KAD SAM SAMA
Zakoračili smo pomalo u ovaj blagdanski misec. Gradovi su okičeni, šoping centri već odavno, odmah poslije Svi Svetih.
Prva svijeća na vijenčiću je upaljena.
Ne volim one kupljene vjenčiće sa plastičnim granama bora, umjetnim šiškama, plastičnim kuglicama. Vjenčić uvik pravim sama, pa nek je i lošiji ali je barem moj. Kažu da sam spretna u pravljenju takvih stvarčica. Rekli bi kod nas da iman mota! A šta ja znan…. valjda imam.
Kišno i nikakvo vrime jednostavno mi nije dozvolilo da pripremim ono šta sam zamislila pa se tako tribalo snač sa onim šta sam imala u kući, pospremljeno po škatulicama, čašicama, po raznim zakutcima jednog stana.
A osnovni preduvjet da bi ja uopće nešto napravila je da budem sama. Jednostavno ne mogu radit kad se netko mota okolo mene, kad me se zapitkuje, kad me netko gleda. Ista stvar je i sa fotografiranjem, uvijek sam negdje sa strane, u kantuniću, nastojim bit neprimjetna.
I tako, nekidan popodne konačno prazna kuća i zauzmem veliki stol. Našlo se tu svega i svačega, ukrasnih vrpci, traka, školjki, svijeća, salveta, kamenčića, stakla.
Pa sam onda izvadila naoružanje.
I počela sa poslaganjem. Obično koristim one male, debeljuškaste svijeće. Ovaj put sam se odlučila za ove duge, elegantne. Školjkice su poslužile za držak a na svijeće sam zavezale fijoke, dva crvena i dva zlatna.
I onda nisam znala šta dalje. Kiša i dalje pada, vani je sve mokro, bor, palma, levanda, ružmarin.
I najedanput mi se upali lampica. Skoknem do auta i iz portapaka izvadim nekoliko maslinovih grančica. Otkinila sam ih i tamo ubacila ni sama ne znam zašto. Na grančice sam objesila ove male, male figurice, praznine popunila školjkama, fetama mandarinke i to je to!
Dalmatinski vjenčić je gotov!
Mlaja kaže: Ooooo…. Baš je cool!
A našle su mi se pri ruci i dvi male bočice i jedna lampa.
Večeras ću sve pogasit, upalit svičicu u malom anđelu, kapnit nekoliko mirisnih kapljica, zašuškat se. Upalit nešto lagano. I slušat kišu.
|