TKO SU BILI KOVAČI?!
slika: internet
Moja majka je bila neobično vezna za svog brata Ćamila Kovača, jer je on bio nježan prema njoj i pun razumijevanja. Ona je napustila Trebinje početkom rata, da bi provela sljedeće ratne godine u Dubrovniku pod njegovom zaštitom. Nema nikakve sumnje kako je ona poznavala prilike u ustaškom zatvoru na Lovrijencu gdje je Ćamil bio stražar, jer je vrlo vjerojatno ona mnogo saznavala od njega. Međutim, kako je bila lijepa i pristala mlada djevojka, njoj je ta prednost također omogućila nesmetano kretanje u krugu talijanske vojske i njihovih časnika. Poznato mi je da se majka u dobroj mjeri prehranjivala zahvaljujući donacijama talijanske vojske i tu je također saznavala što se događa među vojskom okupatora, koje su namjere vojske, kakva je oprema, kakve planove imaju, kakvo je mjesto Dubrovnika u ukupnoj situaciji talijanske ekspanzije na istočnoj obali Jadrana, a kako je već od ranije imala relacije sa partizanskim pokretom u Hercegovini ne bi bilo čudno, da je dobar dio tih informacija dijelila sa našim ljudima iz pokreta otpora. Tako je i Ćamilovo mjesto također još uvijek nejasno i nerasvijetljeno s obzirom, da sam ja prije jako puno vremena u jednom razgovoru sa Mejrom Mehaković, mojom tetkom, saznao kako je Ćamil bio zapravo naš tajni čovjek na jednom jako nezgodnom mjestu. Međutim, ti podaci nisu provjereni i vjerojatno je mnogo toga nestalo zajedno sa tim ljudima kao tajna.
Nakon rata i nakon pogubljenja Ćamila Kovača, mi smo uglavnom bili razumijevani ustaškim kadrom budući je jedan dio naših obitelji doista i bio angažiran na ustaškoj strani, iako uglavnom nisu znali o čemu se tu radi, niti kakva je to ideologija, niti što je desno, a što lijevo, niti što je gore niti što je dolje, nego su se u momentima opredjeljivanja u istočnoj Hercegovini, kada je već bilo stani-pani odlučili za hrvatsku stranu i to ima duboke povijesne razloge, budući je taj prostor često stradavao provalama Crnogoraca kada su činjena velika klanja po džamijama Trebinja.
Progresivni ljudi su se odlučili za partizanski pokret, a mnogi su pristali na novu tvorevinu NDH. U takvim okolnostima početkom '40-tih godina brat i sestra Kovači odlučili su potražiti nove prilike u Dubrovniku koji je vrlo brzo nakon toga postao talijanskom kolonijom i ustaškom bazom, dok je jedna izvjesna grupa mladih ljudi uglavnom djelovala ilegalno u ovim novim konstelacijama. Nije zato čudno, da je moja majka bila predmet poruge kao ‘’talijanska kurva’’ i mi smo imali jako puno problema sa svijetom Dubrovnika koji je uglavnom odavao sve počasti Titu, ali nije samo moja majka bila ta ‘’talijanska kurva’’. Bilo je i drugih mladih djevojaka koje su isto tako razumijevane i konačno koje su zbog toga jako nastradale kao i niihove obitelji.
Prošlo je od tada mnogo godina i pred svoju smrt, a umrla je u svojoj 49 godini, odlučila je otići u Beograd kako bi Titu izrazila svoje posljednje želje i ona je bila stacionirana na VMA u Beogradu pa je tražila, da je pohodi Tito, ali oni to nisu htjeli zaključivši cijeli slučaj - ‘’ustaška obitelj’’.
Sahranjena je 1974 godine na muslimanskom groblju Boninovo u Dubrovniku. Moj je otac živio još sljedećih 15 godina i nakon mnogo problema odlučio pronaći mjesto u novoj sredini Beograda. Poginuo je na pješačkom prijelazu u Zemunu i to na zeleno svjetlo semafora za pješake kada je na njega autom naletio jedan raskalašeni mladić. Sahranjen je prema vlastitoj želji na lokalnom groblju u Raduši u Šumadiji.
