila je otići u Beograd kako bi Titu izrazila svoje posljednje želje i ona je bila stacionirana na VMA u Beogradu pa je tražila, da je pohodi Tito, ali oni to nisu htjeli zaključivši cijeli slučaj - ‘’ustaška obitelj’’.

Sahranjena je 1974 godine na muslimanskom groblju Boninovo u Dubrovniku. Moj je otac živio još sljedećih 15 godina i nakon mnogo problema odlučio pronaći mjesto u novoj sredini Beograda. Poginuo je na pješačkom prijelazu u Zemunu i to na zeleno svjetlo semafora za pješake kada je na njega autom naletio jedan raskalašeni mladić. Sahranjen je prema vlastitoj želji na lokalnom groblju u Raduši u Šumadiji.

Prvi prijevod djela Titusa Carusa De rerum natura ili O prirodi na hrvatski jezik objavljen je 1938 godine u prijevodu i tumačenjima Marka Tepeša i otada Hrvati imaju svoj prijevod koji je po svim faktorima jedini dosada najkompletniji prijevod Carusa na hrvatski jezik.

Zapadni kulturni narodi prijevode ovoga djela imali su relativno rano. Talijani, Francuzi, Nijemci, Englezi kod kojih se Carus čita i naučava već u srednjim školama dakle imaju taj prijevod još od davnijeh dana. Međutim je kod Slavenskih naroda drugačije i mogli bismo reći da kod njih nema adekvatnoga prijevoda do možda početka dvadesetoga stoljeća. Pored svega ostaloga taj slučaj sa Carusom ali i sa mnogim drugim piscima i filozofima jeste razlogom znatnoga zaostajanja ovih naroda u prosvjetnome, kulturnome i edukativnome smislu odakle nam biva ponešto jasnija ta tendencija osiromašivanja kulturnoga i duhovnoga napretka u Slavena.

Želeći da sazna kakvo je stanje u tome pogledu kod Slavena navedeni prevodilac Marko Tepeš obratio se 1934 godine pismom na slavenske akademije i to rusku, poljsku, češku i bugarsku sa kojima smo mi tradicionalno bili u jako finim odnosima s molbom da mu jave imaju li na svome jeziku prevod Lukrecijeva djela i to od koga, kada i gdje je izdan. Prema ovim podacima u Bugara prijevod toga pjesnika u cijelosti do tih kasnih tridesetih godina dvadesetoga stoljeća nije postojao, Poljaci su imali prijevode Lukrecija od A. Krokiewicza iz 1924 godine ali uglavnom u prozi a ne u stihu, Česi do tih godina nisu imali ništa osim nekoliko odlomaka iz i, ii i nešto iz iii pjevanja, svega 436 stihova što ih je preveo Josef Kolar a tiskani su u jednom srednjoškolskom izvještaju za godinu 32/33, Rusi ga imaju u više izdanja: prvo jako loše iz godine 1876 u prozi od Klevanova, drugo iz godine 1904 i treće iz 1914 od Račinskog u Moskvi. Oba su ova izdanja bila razgrabljena tako da se dugo Lukrecije nije mogao dobiti u knjižarama.

Četvrto izdanje uslijedilo je 1934 godine a izdala ga je Ruska Akademija u prijevodu Petrovskoga a danas je stanje stvari takovo da nije moguća gotovo nikakva filozofska naobrazba bez poznavanja djela ovoga rimskoga pjesnika.

Hrvatski prevodilac i tumač djela De rerum natura imao je ispred sebe dakle jako zahtjevnu zadaću i to u htijenju svome osobnome kao i nekolicine njegovih kolega da niti Hrvatski narod ne bi smio zaostajati za drugim kulturnim narodima u prijevodu Lukrecija pa je prionuo uz rad i nakon punih sedam godina prijevod je ugledao svijetlost dana kako rekosmo 1938 godine u izdanju Tipografije u Zagrebu. Isto tako od tada je moguće ovu knjigu pronaći i u biblioteci psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu kao jedno poučno štivo koje je nadahnjivalo pacijente ove bolnice i to možda generacijama. Jedan takav primjerak ima i autor ovih redaka.

Međutim valja nam reći da niti nekoji drugi jako važni poslovi također nisu bili dovršeni mada Hrvatska Akademija imaše dužnosti u tome pogledu, nekoji takoreći domaći poslovi koji su svakako bili preči nego što je prijevod Titusa Lucretiusa Carusa. Svakako jeste istina da je prijevod o kojem je riječ važan sa stajališta znanstvene spoznaje i općene duhovne svijesti naroda ali također je pred našu Akademiju tijeh godina a također se čini i danas od velike važnosti bio i posao sakupljanja dokumenata naše duševne kulture i kulture naših naroda kod kojih nalazimo također ne mnoge analogije i znakove i sporadične izraze kao i kod starih europskih filozofa.

U našoj narodnoj poeziji, pričama, pripovijetkama, anegdotama, basnama, doskočicama, zagonetkama, poslovicama i sentecijama može se naći bez ikakve natege posve analognih primjera s ovim gore navedenima – što je i inače posve razumljivo kada uzmemo na um da je komparativna literarna historija i etnografija otkrila neke temeljne analognosti u tvorevinama fantazije i intelekta gotovo u sviju a napose takozvanih indoeuropskih narodnih skupina.

Stari istok pokazuje analognih crta u tome pogledu sa produktima narodnog duha u Južnih Slavena bez obzira na one momente za koje se uzimlje da su iz orijentalnoga blaga u naše narodno presađeni. Koliko puta nalazimo u toj našoj narodnoj poeziji raznih pričanja o tome kako se nešto zarodilo, kako je nešto nastalo, postalo, mijenjalo se kroz vrijeme ili se pretvaralo. Nalazimo tu pričanja o postanku svijeta i raznih prirodnih pojava. i u umjetnoj poeziji nalazimo tragova i spomenika te narodne filozofije. U Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića pripovijeda se kako prosti ribari u čamcu raspravljaju o kozmološkim pitanjima, u Nodilovoj Vjeri Vidovoj našlo bi se analognih momenata s mitologijom antičkih i ostalih naroda a sve u ovome smjeru. Zbog toga nam je kazati da bogat dosadašnji pribrani materijal naročito u izdanjima naših akademija nije u vanjskome kao niti u unutrašnjemu pogledu toliko upotpunjen i povezan da bi se bez velike muke mogao s ovoga našega gledišta upotrijebiti za studije naše nacionalne duše i to upravo u smjeru njenih filozofijskih dispozicija. Kraj nedostatne građe i neprepravljene sinteze počekat će po svemu sudeći ovakvi zadaci još neko vrijeme na svoje obrađivače.

Lukrecije Carus rodio se kako neki kažu u Rimu dok drugi sudeći prema nadgrobnim napisima izvode da je to ime keltskoga porijekla. Dakle Lukrecije ne bi bio direktno Romanskog porijekla jer je keltski element u to vrijeme bio svojstven ilirskim provincijama. Poznato je da su Kelti naseljavali Balkan za mnoga stoljeća u svojim migracijama dalje prema Europi.

Tako je po svemu sudeći Lukrecije porijeklom iz ilirskih provincija kao najbližih Rimu dakle nije izvorno Romanom jer je poznato da keltski element nikada nije naseljavao Apenine. Niti godina njegovog rođenja nije nam točno poznata. Prema Jeronimovoj Kronici Lukrecije se rodio 94 a umro 50 godine prije Krista. Vjerojatniji je u učenom svijetu podatak što ga iznosi Donat koji tvrdi da je Vergilije obukao mušku togu istoga onoga dana kada je Lukrecije umro a to je bilo za drugog konzulata Pompeja i Krasa 55 godine. Prema Jeronimu Lukrecije je umro u 44 godini života: prema tome se rodio 99 odnosno 98 godine prije Krista. Kao što vidimo on je umro prilično mlad. Da pjesnik radi nagle smrti nije završio niti dotjerao svojega djela pokazuje najbolje konac šestoga pjevanja kao i mnogi drugi dijelovi u čitavoj pjesmi koju je on posvetio državniku Gaju Memiju Gemelu. Njemu Lukrecije govori kroz čitavu pjesmu kao u dijalogu tumačeći tako svoju nauku.

Niti se inače nešto pouzdano o njemu zna, bolje rečeno malo toga je poznato iz njegovog života i rada. Također ništa se ne zna niti o njegovoj obitelji, niti o njegovom zvanju i položaju kao niti o njegovoj životnoj sudbini. O svemu tome može se tek nekako nagađati vjerujući da smo zadovoljili načelo približnosti.

Jedini spomenik Lukrecijeva književnog rada i života svakako je njegova didaktičko -filozofska pjesma De rerum natura, O naravi stvari prevedeno doslovno ili O prirodi u šest pjevanja spjevana u heksametru. Osnovna njegova zamisao jeste da na jednom mjestu u formi pjesme iznese nauku filozofa Epikura kojem otkrivanje prirode i njenih zakona kao i tumačenjem pojava u prirodi pomaže kao i mnogim drugim ljudima vlastitom oslobođenju od svih stega što smetaju unutrašnjem miru i sreći. Ova nauka o kojoj govori Lukrecije ima zapravo zadaću da oslobodi čovjeka od straha pred bogovima i pred smrću, ona dovodi čovjeka do duševne smirenosti u čemu se i sastoji najveće dobro:

“Njega ne zastraši priča o bozima, niti strijela,
Niti gromova tutanj, što prijeti, nego mu sve to
Podiže više i više još srčanost duha, te prvi
Zatvorena zaželje otvoriti prirode vrata. “
(i, 74-75)

Po ovijem svojim intencijama Lukrecije neobično podsjeća na Hrvata Hektorovića i to bez obzira da se sada pitamo dali su utjecaji išli od Lukrecija prema Hektoroviću ili je pak riječ o jednoj jedinstvenoj metafizičkoj osnovi i fantazijskoj slici naroda o kojima se ovdjeka govori a koja je podjednako primjerena i jednome i drugome piscu. Jer i u jednoga i drugoga Zemlja je shvaćena “velikom mati bogova” kao kod Lukrecija a kod Hektorovića kao “mater našu ovu po kojoj se hodi” kao što je opis porijekla rijeka i potoka kod Hektorovića neobično sličan Lukrecijusovim zapisima o vodi u petom pjevanju od stihova 260 do 275 gdje raspravlja četiri do tada poznata prirodna elementa od kojih je sve sastavljeno.

Međutim bez obzira na sve ove relacije i bez obzira da li je riječ o jedinstvenosti predmeta narodne fantazije ili pak o utjecajima ostaje za primijetiti da se mnoga kosmološka pitanja oblikuju na naravan način u okvirima narodne duševnosti i njenih filozofskih dispozicija.

Vrijednost Lukrecija nije u tome da je ovdje uspostavljena jedna oštra kritika religije iz čega bi proizlazilo uvjerenje kako je čovječanstvo stenjalo pod teškim jarmom religije koja mu je zadavala samo strah i trepet a da je onda Epikur iskazao ljudsko duševno zrenje koje je samo povećalo snagu ljudskoga duha i promotrivši čitav univerzum došao do spoznaje kako je svakoj sili ograničena moć a čovjeka izjednačio sa bogovima:

“Stoga religija leži pod nogama gažena otad,
dok nas , naprotiv, trijumf izjednačuje sa nebom. “
(i, 78,79)

Nije u tome vrijednost ovoga osnovnoga metafizičkoga stava. Osnovnu vrijednost iskazao je Lukrecije na samom početku pjesme Zazivanjem Venere jer nam jošte samo ljubav osta u našim htijenjima spoznaje prirode i svijeta:

“Dirneš ti svakome grudi i nježnu usađujući ljubav
Činiš da požudno svaki rod se razmnožava svijetom.
Kad već jedna ti si što upravljaš prirodom ovom
i kada ništa bez tebe se ne rađa ovo na svijetlo
Nit može išta bez tebe da nastaje radosno, ljupko
Tebe ja u pomoć zovem da upraviš ovu mi pjesmu…”
(i, 20-25)

Mislim da se često previđa upravo ovaj moment o kojemu je riječ pa se vrlo često Lukrecije kao i svi epikurejci poimaju protivnicima religije. Međutim kao što se već na prvi pogled može vidjeti to nije posve točno. Možemo dakle slobodno reći da se nakon začetnika rimske epike Enija i Nevija Lukrecije uzdigao do kulminacije rimske i uopće svjetske didaktičke epike. Mogli bismo isto tako reći da su kasniji stvaraoci didaktičkog epa samo njegovi epigoni.

On piše o snazi čovjeka, o titanskom djelu čovjeka i ova teška filozofska građa zaodjenuta je jako lijepom i finom pjesničkom formom koja otkriva veliki pjesnički talent koji potiče toplim prizvukom osobnoga uvjerenja u ispravnost znanosti, u jakost ljudskog uma, u moć i snagu znanosti uopće.

Pjesnik stalno i neprestance naglašava da se samo spoznajom prirode i prirodnih fenomena, spoznajom njenih zakona koji u prirodi vladaju može čovječanstvo osloboditi od straha pred bogovima. A to jeste bila najveća zadaća njegova učitelja Epikura. Ovom svojom pjesmom za koju se nikako ne može reći da je ispjevana per intervalla insaniae dakle u prekidima ludila kako to neki još i danas pokušavaju samodopadno dokazati postaje Lukrecije začetnik i otac modernizma.

Zato i jeste istina da je Lukrecije od svih starih antičkih filozofa najbliži modernome svijetu.

—————————————–

Zlatan Gavrilović Kovač



Knjigu “Književna kritika”, Zlatana Gavrilovića Kovača, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic17.phpte pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

objavljeno na:
https://digitalne-knjige.com/?p=7110&fbclid=IwAR0rcHhgy8PDIpz-h9a0texPeFImMaDCEIMARlwhEg3lakxydbDx3w8S5wg

CIKLUS RUSKA AVANGARDA, akrilik

Na nagovor mog sina počeo sam nakon jako puno vremena slikati na akriliku i ovo je moj prvi crtez, još je malo nespretno, ali interesantno

slika: digital art

Evo, Bože, na koljena ti padam
i pred Tvojom sklanjam se slobodom,
pred Tvojim likom suze svoje ronim
podari mi smiso za kreposnom dobrotom.

Vjeru moju i um osnaži,
učini me jakim,
do bola jakim i smjelim
moje srce krepošću zacijeli.

Nikada čovjek nije bio sužanj
svoj život cijeli,
iz zlobe, zavisti i muke
okovima željeznim vezanim za ruke.

I moja misao umorna od tuge
sav se svijet od toga jada trgo'
i crni val, crnji od noći
kao visoka sjena što pred mene kroči.

Sanjah snove neumorne
o sužanjstvu bez razloga valjana
i suza moja sad iz oka kanu
postiđeni vladari na narodu još jašu.

Evo, ljeta su mnoga iza mene,
sužanjstvo ostavi na licu mome tragove goleme,
mira nemam, dok to uže ne raspletem
još malo života ostade kao gorak melem.

Zato moje srce i um ti osnaži,
učini me jakim,
do bola jakim i smjelim
moje srce krepošću zacijeli

dr. Zlatan Gavrilović Kovač