lutao sam beskrajima
morima i planinama
i vukao teško breme
koje sa sebe nikada nisam svukao,
svog svojeg bića muku,
da sam konačno pomislio sada
kako sam stigao u mirnu luku
gdje me čeka oka zlata sjajna
i glad pomamna
na ležaju mekom od borovih iglica
vlažna od tvoga znoja hladna,
da je ljubav vječna mjera
čovjeka koji istinu treba protubića
koji tebe stavlja niže skota,
ali sam se prevario,
jer je vrijeme ratnika
učinilo i od tebe
pa je sada lutati nam
beskrajima, morima i planinama,
dok nam žiće ne okonča tu pjesmu
u vječnom poretku rađanja i smrti
i ja jedno znam,
da je naša ljubav
i naša patnja
taj moment beskraja
gdje vječno sada
traje danima i godinama