U što starimo?
30.06.2005., četvrtak
Vječiti problemi
 Prošli tjedan sam napisala nakon povratka kući i promjene temperature kako neće grom u koprive, ali danas sam totalno natečena…Naime lijeva donja strana lica mi je otekla, baš kao i prošle godine, možda nekoliko dana kasnije. Problemi sa zubima su očito redovno prisutni..Izgledam očajno, nešto između praščića i Monice iz Prijatelja u fazi kad je bila debela, ma očajno, vjerujte mi. Sve je počelo u ponedjeljak navečer, bolovi su bili najgori u utorak, dok sam jučer i danas samo natečena, malo boli ali nije kao prvi dan. Popila sam hrpu tableta (jednu gotovo cijelu tablu nekih tableta od koje još jednu čuvam za prije spavanja, a uz to još nekoliko kafetina, i od sve te mješavine mi se samo spavalo i očajavalo), antibiotike, nisam ni za što…Još ove vrućine, pokušala sam nešto učiti ali ne ide. Sljedeći tjedan su ispiti a ja sam još na nuli, naravno ovakva ne idem van ali to mi nije pomoglo da sjednem za knjigu, a pokušala sam, pa što? E da, sinoć sam bila vanka sa susjedima računajući da me nitko po mraku ne vidi, postala sam vampir koji se pokazuje samo noću, a danju samo pred odabranima… Ajme već dugo vremena nisam bila ovako loše… . |
27.06.2005., ponedjeljak
NEMOGUĆA MISIJA OSTVARENA
|
Mislim da naslov sve govori, naravno samo ako ste pročitali prijašnji post. Dakle, misija je ostvarena, svoj dio posla sam obavila i stigla na vrijeme u Zadar. Sad bi bio red da ipak pojasnim o čemu se radi. Sad kad čujete razlog možete slobodno reći da nisam normalna, ali to je moja stvar i srećom sve je prošlo u redu tako da mogu slobodno odahnuti i zabilježiti današnji događaj. Naime, u 14 sati sam imala zakazanu audiciju za emisiju Uzmi ili ostavi i odlučila sam da jednostavno moram ići… Dan prije sam kasno došla iz grada da bih se digla u 7 ujutro i na svoju ruku krenula put Zadru. Do zadnjeg trena sam se dvoumila kojim putem krenuti i izabrala sam Gračac. Danas je to bila najgora moguća opcija, autoput je bio besplatan i gotovo se nitko nije vozio lokalnom cestom koja je i inače pusta. Trebala sam ići tamo stopom a dalje busom, ali…Kod mene uvijek postoji ali..Prvo je trebalo doći iz Ličkog Osika do Gospića stopom pa dalje isto tako nastaviti. No kako je nedjelja i rano jutro,sve je bilo otežano, no naišla je neka mlađa cura pa me je povezla.Prvo stopanje je sretno završilo, no dalje sam opet morala nastaviti pješice da izađem na glavnu cestu prema Gračacu. Tu sam duže vrijeme pješačila, dizala ruku, no ništa. Ali kako «hrabre» sreća prati uskoro mi je stao gospodin srednjih godina i započeo je jedan ugodan razgovor jer je ipak put dug pa je valjalo malo popričati. Uglavnom, tip me je skrenuo s puta savjetovavši mi da ipak ne idem u Gračac već da probam preko Udbine. Vi koji možda bolje znate putove jasno vam je da je Udbina još dalje od Zadra nego Gračac, ali je prometnije i u blizini je autoput. Gospodin je bio jako ljubazan pa je zatražio svog prijatelja ugostitelja s Udbine da mi zaustavi nekoga, no lokalna je cesta bila doslovce pusta. Nije mi preostalo ništa drugo nego da odem na glavnu i probam sačekati nekakav bus ili u najgorem slučaju što će se i desiti kasnije da opet dignem palac. Bilo je oko 10.15min kad sam izašla na cestu. Moram li uopće opisivat kako sam se osjećala, bila sam negdje odsječena od svijeta, naselja, nigdje nikoga, samo auti koji jure i nitko te ni ne gleda. Prošao je jedan jedini bus koji se nije udostojao stati a kasnije sam saznala da je išao pravac kroz Zadar. A bilo je i onih koji su mi trubili ali grozan osjećaj, samo sam se pitala kad će me povesti kakva budala i izbrisati moj trag s lica zemlje.. Ali sreća me je i dalje pratila, negdje oko 10.55 mi je stao bračni par s curicom. Putovali su iz Korenice i uskoro se ispostavilo da su mi to zemljaci i da još poznaju neku moju rodbinu itd. Uglavnom sam bila opuštena i odmah mi je bilo lakše kad sam vidjela da još uvijek postoje dobri ljudi. Oni su išli u Posedarje na more, no valjda su se sažalili nad mojom patnjom i odlučili su sići s autoputa i dovesti me pravac pred starom cestom koja je vodila za Zadar. Hehe, rekli su mi budući da smo zemljaci da se osjećaju dužnima, ma hvala im puno. I kad te tako prati sreća po onom Suncu sam opet stala na cestu i nije mi dugo trebalo da mi opet netko stane. Četvrta sreća, ovaj put je stao mlađi dečko, izuzetno ljubazan, i ni u jednom trenutku nisam pomislila da kraj mene sjedi neki manijak. Razgovor je bio ugodan, jedno dodatno iskustvo iako nije bilo lako. Kako sam tipu rekla da moram do dva sata biti u Domu hrvatske mladeži (Tv centru Zadar) a kad smo došli u grad bilo je točno 12 čak me pozvao na piće, no sigurno je sigurno pa sam ipak odbila. No iskreno mu zahvaljujem na svemu, a objasnila sam mu kamo idem pa me je zadužio za jedan pozdrav ako dođem u emisiju, ma nema problema. I tako sam pravac produžila u stari grad, otprilike sam pretpostavila gdje moram ići i baš kod Zadarskog Sveučilišta je i mjesto gdje se održavala audicija. Gledajući ulicu i broj shvatila sam da sam na pravoj adresi i dok su mi oči lutale odjednom sam spazila curu koju poznajem. Nitko drugi do kolegice s predavanja, tko bi se tome nadao? I jasno je bilo da smo tu iz istog razloga. Popila sam jednu kavicu, malo sam se odmorila (bila sam užasno žedna, gladna..) a zatim se našla i s frendicom koja inače stanuje u Zadru. Audicija se čisto svodila na anketu, neka blesava pitanja, ali uživala sam rješavajući ih. Ma nisam mogla biti neozbiljnija, a da, našlo se tu još ljudi koje poznajem, kao npr. jedna profesorica iz Gospića (svima dobro znana Šaha, mislim čula sam priča o njoj, nije sad da je poznajem). I zatim se desilo još jedno iznenađenje, uspostavilo se da je tu još jedna cura s moga faksa i da ide istim smjerom kao i ja natrag. Nisam si mogla dopustiti da opet natrag idem stopom, to bi ipak bilo previše i nekako sam ju zamolila da me poveze. A njezin braco je bio šef i želja mi se ispunila. Samo što je s nama išla još jedna gospođa s Plitvica koja nas je totalno podržala u svemu vezano sa željom da postanemo sudionici emisije. I da, u komisiji nam je bila Suzana P.(uvijek zaboravim prezime, ma ona što vam je vodila Pravo vrijeme, a danas Dobro jutro Hrvatska.) Sve je bilo ok a na kraju smo se provezli samo za danas besplatnim autoputem, i to zamislite baš u vrijeme kad je prolazila gospodska ekipa, naši dragi političari, «elita». Negdje prije tunela Sv Rok smo sreli tri busa u pratnji policije. Teško je bilo onima koji su se vozili iza njih jer nije bilo pretjecanja već očito primjerena vožnja u smjeru Zagreb-Spilt. Dobro sam povezala ugodno s korisnim, put je bio besplatan i danas me ipak pratila sreća. Nije bilo lako, nije lako stati sam na cestu i gledati tko će ti stati, još užasna vrućina,nigdje nikoga, ali kad misliš da se ne isplati naiđu,mogu slobodno reći ljudi koje mi je poslao sam moj dobri anđeo čuvar, nitko drugi. Ne vjerujete mi?Probajte stopat 4 sata pa ćete se uvjeriti kakvih sve budala ima, ali srećom danas sam susretala samo dobre ljude. Više stop ne izgleda tako strašan, no mora se biti na oprezu..Ne bih to htjela ponoviti, ali lako mi je sad to s guštom opisivati, vjerojatno nitko i neće pročitati post u cijelosti, no ovaj dan ću još dugo pamtiti pa zašto ne da ga ne zabilježim na ovakav način. I na kraju puta sam izašla s naplatnih kučica u Gospiću da bi po mene došli moji dragi susjedi, otišli smo na jedan sladoledić, došla sam doma oko 18h i baš dok sam navalila s nadoknađivanjem kalorija i moji roditelji su stigli s puta i svi sretni i zadovoljni. Sad već krepajem od umora, ne mogu više, još sam davno trebala zaspati ali emocije su te koje mi ne daju mira, adrenalin me još drži, no sad je već stvarno dosta…Ako ste i vi umorni od čitanja ili vam se uopće nije dalo čitati potpuno vas razumijem, ipak je ovo samo moj doživljaj, ipak sam ja ta koja se nadam da je ovo sve imalo smisla i da će me na jesen pozvati u emisiju. Zaista si to želim, ništa više, hehe, ne morate pokušavati shvatiti je li se isplati sve ovo za jednu običnu emisiju, dovoljno je da sama to previše želim. Finish  NADOPUNA nerečenog:Rezultate audicije ću tek saznati u devetom mjesecu, ali vrlo je vjerojatno da nas večina prođe samo zavisi hoćemo li svi stiči na red, pa što emisija dulje potraje to bolje za nas... . |
25.06.2005., subota
CILJ OPRAVDAVA SREDSTVO
 Svaki put kad ja nešto jako želim dogodi se nešto neplanirano, e zašto uvijek meni sve mora krenuti lošim putem? Moj cilj je bio (i ostao) doći u Zadar do nedjelje u 14 sati. Sve sam podredila tome i planirala da me odveze brat svojim autom ili da se sama odvezem do Gračaca ili Karlobaga i dalje nastavim busom… I tako sam jučer cijeli dan provela u autu da bi me na kraju ostavio na cjedilu, iz čista mira se pokvario. Baš mi je sad to morao napraviti (prokletnik), ali ostala mi je još nada da bi me brat vozio. No starci su mi planirali ići u Travnik što su na kraju krajeva i napravili, i to tako što je brat tati napravio punomoć na svoje auto. E napokon su se vremena promijenila, sin spašava oca, ali što je sa mnom? Sutra je praznik, starci su otpurgali, sama sam s bratom (ok, trenutno su mu tu frendovi i kartaju, ti znaju uživati), a ako krenem sutra mogla bih pješice ili stopom pa stignem valjda do nedjelje, ma šalim se, sutra je dugo očekivana proslava Tašinog ročkasa i ne mičem se nikuda. Ali kako onda stići u nedjelju do 2 sata kad nemam za sada nikakvog prijevoza. Najluđa moguća ideja je stop, ali nekako sam izašla iz tog đira, za ovo bih se usudila, no kad se ide stopom do Zadra onda put i nije tako kratak, zar ne? Dakle, preostaje mi da se nekako «dovučem» do Karlobaga ili Gračaca i pokušam uloviti neki bus. No kako će biti nedjelja ne znam uopće kakve su linije, hvatala bih neki bus iz Zagreba ili iz Rijeke, ali šuška se da i ne voze nedjeljom (ma nemoguće). Da je netko drugi davno bi od ovoga odustao ali moj cilj je doći u dogovoreno vrijeme u Zadar i nadam se da ću uspjeti. U najboljoj situaciji ću i stići ali što je s povratkom, e za to me baš briga. Imam dvije osobe za S.O.S., a sad sam se sjetila i neke rodbine tak da o tome i ne razmišljam. Dakle cilj je i dalje isti, doći u Zadar pa što god bude. Sutra ću pokušati nazvati još koji kolodvor (dan državnosti je ali neka) da se raspitam za bus, a ako ga ne bude, ne gine mi dignut svoj prstić i molit se bogu da me ne pokupi kakav manijak….Ljudi primam sve moguće savjete, relacija mi i nije tako duga ali kad nemate prijevoza i dva sata su vam nemoguća misija… Ako netko zna nešto više o relaciji za Zadar iz Rijeke ili Zagreba(još po mogućnosti ako tko ide preko Gospića) neka mi hitno javi, dakle studenti, umirovljenici, svećenici i svi dobre volje pomozite… . |
22.06.2005., srijeda
Lessie se vratila doma
Lijepo je pasti i proslaviti to na način kao što sam ja. Inače ovo je ipak moj prvi službeni pad (ne računam predrok koji nisam prijavljivala) pa sam ga morala proslaviti…Mislim svatko to proživljava na svoj način, budući da je situacija još ok ne brinem se oko toga tako da sam dodatno napunila baterijice pa što bude…Uglavnom starci su bili sasvim ok, kao i uvijek kad su moje brige u pitanju, samo mi je tata rekao da imam sreće jer je on za svaki pad dobivao koji šamar više kao nagradu (njegov pad se odnosi na srednju), a ja tek tu prodiku o njegovim padovima. Život zna biti tako dobar... Inače, danas sam se već mali milijun puta žalila svojoj domaćici u vezi svoga izgleda. Bojala sam se otići na plažu i pokazati u badiću, nisam željela pokazati plod nerada tokom duge zime (a bome i svih proteklih godina) i mješavine bosanske-ličke hrane. Totalno sam bila iskompleksirana, smatram da i imam razloga zašto, ali na kraju sam ipak shvatila da je to najmanje važno. Ok, uz koji dobar savjet normalno je da ću to shvatiti, bar pokušati. Više mi je dosta same sebe kako jadikujem pa sad kad razmislim shvatim koliko sam naporna ljudima s tim kompleksima, bez veze, nema što. Uglavnom, trebala bih se već jednom prihvatiti takvom kakva sam i eto baš hoću. «Eto baš hoću», e eto ipak neću sutra na Bijelo Dugme, šmrc, šmrc, ali polako sam se privikla i na tu činjenicu. Čula sam da ima prijenos na radiju pa ću se zadovoljiti time dok ne bude na telki.. E da, opet znači o tim kompleksima, od danas se neću u toj količini žaliti na svoj izgled, glavno da sam zdrava, (hvala «Jelici»)…Čemu imati komplekse kad naše (ili ti njemačke) bakice bez ikakvog ustručavanja pokazuju svoje gole grudi (gole grudi, očito ne mogu smisliti bolju riječ). Kad sam to vidjela začepila sam si sama usta, pokušala sam ne gledati ali «ta» je na javnoj plaži i očito ju baš briga. Nije ni mene, ali neke stvari su prejake za moj želudac. I što sad?, da ja slijedim bakičin primjer? Srećom ugledat ću se na svoju. Možda malo bolesno ovo opisujem, ali velika je to promjena temperature, na moru nepodnošljivo vruće a tu u Lici nenormalno hladno. Vanka mi je bilo baš hledno i ne bih se iznenadila nagloj prehladi, ali neće grom u koprive. Dakle, ova dva dana je sve bilo super, jedva čekam sljedeće kupanje, a posebno molim bakice da odu na nudističke plaže i svi sretni i zadovoljni. Ovo glupiranje preko bloga baš dobro dođe… PS. NE MOGU SAMA SVOJ BLOG OTVORITI A ZA SVE KOJI NE ZNAJU UPRAVO JE RADIJSKI PRIJENOS BIJELOG DUGMETA NA NARODNOM RADIU PA UŽIVAJTE... Upravo slušam ovu pjesmu: Ti nisi ti vise I sto mi je najbolnije Nikom na svijetu kao meni nije Liju mi teske novembarske kise A ti ne pitas kako mi je Jer ti nisi ti vise Kazu da me varas Kazu da me ostavljas Kazu mi da si zavoljela drugog I da ti nista moje drago nije A ti ne pitas kako mi je Godine prolaze Laste mi ne dolaze Ne mirisu mi zumbuli A i ti me iznevjeri A i ti me iznevjeri Ti nisi ti vise I sto mi je najbolnije Kazu mi da si zavoljela drugog I da ti nista moje drago nije A ti ne pitas kako mi je . |
20.06.2005., ponedjeljak
HEJ
 HEJ Ljudi, evo javljam vam se iz Crikvenice... Išla sam u Rijeku na ispit i nisam prošla pa eto bolje ne ići kući, tak da sam sad tu s frendicama i naravno morala sam se dočepati interneta i pohvaliti se sa svojim neuspjehom. Ma nije to ništa, eto ne znam što bih vam još rekla, lijep pozdrav svima...pusa  |
19.06.2005., nedjelja
Nešto sasvim osobno, ma lažem.
|
To se samo meni može dogoditi, u pet minuta mi se dvaput ugasio komp i sve napisano je nestalo… Hajde nakon prvog puta sam nešto i spasila, ali nakon drugog je sve nestalo i sad što da radim?, taman bih još trebala svaku rečenicu posebno spremiti, ma moš si mislit… Užasno kako me ovaj glupi komp isprovocira u tako kratkom vremenu, a čak sam ga ovih dana izbjegavala i sad kad ga se poželim on mi čini takve gluposti… E zbilja nije fer, bolje bi mi bilo da okrenem ovaj Ustav i štošta pročitam ali od te nevolje sam i pobjegla i sad sam došla drugoj…Neka se svi gone gdje im je mjesto.. Nije ni čudo što sam tako nervozna, ova me vrućina ubija, trebala bih se presvući, a baš mi se ne da, bar ne dok ovo ne završim… A još sam ja danas pridonijela ovoj vrućini, zapalila sam vatru u svojoj pećici i pogoršala dvostruko situaciju, glup potez, nema što… Nadala sam se da će izgoriti svi oni silni papiri koje sam neumorno trpala u pećicu ali ne. Jedino što sam dobila je nepodnošljiv dim u sobi, stvorila se gusta magla, ali ne iznad Zagreba već iznad mog kreveta. Takvu glupost mogu samo ja napraviti, a donekle sam stvar spasila tjerajući dim kroz prozor, ali smrad se još dugo osjetio, pa nije ni čudo što mi je sada tako vruče. Zanimljivo je da mama i nije baš pomislila da je to neka palež već je rekla da se osjeti miris cigareta, ali kako zna da ne pušim nije baš pretjerano bila sumnjičava…Svaka čast mama što ne sumnjaš u svoje «drago» dijete! I sad što sam uopće htjela napisati?, nije važno… Štošta mi se ne da pa što da drugo radim nego da neumorno lupam po ovoj tipkovnici. Ona me još jedina sluša, mada ne znam kakve koristi od svega toga ali eto, sve dok uživam lupajući po njoj neću je ostavljati na miru. Dragi moji pozdravlja vas jedna dimnjačarka i nadam se da će treći pokušaj objave posta uspjeti, odoh sad gledati onu šugu…ma ipak bolje ne….  . |
14.06.2005., utorak
14.06.2000.
|
On je bio naš Boban, M.D. 18.10.1985./14.06.2000.  Bilo je to točno prije pet godina, 14.6.2000. ugasio se jedan mladi život, nikad prežaljen. Taj dan ne mogu zaboraviti, jednostavno ne smijem. Otvorila sam svoj dnevnik koji sam pisala u to vrijeme, bio je zapečaćen 4 godine. Jedno je isto, ni tad ni danas nisam pronašla odgovor na jedno pitanje..Prošlo je punih 5 godina, danas je sve drugačije, lakše nego što je nekad bilo, no nije lako pisati o tome, ne pronalazim prave riječi…Želim se samo sjetiti njegova smješka i plavih očiju, sjećanje polako blijedi, ali njegova slika ostaje u mom dnevniku, a riječi koje sam tad napisala mogu slobodno citirati i danas:» Milane, nikad te neću zaboraviti! Bio si predobar da te tako lako zaboravim. Zbogom.»  a sad je vrijeme da ponovo zatvorim svoj dnevnik, a njemu u čast pustim Yesterday... . |
12.06.2005., nedjelja
Hoću ovakve nokte!, šmrc šmrc...
 Ovo nije normalno, peče me grižnja savjesti. Mrzim kad iste greške ponavljam iz dana u dan. Mrzim sebe što danas nisam učila. Opet činim ono što ne bih trebala, ne želim sad opet kukati na blogu o tim stvarima ali iznova to činim. Nisam ljuta, ali trenutno mi dođe da napišem sve što mrzim na sebi pa da me ljudi pošteno «popljuju» i kažu što me slijedi. Ne mogu vjerovat da i dalje grizem nokte, užasavam se svojih ruku, pa kako neće i drugi? Gledam ove svoje šugave nokte i ne samo da grozno izgledaju već me i bole. Sama sebi nanosim bol i bila bih najsretnija kad bi ovo što pišem imalo nekog smisla. Voljela bih ovo objaviti i zatim priječi preko toga, prestati sa svojom groznom navikom koja me prati još odmalena, ne sjećam se ni kad je sve počelo. Jednom sam uspjela pustiti nokte, ne da budu veliki već da budu normalni, mazala sam ih nekim lakom ali ni to nije dugo trajalo. Stvarno se pitam zašto pišem ovakve gluposti, kao da će se što promijeniti? Ovo će biti očito post posvećen mojim noktima, divan post…Nokti su ogledalo zdravlja, što bi za mene značilo?hm, što? Dragi moji nokti, unatoč svemu ja vas jako volim, bar ono malo što je od vas ostalo, pusica vama i ovima ispod ma čiji god bili.  . |
09.06.2005., četvrtak
Gotova predavanja
|
"Ljudi moji ma je li to moguće?" Preživjela sam jedan od gorih tjedana otkako sam na faksu. Zapravo danas su mi završila predavanja, gotovo je, gotovo…Tjedan mi je bio naporan s polovičnim uspjehom ali sam ipak prezadovoljna, sve sam preživjela i od danas samo ispiti. Neke stvari će mi faliti, a neke stvari (slobodno čitajte osobe) uopće neće, ali više će mi pojedine nedostajat nego pojedine ne nedostajat. Mogla bih sad opet početi sa svojim crnim minutama ali neću, ne želim žaliti za propuštenim. Malo mi je danas bilo bed dok sam gledala tri frendice kako odlaze u istom pravcu, sjedaju u isti bus, a ja na sasvim drugu stranu ali što se može, valjda tako mora biti.. A večeras je valjalo proslaviti susjedin prolaz u drugu godinu, ha što kažete na to? Biti slobodan već u šestom mjesecu i uz to studirati medicinu, svaka čast, primam čestitke u tuđe ime, navalite! I da, dogovorile smo jednu veliku stvar (meni bar je) pa se nadam da će se ostvariti, molit ću se Bogu da se ispuni. Svi ti naši planovi propadnu ali ovo ljeto moramo neke stvari promijeniti, ostvariti… Ajme loše mi je od onog nescaffea, trbuh me boli, općenito sam danas pretjerala s unošenjem kalorija u svoje tijelo, grozno koliko sam toga smućkala, da ne počnem u detalje zaustavit ću se gdje treba….Samo se nadam da ću uskoro napisati nešto a da nije vezano uz faks, valjda kad krenem u tom điru onda ne mogu stati, e pa morat ću to promijeniti…  p.s. slika mi je samo simpa, ništa više... . |
02.06.2005., četvrtak
Napokon novi mjesec, napokon se mogu opustiti i mirno surfati a da ne mislim do koje razine mi je došao račun. Budući da sam prošli post pisala s faksa i spomenula ispit onda bi bio red da se i pohvalim da sam prošla pismeni. Ispit je na kraju ispao lakši nego što sam i mislila i ne bih se hvalila ali kako sam spomenula onda eto…Ma uostalom stvarno mi je drago pa što sad, kratko ću uživati a onda opet posao. Sljedeći tjedan imam usmeno, a uz to prokleti seminar kojeg se još nisam riješila pa još kazna radi kašnjenja sa seminarom tako da sam opet pretrpana s poslom. Grozno, ali što se može, valja to sve preživjeti, pa onda duuuugo toplo (samo da ne bude pretoplo) ljeto. Znam da me dosta čeka posla i u devetom, ali o tome ćemo tad… p.s. srečom post se napokon može objaviti,hvala . |
