MARGINALIJE O MOJOJ OBITELJI

31.07.2019.


slika: internet

Ovo je slika tvrđave Lovrijenac u Dubrovniku i ona se nalazi na jednoj velikoj stijeni poviše Pila opasana malom, lijepom borovom šumom. Za vrijeme Drugog svjetskoga rata ta je tvrđava bila ustaški logor i u njoj je na primjer pogubljena narodni heroj Nikica Franić. Moja škola na Ilinoj Glavici u Dubrovniku nosila je njeno ime. Njena obitelj je živjela u Pilama i bili su naši susjedi, znači ostali su na mjestu toga zločina, ali je i moja obitelj ostala na istom mjestu zločina, jer je brat moje majke (moj ujak) Ćamil Kovač bio stražar u tom istom ustaškom logoru. On je pogubljen od strane partizana za vrijeme oslobađanja Dubrovnika i to je bila jedna velika tragedija za moju majku koja se cijeli svoj preostali život osjećala duboko krivom, a doista nije imala razloga za to.

Od tog vremena postojala je jedna tendencija među našim ljudima i među Dubrovčanima, da našu obitelj doživljavaju kao ustašku obitelj, iako je na primjer moj otac bio partizanski borac 27. istočnobosanske divizije od 1944. Godine, ali nam to nije ništa pomoglo, jer je ta ocjena vrijedila i za njega po logici našeg primitivnog mentaliteta tako da ga je to onemogućavalo u napredovanju u ratnoj mornarici, na primjer.

Međutim, moja majka je imala tri braka. Moja sestra Zlata i ja smo iz njenog trećeg. Iz prvog braka sa Hilankeom Mehaković ona je imala sina Huseina, moga brata, sa kojim je provela svoju mladost, dok ga moj otac nije uzeo pod svoje okrilje i odgajao kao svoje dijete, mada je Huso bio već velik. Taj je Hilanke Mehaković bio hercegovački partizan koji je stupio u redove partizanske vojske odmah sa proglašenjem ustanka 1941. godine i kao takav je bio i nositelj SPOMENICE PALIH BORACA. On je poginuo i mi ne znamo gdje su njegovi ostaci, ali je nova socijalistička vlast za poginule borce Trebinja izgradila monumentalni spomenik u trebinjskom parku kao mjesto sjećanja i zahvale. Zato ovdje poštovanom čitateljstvu predstavljam istinu, da moj brat ima tu spomenicu koju je dugo vremena čuvao u tajnosti i sliku tog trebinjskog monumenta što je još jedino što je preostalo od tog čovjeka.



slika: internet

Prema tome, čini se malo nejasnom i zlonamjernom ocjena obitelji Mehakovića kao ‘’poznate ustaške obitelji, jer je istina da je njih kao i u mnogim drugim slučajevima na Balkanu bilo na svim stranama pa se onda događalo, da je često išao u tim sukobima brat na brata, a da cijela ta priča nije bezazlena govori najrječitije i moj osobni slučaj, jer sam i ja u mnogim slučajevima u hrvatskoj javnosti bio stigmatiziran kao ‘’ustaško dijete’’ kao što se ta zlonamjerna projekcija protegnula i na moje dijete koje je ovdje ne drugom kraju svijeta također doživljavan kao „ustaša“, da čovjek pukne od smijeha i to on koji pravo niti ne govori hrvatski jezik, nego mu je engleski materinji jezik. Uostalom on bi hrvatski i zaboravio, da nije bilo mog napora u suprotnom pravcu.

Prema tome meni Britanci ili Židovi ne trebaju dijeliti povijesne lekcije prema kojima izgleda, da oni jako dobro poznaju balkanski slučaj i naš fenomen i možda bi konačno bilo bolje za sve kada bi se malo manje petljali u naše prilike pa se više pozabavili svojim vlastitim, ali treba jako puno do te produktivne skromnosti.

JESAM LI TE ZABORAVIO?

28.07.2019.


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Mislim, da te nisam zaboravio,
iako je mnogo vremena proteklo
od našeg zadnjeg susreta
kada sam ljubio usne tvoje male
i od vjetra bure ispucale,
kad sam zagledao
u grudi tvoje majušne
i mislio, da mi je sada sunce
i nebeske zvijezde
mjesec i sunčeve planete,
da ljepotu tvoju
na svoje privijem skute,
sva bi moja snaga
postala od zrna manja,
jer bi udahnula
zadnji dah moga žića
i iz grudi i srca izvukla
posljednji božanski prah
moje ljubavi komadića
i ja bih sasvim nejak i slab
napokon uz obraz tvoj
prinio majčin crveni mak.

Mislim, da te nisam zaboravio,
ali ostade misao jedna mala,
da više nisi sama,
nego da si kao jedan zarez
u knjizi vječnoj
kojoj su božanski dani
kao tvoje oči sjajni
i kao lice tvoje nasmijani.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66642

ŽIVOTNI DAH

23.07.2019.



slika: digital art

kada pokušavam odrediti
mjesto gdje se nalazi duša
onda to svagda definiram
kao jedno mjesto
u neposrednoj blizini srca
negdje između srca i ošita
baš po sredini tijela
i ja to doživljavam
kao kuglicu,
a zapravo je prana
ili životni dah

netko bi još rekao dijamant
kao kada teško udahneš,
jer si se nečeg sjetio
i ona može jako boljeti

može biti sretna,
može biti bolesna
ili pak sjetna
pa melankolična
pa vedra,
ali svagda
smjela djela

to je životni dah
kao uzrok našeg kretanja
po čemu se razlikujemo
od neživih bića
pa je tako i naš Kosmos živ,
jer se kreće
pa su i naše planete žive,
jer se kreću
pa je naše Sunce živo,
jer pokreće
i sve kao da je tvoj dah
kojeg baš sada ćutim
na svojem vratu
u blizini žile kucavice,
koja se trza
zavisno od toga
koliko si bila brza
u svojoj ljubavi


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66780


MOJI TEKSTOVI

16.07.2019.





FAŠIZAM I ISTREBLJENJE ŽIDOVA - povodom filma "Schindlerova lista"

15.07.2019.



moj tekst objavljen 1994 godine u "Hrvatskoj ljevici" povodom filma "Schindlerova lista"

objave

14.07.2019.

tekstovi objavljeni u ''Hrvatskoj ljevici'' 1994. godine







objavljeno u "Bosni" iz Sidneya






PITANJA U SKLOPU PREDIZBORNE KAMPANJE

12.07.2019.

Koje su zadaće idućeg Predsjednika hrvatske države?

Pa evo još je nekoliko dana pa će Hrvatska biti sa novim Predsjednikom, kojem će biti povjeren mandat u trajanju od 5 godina.

S obzirom na predizborna pitanja, koja su bila postavljena tijekom kampanje kandidati su se očitovali u mnogim, ali mislim da je meni osobno bilo jako važno pitanje abortusa i prava žena na abortus i tu su se uglavnom iskristalizirala dva dijamentralno suprotna stajališta, jedno katoličke crkve o tome, da je riječ o nehumanom lišavanju života još nerođenog djeteta do stajališta kakvo ima na primjer aktualni Predsjednik Josipović, da žene imaju puno pravo da odlučuju o vlastitoj sudbini.

Ja bih mogao reći, da se slažem sa tim mišljenjem kako žene imaju u hrvatskom društvu pravo, a onda i obvezu da same i uz pomoć drugih odlučuju o vlastitoj sudbini. Međutim, ovo pitanje prava na abortus otvara čitav jedan spektar problema, koja bi trebalo imati u vidu kada se pitamo o slobodama u suvremenim društvima. Na primjer, neosporno je da je ovaj fenomen vezan za čitav niz socijalnih razloga, a da je razlog socijalnog i individualnog siromaštva svakako jedan jako bitan razlog, jer je vrlo često riječ o tome, da se iz razloga socijalnog siromaštva partneri radije odlučuju za abortus, nego da na svijet donesu dijete, koje je već na startu zakinuto za socijalne beneficije. Međutim, to ne govori toliko o partnerima ili supružnicima, koliko govori o problemima hrvatskog društva, koje se pokazuje nesposobnim, da osigura materijalnu bazu svoje biološke produkcije, a to je, također, jedan od razloga tolike migracije sa naših područja u zemlje u kojima mi već ionako tvorimo jednu veliku dijasporu.

Drugi jako važan moment je taj, da hrvatsko društvo kao i svako suvremeno društvo je doseglo neobično visok stupanj demokratskih sloboda, a odatle i slobode žena, koje nisu više robovi patrijarhalnih modela življenja. Međutim i u tim slobodama se često na žalost može ići tako, da se te slobode zloupotrebljavaju pa dobivamo njihovu karikaturu. Tako je i sa slobodom, da žene odlučuju o vlastitoj sudbini i njihovom pravu na abortus pa onda nije za čuditi, da često ima slučajeva kako žena ima po nekoliko abortusa u tijeku njena graviditeta i se onda čini, da je cijeli taj slučaj otišao predalek, jer se onda abortus ispostavlja kao jedna kontraceptivna metoda i ja osobno mislim, da je to jedna velika pogrešna politika, koja fundamentalno ide na štetu mladim ženama.

Dakle, ja se ne držim stajališta Crkve, koja je istakla moralna načela kao fundamente svojih promišljanja, nego ističem biološke razloge i biološke poglede, da se abortus danas ne može koristiti kao legalna kontracepcijska metoda, ukoliko su nam poznate psihološke, filozofske i socijalne konzekvencije takve prakse. Prema tome, ja sam za srednji put, koji prije svega računa na zdravlje i dobro osjećanje partnera u njihovom zajedničkom životu i za jednu takvu socijalnu politiku, koja neće mlade ljude lišavati njihovih prirodnih prava već na startu njihova produktivnoga života, nego takvu koja će se pobrinuti, da mladi ljudi vide smisao vlastitih postupaka, a to mislim, da su zadaće idućega predsjednika hrvatske države.


iz moje 27. knjige POVIJESNA LUTANJA



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php

TESLINE MUNJE

10.07.2019.





Ja sam već odrana upoznao moga Ezru sa munjama i on bijaše posve mali kada mu ukazah na ono što je i inače djeci jako interesantno i neobično.

Imade u Zagrebu i na Kraljevom Vrhu, gdje stanovasmo jedno vrijeme, puno mokrih dana kada kiše bijahu velike, a nebo puno velikih mutnih oblaka.

U ovom dijelu kontinentalne Hrvatske kao vjerojatno i za cijelo to prialpsko područje Europe vrijedi, da su jeseni mokre sa mnogo kiše i gustim oblacima, dok su zime oštre i traju do ožujka, dok snijeg ne okopni.

U tim danima pri Kuležima i sve oko Sljemena, a to je najviši vrh Medvednice, bijaše sa puno munja koje bi nakratko osvijetlile zatamljenu šumu i sela i bijaše divota gledati u to.

Onda bih ja tako rekao Ezri:

"Vidiš, sine, to su Tesline munje, a one su i od Zeusa vrhovnog Boga pa ih on sve baca po nama. Prvo je velika svijetlost kao što vidiš, a onda neko vrijeme čekaš, dok ne čujes zvuk groma. I onda moraš brojati sekunde 1, 2, 3, 4, 5 ….pa onda kada začuješ grom onda koliko si izbrojio, jer je grom, dakle, ono sto čuješ, zvuk zračnih masa koje se sabijaju nakon što ih je munja rastavila kao kada pljeskaš rukama pa se čuje pljesak, ali taj zvuk putuje do nas i do tvog uha, jer njemu treba vremena, a znaš koliko vremena?"

A on bi me upitao:
"Koliko?"

"Pa jedno 333 metra u sekundi"

... onda bi on rekao:
"Hajdemo brojati!"

... pa bismo tako gledali munje i brojali na prste, dok ne bismo čuli zvuk groma, a onda bismo te brojke množili sa otprilike 300, jer nam bijaše tako lakše.

I tako bismo dobivali vrijednosti koliko je ta dotična munja bila udaljena od nas, a on bi znao reći:

"A ova je bila jako blizu."

... pa sve tako redom bismo gledali munje i brojali udaljenosti na neko duže vrijeme.

Kasnije, u Tehničkom muzeju u Zagrebu, on je imao prilike i vidjeti prave Tesline munje na njegovim transformatorima i taj je doživljaj ostao živjeti i do danas.

Mnogo godina kasnije on je iz Adelaidea zajedno sa svojom djevojkom došao do tog muzeja u Hrvatskoj pa je i njoj pokazao te munje.

I općenito uzevši mislim, da Amerikanci nisu puno pogriješili što su nam to dali, naime, ta Teslina otkrića, jer bijaše riječi kako mi ne znamo što smo dobili, međutim, može nam izgledati i drugačije, da mi znamo jako dobro što smo to dobili.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=74585



OD CARLA SCHMITTA DO FRANJE TUĐMANA

07.07.2019.





NIN I DISKUSIJA OKO NJEGA

05.07.2019.

Ovdje prilažem poštovanom čitateljstvu diskusiju sa novinarima NINa u Studenstkom centru na Savi 1985. godine zbog koje sam kasnije bio ocrnjen kao ‘’ustaša’’. Da čovjek pukne od smijeha.

Interesantno je spomenuti, da mi se na toj tribini obratio jedan savjetnik Predsjednika Partije Šiljaka riječima: ‘’Ovo se neće shvatiti nacionalizmom’’.






DISKUSIJA POVODOM ISTUPA DRUŠTVA KNJIŽEVNIKA SRBIJE I SLOVENIJE

04.07.2019.

Ovdje predstavljam poštovanom čitateljstvu svoju diskusiju povom istupa pisaca Društva književnika Srbije i Slovenije iz 1985. godine. To je već bilo značajno srozavanje jugoslavenskog socijalizma u kojem su se tražile nove alternative. Ovi tekstovi su bili komentirani od strane uglednih partijskih ljudi kao ‘’loša’’ i ‘’neuspjela’’ diskusija kako je to jednom izjavila Mira Šuvar, udovica tadašnjeg najmoćnijeg hrvatskog političara Stipe Šuvara. Nije posve jasno zašto ona nije napisala nešto bolje.









DOKUMENT SA SJEDNICE IDEOLOŠKE KOMISIJE

03.07.2019.

Poštovanom čitateljstvu također dostavljam i svoju diskusiju na proširenoj sjednici CK Hrvatske 1985. godine, a povodom objavljivanja tzv. “Bijele knjige” koja je nastala u suradnji s Informativnim centrom ovog komiteta.

Ta diskusija je uglavnom šutke prihvaćena, ona je također i lijepo predstavljena u omladinskom glasilu “Polet” i općenito mogu reći, da se za mene govorilo kako me čeka budućnost puna izgleda. Međutim, postojale su također i druge glasine koje je plasirao Muradif Kulenović i krug oko njega, da sam ja zapravo ‘’ubačen’’ Šuvaru, samo nitko nije znao od koga sam ja to ‘’ubačen’’.

Da bi čitateljstvo steklo potpuniji uvid, odlučio sam predstaviti ovdje najznačanije diskusije koje su me u javnosti predstavile kao ‘’agenta’’ ruskih propagandnih instituta ili pak kao hrvatskog desničara, ovisno od toga što je trenutno bilo konjukturnije.



POPRATNO SLOVO

02.07.2019.







Pred hrvatsko čitateljstvo stavljam tri stranice zagrebačkog tjednika „Danas“ koji je objavljen negdje u veljači 1985. Godine, a povodom snimanja filma „Diktator“ jugoslavensko-američke produkcije. To je dio stenograma koji je nastao kao zapis sa sjednice radne komisije socijalističkog saveza u pogledu valjanosti tog filma i kakve su naše zasluge za takav monumentalni projekt. Mi smo u taj posao ušli sa jako malom zaradom pa se onda govorilo ‘’zašto ne bismo nešto malo i zaradili’’.

Čitav taj stenogram je godinama bio obavijen velom velike tajne, jer nikome nije odgovaralo da se sada govori o tome i kakav je naš odnos prema Mussoliniju prema kojem hrvatski narod ima velika povijesna potraživanja i cijeli je taj slučaj pao u zaborav, a jedini podaci o tome dostupni su u novinskim arhivama. Jedan takav dokument je i ovaj „Danasov“ dosje za kojeg se ne zna sasvim točno niti tko ga je sastavio.

Pa općenito bih mogao reći, da je hrvatska partija tih godina živjela u znaku ova dva događaja, jedan je bio publiciranje tzv. „Bijele knjige“, a drugi je svakako bila i ta diskusija oko Mussolinija i jedan i drugi slučaj zapravo predstavljaju ideološke reflekse dubljih socijalnih procesa u hrvatskom i jugoslavenskom društvu koje je bilo bačeno na koljena enormnom galopirajućom inflacijom i općim kaosom te nesposobnošću rukovodećih ljudi države. Pri tome se smetnula s uma činjenica, da inflacija na višenacionalnoj osnovi može rezultirati samo općim krvoprolićem, a ideološke refleksije postojeće krize samo su dodatno opterećivale ionako jako bremenitu zajednicu razapetu vjerskim, nacionalnim ,jezičkim, kulturnim, povijesnim različitostima tako i nije čudno, da smo za nekoliko godina postali svjedoci najveće tragedije naših naroda, jer ja ne vidim velike uspjehe u našim republičkim osamostaljivanjima na tisućama i stotinama tisuća pobijenih i raseljenih ljudi.

Drugi vrlo važan moment ove diskusije je svakako pitanje mjesta i uloge komunističke partije u posttitovskoj epohi '80.-tih godina koja je svakako značila jedno veliko osipanje i degradaciju komunizma, a ova serija „Diktator“ koja kao glavni filmski i dramski lik ima Mussolinija, jasno je stavila svima do znanja na što se svela naša partija koja je bila desetljećima razumijevanja avangardom čitavog društva i posebno radničke klase te seljaštva, jer je kako velim glavni dramski lik Mussolini, iako je svima poznato kako se on i danas drži ratnim zločincem prve kategorije i da zločini nad hrvatskim narodom ne zastarjevaju.

Na žalost i sam partija u Hrvatskoj je postala poprište jedne takve skandalozne borbe i općim smetlištem na kojem je moguće pronaći samo ideološke otpatke europskog komunizma.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.