Usamljenost ne mora biti ničija sudbina,
jedino ukoliko neki zli ljudi
nisu odredili za vas kazamate,
kojima se mlate pare
pa je onda usamljenost
nešto kao banke
u kojima je svaki depozit zlatna
šipka od maka,
kojom sam svoju majku zazivao
kao pjesmu crvenu i tugom oblivenu,
da je svaka kitica
kao zlaćana šipkica,
a svaka pjesma
kao konat što se istresa
u vreću punu zlata
pa Amor nije više Amor,
nego je zlato Amor
tako da na koncu
ostade samo sjeta,
da nakon te naše noći
ispiti je gutljaj žuči i more
tako da odluta svaka nada,
da ćeš jednom biti sasvim sama,
ali sa mnom.