Od mog posljednjeg susreta sa Sonjom prošlo je dvije i pol godine i ja je nisam viđao u meduvremenu
i tada nastade poezija u kojoj sam zamišljao kako je još uvijek moguće, da naša relacija postane realitet, a ta pjesma izgleda ovako:
Već je prošlo 2 godine i 3 mjeseca
koliko smo zajedno,
ali nadaleko
kako to malen tok potoka
vlasti jest viko'
kad je riječ o nekome
tko rječju zlatnom
okovo' je ženski zglob.
I svaki novi dan
čini mi se kao kamen oko vrata
i toliko skupih kamenja,
da je ljudima preko kantara
moja muka slavna.
Zima je, kako vidiš
i veliki je zimski dažd,
a od tvoga cvijeta glas
čini se kao daleki i mukli grom
koji kao da kaže,
da je konačno vrijeme
za naš novi maleni topli dom.