Ne bih mnogo o toj talijanskoj gluposti, ali bih ovom prilikom htio reći par riječi o tome kako nas Talijani doživljavaju u kuhinji. Oni, naime misle, da smo mi totalne budale i ljudi koji nemamo pojma o kuhinji, da je naša hrana jednostavna, siromašna, da je sve na zaprškama i da mi na primjer ne znamo niti bakalar skuhati za Božić pa, prema tome, da nismo pravi kršćani, da nismo pravi katolici.

Da je riječ o notornoj gluposti, neka posluži primjer jedne Talijanke, koja me je propitivala o kuhanju bakalara: ja sam kupovao bakalar za Božić, a ona se namjesti izazivački pa me upita: ‘’a je li vi tučete bakalar sa macolom prije pripremanja’’ kao tobože, mi smo tolike budale pa tučemo suhu ribu drvenom macolom, da bude mekša, da čovjek pukne od smijeha, jer vi, kada i pogledate dalmatinsku kuhinju Dike Marhanović Radica, onda ona i kaže sasvim jasno, da bakalar nije potrebno tući batom, a ako ga se već hoće protući, onda prethodno suhi bakalar treba dan dva namočiti da omekša kao što piše na stranici 67, a na istoj toj stranici kod pripremanja bakalara kao delikatese kaže, da ga se ne smije tuči.

Medutim, ona isto tako ističe, da kod sušene ribe za zimu kao što je to slučaj sa hobotnicom, mi u pripremanju osušene trakove najprije protučemo jednim drvetom, a onda ih operemo u toploj vodi i još močimo u hladnoj, dok ne ih ne pržimo na ulju i u ovim slučajevima naša praksa u kuhinji je bila prilično jasna . Međutim, Talijani se smiju našim navikama kao mi smo notorne budale za razliku od njih, koji su toliki stručnjaci.

Isto tako kao što im nije poznato, da je bakalar za Božić moguće pripremiti i sa mlijekom, međutim neka ovom prilikom bude o tome rečeno samo ovo.


iz moje 23. knjige "Agamemnon"
ISBN 978-953-8054-30-3 za knjigu od NSK RH

Pa ja ne bih previše pravio dramu od svoga slučaja s obzirom, da u našem političkom miljeu ima sličnih i težih slučajeva.

U našoj političkoj povijesti poznati su slučajevi Moše Pijade, koji je više bio po jugoslavenskim kazamatim,a nego na slobodi. Krleža je o tome jako lijepo pisao kao o primjeru političke borbe za slobodu našega čovjeka bez obzira što su Moši bili polupani svi zubi , koji je bio tučen i prebijan, ali je istrajavao u tome našemu zlu, dok konačno, kako biva i primjereno jednome takvome čvrstome karakteru, nije otrovan od vlastitih suboraca - da čovjek pukne od smijeha.

Pa onda cijela posljeratna naša povijest povijest je takvih brutalnosti novog socijalističkog režima, kojem individualna sudbina uopće nije bila bitna kao što je to slučaj na primjer sa malo poznatim Ivom Mesarićem, koji je odrobijao 20 godina kao Stepinčev učenik, iako iza sebe nije imao nikakvu krivicu, osim te da je religiozan čovjek. Pa onda je poznat, također, slučaj kardinala Stepinca, koji je kao crkveni naš lider robijao u Lepoglavi, jer tim ljudima ništa nije bilo sveto niti pažnje vrijedno. Iste takve drakonske kazne doživljavali su akteri hrvatskog proljeća pa onda akteri Kosovske pobune 1981. godine i mnogi drugi.

Ja sam, na primjer, zbog svojih napisa koji su javnosti poznati prije svega zahvaljujući ljubaznosti uredništva portala www.magicus.info i portala www.digitalne-knjige.com iz Zagreba, prvo medicinski ''obrađen'' injekcijama depo moditena tako da sam od nje zavisan cijeli život, pa sam onda proveo trideset godina po zatvorima u Zagrebu u Ostrovičkoj ulici i Roma grovu u Adelaideu, a onda konačno i profesionalno degradiran poslovima pomoćnika skladištara ili pak trajnom penzijom, koja mi je dodijeljena od australijskih institucija. Znači, ne bih mogao reći da sam bio baš najsretniji baveći se novinarskim i političkim poslovima, za razliku od mnogih mojih kolega, koji su pravili karijeru u novim političkim uvjetima u Hrvatskoj, ali ja se ne žalim, jer je moj život, bio kakav bio, imao jako puno smisla u uzaludnim mojim borbama protiv predrasuda, neznanja, indolencije, zavisti, bezobraštine moćnika, koji su stezali uzde vlasti u zavisnosti od položaja, imetka, promocije, a istovremeno gurali moju osobu u bezdan političkog bezumlja riječima, kako sam ušao u politiku ''da se obogatim'' ili kako sam mijenjao imena da bih ''stvarao karijeru'', iako je u oba slučaja bilo riječi o mojem posljednjem naporu, da preživim zajedno sa svojom obitelji golgotu bratoubilačkog rata i nacionalne mržnje, koja je kosila ljudske živote kao kosa meku, vlažnu travu i svi su bili uvjereni da rade najbolje, jer će trava ponovno niknuti.

Gledajući retrospektivno, danas se ne mogu oteti tome dojmu, da smo preživjeli, ali sa spoznajama da se malo što u našem političkom životu promijenilo, nego da lekcije povijesti svaka generacija nanovo prolazi. I to je jedan usud našega prostora, da lako zaboravljamo i na na one događaje, koje bismo svakako trebali pamtiti po svome iskonskome zlu i patnji ljudi.

iz moje 23. knjige "Agamemnon"
ISBN 978-953-8054-30-3 za knjigu od NSK RH

KAZALIŠNA PREDSTAVA U KOJOJ JE GLUMIO I MOJ SIN EZRA

Postoje neki fenomeni u Austaliji koju su nama Hrvatima prilično strani.

Ja bih cijenjeno čitateljstvo portala www.magicus.info upoznao sa jednim takvim australskim fenomenom: negdje prije neki dan uputim se ja gradskim autobusom do svoga sina u posjetu malo sam pogriješio, jer sam izabrao vrijeme nakon posla, dakle, doba najvećih gužvi u gradskom prometu.

Na sjedalicama autobusa predviđenog za invalide sjedilo je nas osmoro putnika od kojih sam ja bio najstariji i uđe na jednoj stanici jedna slijepa djevojka sa psom. Red bi bio u svakom slučaju, da se netko od nas digne toj djevojci i ustupi joj mjesto na sjedištu, ali su svi očekivali da to učinim ja, a ja sam opet smatrao kako ima mlađih, koji su to spremni napraviti i na koncu se jedna djevojka pokraj mene digne i ustupi joj mjesto, dok je djevojka preko puta doviknula, očito misleći na mene: ''Idiot!'', ali je ona i dalje nesmetano nastavila grijati svoju guzicu na mekom sjedištu lokalnog autobusa.

Svi su ljudi u autobusu mislili, da je moja sveta dužnost dignuti toj djevojci, kako bi oni neometano nastavili sa putovanjem, jer je ovdje već stoljećima moda, da migracija ili crnci ili neki drugi, koji nisu ''native'', budu na usluzi kako to Australcima padne na pamet.

Ima, doduše, jako puno komocije u toj filozofiji, samo što ja nekada ne pristajem na njega.

odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

Budući da ima nekih natezanja tko je autor mojih programa, ja prilažem DOKAZ samog direktora radija 5EBI-FM