Pripadan tebi

petak, 28.11.2008.

TRAŽIM

Gledam.

Tražim.
U svjetlucanju kamena.

U bljeskanju mora.

Ćutim treperenje.

Slušam.

Čekam.
Dodir.

Tražim.

- 08:17 - Ostavi trag (38) - Isprintaj - #

srijeda, 26.11.2008.

PRISLAGANJE

Dosta je bilo prisječanja na prošlost. Vrime je za vratit se u sadašnjost…. kakva je…. takva je. Šta ćemo!
A ova naša sadašnjost donosi nan pune poštanske sandučiće.
Je, je….. pune. Ma ničega pametnoga. Svaki dan poštar napuni pun sandučić kartušine. Naravno reklame su u pitanju. I šta se više bliži Božić i blagdani reklama je sve više.
Ja ih lipo prolistan i odma zaitin u škovace.
Ostale kuverte pootvaran, spreman račune, brojin, grintan. Dogodi se dikod da skalan i nebo nazemlju.
Pa onda lipo slažen uplatnice za platit a ostalo na stolić. I tako se to kupi, kupi…. dok mi ne dosadi gledat.
I onda počne prislaganje….. od svih onih izvoda, računa, proračuna, specifikacija opet san napunila pun sić.

Evo sad sidin ovde isprid računala i gladan isprid sebe pun stol svega i svačega. Bolje da ne počnen nabrajat. Čak su mi se i neki recepti našli ovde. Sve mi se ništo pari da bi i ovde dobro došlo jedno veliko pospremanje. Samo, problem je u tome kad ja sve ovo posložin šta se neću moć snać u urednosti. Ja u ovom svom neredu tačno znan di mi je šta.

Zaburilo je. Triba iskoristit ovo vrime, isprat robu, osušit.
Ne samo to. Danima nisan uzela digitalac uruke. Zvuči stvarno nevjerovatno, ali tako je.
Zato san jutros napravila jedan brzinski đir po gradu.

I na kraju.... pogled s moje ponistre!

- 14:20 - Ostavi trag (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2008.

NEKAD BILO......

Suncokretica me sa svojim postom podsjetila na ditinjstvo.

Gledan priko balkona…. vanka cika, vriska, dernjava, arlaukanje.

Pokušan se sitit kako smo se mi igrali.
Uobičajene dičje igre, kukalo, vatalo, laštik, balun, graničari.
Vatanje ribe. Briškula i trešeta.
Subota i nedilja, obavezno u Balan. Skakanje po kamenjaru, klizanje, paranje nogavic.

Kako su se moja dica igrala?
I to su bile normalne dičje igre.
Kad su bile manje obavezno uz moju pratnju.

Nakon toga kukalo, vatalo.
Pa je došla nared faza bicikle. Kako je cesta bila blizu odlučili smo se za role.
Prve dane su bile ka zvjezde padalice…. sriča nije bilo lomova…kuc,kuc… ovo tučen u glavu.
Kasnije su role služile kao prevozno sredstvo do škole, dvorane, na kupanje.

Blizu kuće smo imali jednu ledinu posutu škljunkom. I naravno, nekome je palo napamet organizirat ragbi utakmice.
Ljudi moji, šta je to bilo. Najmanja šteta je bila kad dođu šporki od glave do pete, pune kose kamenčići i pržine! Bilo je razbijenih kolina, laktova a bogami i slomljenih ruk.

A tek grupa traži grupu.
Naravno muški protiv ženskih.
Bilo je valjanja po salati, kavulima, u kanalima, po plastenicima.
A najluđe je bilo kad su uletili susidu u maslinik i uspentrali se po maslinama.
A on izletija iza kućice! Bilo je skakanja iz maslin, izgrebanih ruk i nog. Padali su po zemlji ka gnjile trišnje!

A graničari!
Naravno, za igranje graničara nije bilo mista nego po ulici.
To su naravno posebni šokovi za roditelje.
Uglavnom, uvik je jedan bija stražar i pratija promet i vika…. Autooooo!!!

Pa nared dolazi faza briškula i trešeta.
Interesantno kako je u svakoj generaciji isto.
Sist isprid kuće, na skale i igrat do besvjesti. Jer… briškula i trešeta se mora znat!

I nakon toga malo ozbiljnija okupljanja.
Još iz vrimena rata isprid kuće nam stoji jedna klupica koja je u to doba služila kao okupljalište.
Tu smo se okupljali poslije uzbuna. Stali. Čekali nove uzbune.
Pili kavu.
Pušači zapalili duvan.
Slavija se jedan rođendan i jile palačinke.
I dalje je klupica na mistu ali sad služi ujutro penzićima za odmorit a navečer dici za čakulu.
Naravno klupu zauzmu domaće cure, a momci s motorićima dolaze u posjetu.
I svi su se ovde okupljali.

I nakon ovoga počinju večernji izlasci.

Gledam sad ove neke nove klince
Nekako mislin da se neznaju baš igrat…. Vani su, u ruci su im mobiteli!
Svaku malo čuješ da im sviraju…. Bocaju , šalju poruke.
Ma i moje su imale mobitel, kompjuter je u kući od malih nogu i rasturaju po njemu ali uvik je bilo prišnije izač vanka igrat na balun nego lupetat po tipkovnici.
Ma sve se meni pari da je zato ovoj dici tjelesni najteži predmet .
A da ne govorin kako su im igre sve agresivnije i svaku malo završe sa tučom.
I za kraj….. moj prvi razred!

- 08:41 - Ostavi trag (29) - Isprintaj - #

petak, 21.11.2008.

JUŽNO VOĆE

Ne volim pisat o politici i političarima ali eto dikod se i to zalomi.
I baš se sinoć nešto mislin kako bi bilo dobro maknit oni post i napisat štogod novoga.
A neman pojma šta…. ni o čemu pisat.
I onda mi pade napamet da bi mogla napisat post o južnom voću.
Mandarinke, naranče, limuni, grejfruti………

Upalin televiziju…. ma nu bogati…. neko se sitija da smo u banani.

Pari da mi to već odavno neznamo!
Ja bi prije rekla da pucamo po šavovima!

I da ćemo brzo puknit.
Ka i ova moja naranča.

- 20:26 - Ostavi trag (23) - Isprintaj - #

srijeda, 19.11.2008.

NITKO MI NE MOŽE

Ovih zadnjih nekoliko dana priča se samo o Griniču i Božiću. Koji god medij da otvorite svugdi ista priča. TV, radio, novine, portali, samo pokloni, stezanje remena.
Još malo pa će mi kad otvorim vrata friždera i mašine za suđe iznutra progovarat: Nemaaaa Božićaaa!
Inače meni je puno, puno više zasmetalo ono: Zabranjuje se!

Šta se stezanja remena ili kaiša tiće ja imam problem. Nosim rebe bez kaiša. I to spuštenog struka. I šta sad? Šta ću ja stegnit?
Da opet počnem nosit rebe visokog struka?

Darovi i pokloni za djecu?
Moja dica nikad nisu dobila ni dječji doplatak a kamoli neki poklon. Jer, šta će dici pomorca dječji doplatak? Znam, sad će odma neki reč pa i ne treba im.
Jer zanimanje pomorac se gleda isključivo kroz novac. A malo tko zna kakva odricanja, briga, strah i strepnja stoje iza toga. Dosta je samo u zadnje vrime slušat o otmicama brodova.
Moja dica imaju sve što ima treba, ali isto tako znaju da u godinu dana neće dobit dva nova mobitela ili tri, četiri para čizama i jaketi. Moja dica su i ovo lito radila. Jer znaju da ništa neće dobit ni od koga!

Meni nitko ne može ukrast Božić. Božić je u meni. Slavim ga od kad znam za sebe. Slavit ću ga i ovu godinu. Onako kako budem mogla. Sa svojima, doma. Isto kao i svake godine.

Božić može bit ukraden samo onima koji ga slave tek odnedavno, kad je postalo moderno odit u crkvu.
Onima za koje je Božić pojavljivanje na domjencima u novim kožnim i krznenim bundama.
Onima za koje je Božić, ponoćka i božićna misa, pokazivanje nove garderobe i cipela.
Onima za koje je Božić davanje i primanje skupih poklona, zlata, dijamanata, satova i najnovijih mobitela.

A meni nitko ne može zabranit da darujem svoju dicu sa nekom sitnicom.
Meni nitko neće i ne može ukrast Božić!

- 13:12 - Ostavi trag (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2008.

BAŠ SMO VRIDNI

Vrime je od branja maslina. Iako nemam svoje svaku godinu sam u berbi masina.
Počelo je u subotu ujutro. Pogled kroz ponistru nije obečava ništa dobro. Nebo oblačno, počelo je rosit. Tražin po kući nešto funkcionalno i komodno za obuć. Izbor je pa na stare rebe, majicu i đilet.
Pomalo smo se uputili.
Skupili smo se, povadili sve šta nan triba, pogleda stalno uprtog u nebo.

I sve onako oće-neće nebo nan se nije smilovalo.

Sva srića nije dugo trajalo.
A iza svake kiše dolazi sunce.

Kišna pauza iskorištena je za marendu.
Branje je pomalo nastavljeno uz obilnu zafrkanciju i dobacivanje sa stable na stablo.
Ovu godinu san visinske akorobacije prepustila mlađima od sebe a ja san ostala prizemljena.

Kako posal pomalo odmiče tako po maslinama ostaje višak robe.

A šta se dan bliži kraju tako i điri padaju.
Sa dolaskom noći i mi se povlačimo.

Nakon toga ručak-večera i onda se nastavlja posal. Masline triba malo očistit od večih grana i lišća.
Nije to težak posal ali nakon cilog dana branja ruke više ne slušaju najbolje. Pa se često pomiša sić sa čistin maslinama i sić sa lišćen.
I nakon dvi-tri dobre beštime, provale smiha, nastavlja se dalje.
A nakon svega jedva dočekate ispružit se na postelju.

Još popodne pa smo gotovi.

- 10:19 - Ostavi trag (24) - Isprintaj - #

petak, 14.11.2008.

VOLIN GA

Danas je Sv. Ivan Trogirski.
Dan grada.
Najdražeg, najlipšeg.

Grad koji u mene unese mir svako jutro kad procupkam kroz glavnu ulicu.
Prođem kraj pošte….. u kafiću priko puta uvik ista ekipa.
Na kantunu bacin oko put Galiona.
Pa onda trafika…. mahnen ženi unutra.
U Muzeju izložba dječjih radova.
Naš fotograf…. povirin…. Slikaje neko dite.
Frizeraj… katedrala…. zlatara. Povirin izlog.
“ Samo reci šta si sinjala…. kupit će ti! “
Na štekatima na Pijaci penzioneri griju stare kosti.
Pa kroz volat…. isprid apoteke opet znaš koga ćeš vidit.
Onda butige od postoli.
Pa banka i zaštitar. I pomalo kroz vrata od grada. Stara ribarnica….. frizeraj. Ako su cure slučajno vanka mahnen, pa pomalo priko mosta o Ciiova.
Udrit kartelu.
Moj grad su ovi ljudi šta ih svako jutro trevin.

Grad mi je neiscrpni izvor inspiracije.
Jer di god da pogledaš možeš otkrit nešto novo.

Jer svaki je kamen posebna priča.
Svaki kamen svoju priču priča.

Svaka škura lipa i posebna.
Ponistra neobična.

Grad pun malih kaletica. Kalteica u kojima se krije puno neobičnih detalja.
Grbova.

Starih vrata.

Grad kojeg volim!
Moj grad!

MOJ TROGIR
( dio pjesme )

Trogir je užasno tužna pjesma na kiši
Trogir je zvijezda koja se nazire kroz kamenu ružu
Trogir je u pličini naopaka slika
Trogir je san što su ga odsanjali vjekovi
Trogir je samostan u kojemu se čuje kako moli prošlost
Trogir je prastara rana prepolovljene duše
Trogir je utvara od koje se može živjeti i umrijeti.

Mirko Slade Šilović

- 08:19 - Ostavi trag (31) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2008.

JUTARNJA KAVICA

Dosta je bilo odmaranja.
Ustvari meni nije dosta. Samo mi je dosta više gledat onaj doli okrugli post.
Pet dana! Uspila san pet dana ne napisat niti riči!
Ustvari sam na neki način tila sebe testirat koliki sam ovisnik o blogu.
A uz to su me zanimale još neke stvari.
Isto sam ja malo kružila okolo i čitala. Čisto da ne ispadnem iz đira.
Šta se događalo ove dane?
Šta ima novoga po Trogiru?
A kad se sve zbroji i oduzme, skoro pa ništa.
U ovome gradu je ubitačno dosadno.
Šta sam radila?
Konačno sam pročitala knjigu koja mi se danima vukla šta po stolu šta po krevetu. Lažen, nije po krevetu. Nego po dvosjedu. I stoliću.
Pa se onda nešto radilo i tramakavalo.
I išlo u školu. Ma ustvari, ništa posebno, ništa toliko važno da se ima o čemu pričat i pisat.
Zato ćemo jutros poć samo u šetnjicu!

Jutarnja kavica na friškoj ariji!

Nožni i ručni pogon!

Kako je krenilo pari mi se da ćemo svi na inkanat!

- 08:18 - Ostavi trag (25) - Isprintaj - #

petak, 07.11.2008.

OKRUGLO 300

Pita me nekidan Brod da kad ću više progovorit?
Pa evo, pošto je ovo nekako i slavljenički post mogla bi danas reč, ustvari napisat koju rič više.
Najprije samo malo statistike.
Prvi post sam napisala prije nekih godinu ipo dana.
U ovih 300 postova nakupilo se 8080 komentara. Prosjek komentara po postu 27.
I dalje pišem kratke postove…. 53 riječi u prosjeku.
I naravno bez iti jedne slike! zujo
Statistika skroz pristojna. Ali pustimo sad statistiku. To su samo neke brojčice koje i ne znače baš puno.

Ove zadnje dane prolistala sam svoje prve postove i smijala se. Šta na ono šta sam ja pisala. Šta na komentare.
Na neke postove sam samo zakolutala očima i mislila se di mi je pamet bila sve ono ispisat. Ma dobro ispisat ali objavit. Ali ovako sve skupa gledajući nije ovo ni ispalo tako loše. Ipak je to moj dnevnik pa mogu pisat šta me taj tren pukne. A da nije moglo bolje, moglo je. U početku sam pisala malo otvorenije ali onog trena kad sam skontala da me se pripoznalo i moji postovi su postali skroz drugačiji. Ustvari, tad i nastaje moj problem sa pisanjem jer često želim reč odnosno napisat i puno više. Šta ne znači da ja to ne učinim na svoj poseban način. Često samo slikom.

Već od prve napisane riči sam mislila da ja nemam o čemu pisat. I tako iz dana u dan, iz posta u post a sve ne znajući o čemu bi pisala stigla sam do ove sasvim pristojne brojčice.
Posebno mi je zadovoljstvo šta su blogerice koje su nekako istovremeno počele pisat još uvik tu i šta se još uvik čitamo, šta nismo dasadile jedna drugoj.

U ovih mojih 300 postova bilo je svega i svačega. Zafrkancije, recepti, južine, nekoliko jako, jako osobnih postova, ozbiljnih, neozbiljnih i nekoliko sasvim pristojnih uradaka. Skoro u svim postovima kao podlogu sam koristila slike i ponekad sam sa slikama više rekla nego sa ričima.

Od ovoliko postova sedamdesetak ih je bilo na naslovnici, većina njih u fotoreportaže šta je isto sasvim pristojna brojčica.
Kad sam počela pisat naslovnica mi nije bila ni na kraj pameti. Sve mi se to činilo strašno, strašno daleko. Nisam baš očekivala da će i moje slike bit među odabranima i primjećenima. Kad sam prvi put vidila svoje slike na naslovnici nisam mogla virovat. Malo pomalo, postala sam tamo stalni gost.
Nakon nekih 7-8 miseci pribačena sam na almost cool listu šta je naravno pridonjelo tome da se brojčica posjeta popela na više od 72 000 .
Ali sve je to manje važno.

Meni je važno da se ovde ugodno osjećam.
Da sam ovde našla ljude s kojima dijelim isto mišljenje.
Da imam lipo, ugodno društvo, društvo s kojim mogu pročakulat i sasvim nevezano za post ili slike.
Da se od srca mogu nasmijat čak i onda kad i nisam baš od volje!

Još uvik volim vidit nove komentatore i svatko novi je dobrodošao na moj blog.
Nastojim svakome uzvratit posjetu. Ali u zadnje vrime i nemam baš previše vrimena. Da mi dan traje bar 30 uri možda bi sve i stigla. Zato u zadnje vrime uglavnom čitam a komentare ostavim tek tu i tamo.

U zadnje vrime i ne pišem baš nešto. Uglavnom se provlačim sa laganini temama i slikama. Ovo će bit jedan od dužih postova i jedan od onih za koje mi je tribalo malo više od deset minuti koliko mi inače triba za napisat post. Nakon ovoliko postova došlo je do malog umora, zamora.
Došlo je vrime za malo razmislit.
I odmorit.
Uzet nekoliko dana godišnjeg odmora.

Evo, ja sam progovorila. Puno više nego mi je običaj.
A sad bi.... ma ništa, nema veze!
Iden malo odmorit!

- 08:29 - Ostavi trag (34) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2008.

POZIRANJE

Svi znate priču o Ružnom pačetu koje se pretvorilo u prekrasnog labuda.
Zadnjih nekoliko dana umjesto blještavih, sjajnih, šminkerskih jahti za praznom trogirskom rivom gosti su ovaj prilipi par labudova.
Došli su do same rive. Pružam ruku, ne boje se.

Ruka i objektiv su mi jako blizu.
Malo je ispružiio vrat, pogledao začuđeno šta to držim u ruci.

Pa se lagano, lagano okrenija. Namistija vrat.

Ljudi okolo su se smijali: “ Vidi kako joj se namišta i pozira! “
Životinjice me se stvarno ne boje.
Di je moja draga?

Evo je… zar nije lipa?

Još su nas malo, znatiželjno pogledavali, polako, polako veslali nožicama.

I tiho, njih dvoje, otplovili su dalje niz rivu.

Polako, jedno za drugim.

- 08:11 - Ostavi trag (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2008.

KO OVO MOŽE PLATIT?

Ima već nekoliko dana na prognozi se najavljuje jaaaakoooo velika kiša. Ma ne nekoliko dana, cilu sedmicu. A kod nas od kiše niti K. Bilo je oblačno, južinasto, bilo je juga i to jakoga ali…. kiše nema.
Ne virujete?
Sad ćete lipo u šetnju samnom.

Nedilja je. Svanija je lip i sunčan dan. Bonaca.
Nakon ručka prava je griota stat u kući. Nakon kratkog razmišljanja uputimo se.
Ovaj put ne daleko, tek toliko da nismo doma.
Uputili smo se na Marjan.

Dok su dica bila mala ovde smo bili češće.
Krenili smo laganini šetnjom.
Nije nam se dalo okričat pedale a vožnju rolama još uvik nisam svladala. Isprid nas puno, puno, dičice, biciklista, rolera, penzionera po šentadama, trkača.

Sve je zeleno.

Jeseni ni za lik. Mislin, jesenskih boja. Ima nešto žute, ali slikat onu lipu narančastu ili crvenu boju nema šanse.

Još uvik ima i cvića!

Ali zato ima mora. Bonace. Brodići izlaze namore u lignje.

Spuštamo se pomalo do mora.

Štekati i male klupice uz more su pune. Čakula se, čita, sunča, toča noge umore.

Dičica se pentraju po ovim kućicama i toboganima.

Uglavnom, jedan lip, sunčan dan!

I mi vatamo zadnje sunčane zrake i pomalo idemo nazad.

- 08:07 - Ostavi trag (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Siječanj 2019 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (3)
Travanj 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Svibanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (7)
Studeni 2013 (3)
Listopad 2013 (5)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (8)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (11)
Veljača 2013 (8)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (7)
Studeni 2012 (9)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Malo priče o meni, malo o Gradu, moru, povremeno grintanje, radost i smijanje i sve uglavnom popračeno fotografijom.

mojeciovo@net.hr

Moja lista

Galerija - Morski prizori

Trogirski portal
Sućurački Portal
split-online.info
Sarkazam

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Free Site Counter

Volin povirit kod:

Brod u boci
Big Blue
nitko nije otok
promatram,razmišljam
pupak svijeta
grintavac
more snova
umorno oko
MiniMaxine
zuzayok
guštanje
decembar
slatkogrko
ljelja
obadzo
koraljna
mare
kvadar
emanuele
pjesma
Sanja
zvrk
carla bruni
kašeta
suncokreta2
vinci
alkion
gustirna
angie
Filipinka
Katja
šetemana
žubor
dome
dalmacija
zvijezda
Tixi
tražeći sebe
ježica
salvetna
borut
Peška
londra
dordora
more moje
Marčelina
catcher
suncokretica
loby
neni
elyca
Anita
podloga
Dorina
katalona
galeb
dalmata
aquaria
Dream
Zoki
romantičar
Šima
fulvus
Helix
gavun
claire
modri odsjaj
Bugenvilija
neverin
Vitae
bekrija
Danica
Secret Dalmatia
kamena kućica
Nisa
katrida
Žena pomorca
Zapisi ljutih baba
Luki
Šašava mamica
geomir
Bookeraj
ali
Trogirski gastronom
mulatkinja
Splićo
palamud
putGradine
pjaceta
Marionetta
Sredovječni
Twirl
Ericca
Yulunga
Sapunerija
Gorski vjetar
Blogdogg
Zvonka
Unca fibre

Sličice

"Fotografija je jedini medij koji svojim samim nastajanjem ima status autorskog djela.
U momentu pritiska na okidač osoba koja je pritisnula okidač postaje autor fotografije i njegovo je djelo pod zaštitom Zakona o autorskom pravu.
Osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora.
Fotografija je uvijek autorsko djelo pa prema tome ne mora biti posebno označena da bi bila zaštićena, ona je uvijek zaštićena."

ŽELJA

Želio sam te danima, želio godinama
i želja je bivala sve veća, a nada sve manja
i umirao sam pomalo od želje i beznađa
i umro sam sasvim i više me nema,
a želja je moja uvijek živa ostala
i bez mene živi, u zraku izgubljena.

Nikola Milićević

LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu,

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela.
Vani šume oblaci i stabla,
vani lete teska bijela krila.

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu.

Moje ruke svijaju se, žude, mole.

Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore

kroz noć
Kose moje drage duboko šumore
kao more.

A. B. Šimić

ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Tin Ujević