U što starimo?
21.07.2005., četvrtak
A k vragu i naslov...
|
Dok se imalo učiti tad se blog redovito pisao, a sad kad sam slobodna nema se vremena. Baš lijepo, što bi značilo da mi i nije tako loše. Naravno kad sam se danas počela pakovati za more, napokon…Nisam još gotova sa spremanjem jer uvijek čekam zadnji dan, no bar sam počela. Zahvaljujući pakovanju pobacala sam svu staru robu koja mi više ne treba. Hvala nebesima kad sam se toga sjetila. Godinama sam slagala robu u ormar i ništa od toga nisam bacala, osjećam se lakše nekoliko kila (zapravo ormar). Bacila sam par dragih majica , teška srca, no već je i vrijeme. Ne znam zašto se toliko vežem uz pojedine krpice koje ne vrijede ni lipe, ali gotovo je. U jutro dolaze smetlari, stignem do kontejnera, krpice život znače, ali by, by. Moja divna majica koju sam nosila od šestog razreda osnovne je u smeću, kako tužno…Možda sam sama sebi dokazivala da sve ove godine stanem u istu majicu, ma nisam jer ipak je bila premalena, bat hu kers? Dakle, na more se ide s ekipom (pa kaže:»Kad s ekipom krenem ja» brrrrr,sorry), nas četiri curke same samcate. Odredište: Rovinj, od 23. pa valjda do 1. tako da znate da me neće biti neko vrijeme na blogu, osim ak se ne «dočepam» negdje kompa. Sutra je Dan grada, ide se na Parni valjak, pa subota ujutro put do Rijeke pa presjedanje za Rovinj. Bit će to vraški provod, nadam se u pozitivnom smislu… Ništa ljudi, da ne duljim sve vas lijepo pozdravljam i stavljam slike koje sam obećala još u trećem postu. Podsjetnik za one koji ne znaju: mjesto:Poreč, vrijeme: 7.5., svrha: Igranje odbojke, ekipa: Marica, Ana, Ivana i ja, pozdrav…  na ovoj slici su sve natjecateljice, a mi smo ove što sjedimo (kao pobjednice,hehe)  Tu su Ivana, Marica i Ana, iza objektiva je moja malenkost  Ponosne s trofejom: Marica, Ana, ja (pinky) i Ivana |
17.07.2005., nedjelja
Nedjeljno jutro rezervirano za spavanje a ja već za kompom. A što se može kad nisam spavalica, a trenutno mi noge «otpadaju» tak da ne znam što bih drugo radila. Jučer sam se bavila tipičnim ličkim poslom-spremanje za zimu u sedmom mjesecu, da ne povjeruješ. Susjeda mi je bila od veeeeelike pomoći pa joj ovim putem još jednom zahvaljujem, nadam se da ne osjeća iste bolove koje su i mene snašle, sorry susjeda, odužit ću ti se na isti način… No da ne bude da je to samo od posla, išlo se sinoć i vanka. Bila je motorijada u Gospiću, a što ćeš?,događaj koji se ne propušta. Najbolje od svega je bio neki rock band iz Zagreba, face su rasturale, a ja uživala u nekontroliranim pokretima tijela. Glava je igrala glavnu ulogu, a najžešći je bio tip s nevidljivom gitarom, svaka čast…  Nismo bili na Zabranjenom pušenju, nekom drugom prilikom, no kasnije smo prispjeli na nešto čemu se nisam nadala. Bježi ća i ne spominji…  |
12.07.2005., utorak
GLAS IZ PRVIH REDOVA
 Došlo je vrijeme da napokon objavim post posvećen samo Vanni, jednoj i jedinoj… Prošli tjedan sam kupila njenu biografiju Vanna Glas iz prvih redova koju je napisala novinarka Antonela Marušić. Do sad sam je pročitala samo dva puta, valjda iz razloga što mi je većina stvari napisanih u knjizi poznata jer Vannu pratim dugi niz godina tako da su mi i najsitniji detalji poznati. Prilikom prvog upoznavanja s Vannom pitala me je. «zašto baš ja?» Imala sam tad 15 godina i naše prvo upoznavanje je bilo javno emitirano preko radija, i što sam joj mogla reći? Isto što i sad u ovom postu: jednostavno je tako, svi oni koji nisu ničiji fanovi to nikada neće moći razumjeti, ali oni koji obožavaju bilo koga znaju što znači biti nečiji fan, mogla bih ja sad tu pisati kako Vanna ima vrhunski glas, sve naj naj i tko god kaže drugačije ja to jednostavno ne prihvaćam….Inače meni najdraža anegdota vezana uz Vannu jest kad me je prilikom njenog jednog nastupa 2003. u Splitu javno pozdravila pred više tisuća ljudi. To neću nikad zaboraviti… Dakle, knjiga je izašla prije tri tjedna i košta 89kn, a ja sam svoj primjerak čak «pokupila» iz jednog izloga u Rijeci što bi značilo da je to bio jedini primjerak koji je tad ostao (a ok, možda je to zaista bio jedini kojeg je knjižara imala, nije važno). Knjiga je lako čitljiva, čisto opuštajuća, ima lijepih anegdota ispričanih od Vanne i ostalih ljudi njoj bliskih. Meni je zanimljivo i to što je novinarka prvi put upoznala Vannu u Zadru, a i moje prvo susretanje je bilo u Zadru, a Vannini najveći festivalski uspjesi vezani su uz Zadar. U knjizi nema nekih pikanterija, nečeg što bi šokiralo ljude, ne, no zato ima jedna ugodna priča o životu osobe koja se borila za svoj uspjeh i koja je na koncu uspjela. Izdvojila sam neke meni zanimljive detalje koji će možda ponukati nekoga od blogera da kupe ovu knjigu ili da pozornije poslušaju Vannu jer ta žena ima dosta toga još za reći. U predgovoru Antonele Marušić stoji ono što možda mnogi od vas nisu shvatili, kakva je zapravo Vanna: » U razgovorima koji su prethodili izdavanju te za vrijeme pisanja ove biografije, najčešće sam se od sveg srca smijala i uživala u razgovoru koji smo vodile. Vanna je svojim imitacijama, pjevanjem i humoreskama, ozbiljnim i neozbiljnim zapažanjima o avanturi zvanoj život u stanju nasmijati sugovornika do suza.» Da, i mene je jednom veselo nasmijala,naime bila je gošća kod Turkija i normalno da sam se morala uključiti u razgovor i tad me Turki zamolio da nabrojim osobine koje volim kod Vanne rekla sam kako ni sama ne znam da bi Vanna počela pjevati:»Zelene oči bile su moje, te divne oči ko sunca sjaj, ni sama ne znam…» itd. Prije nekoliko godina kad se gasio treći program HRT-a gledala sam snimku koncerta Hit Depoa i nisam znala da je tad E.T. nagovijestio svoj koncert u Domu sportova na način da je samo odsvirao taktove Tek je 12 sati i ostavio publiku na cjedilu. Budući da tu snimku nisam nikad prije vidjela bila sam šokirana ne znajući što je bilo, no u ovoj knjizi Vanna objašnjava taj događaj. Tad je situacija bila još šokantnija, bend na vrhuncu popularnosti ostavlja publiku na «cjedilu» no Vanna to objašnjava: »…Imali smo par tjedana kasnije dogovoren koncert u Domu sportova pa smo ga na takav način htjeli i najaviti, no svi su se obrušili na nas. Tad smo prvi put skužili da moramo odrediti granice te naše zafrkancije jer mediji koriste svaku priliku da nas uhvate u svoj vrtlog ekskluziva i demantija. To je bio naš oblik građanskog neposluha i to nam je na neki način bio imidž…» Bez obzira na gornju izjavu bilo je tu još nezgodnih situacija koje je doživjela od strane medija i publike, posebno za vrijeme Dore na kojoj je pobijedila kao trudnica 2001. Još uvijek ni meni nije jasno otkud ljudima pravo da sude, a tek kako je bilo Vanni: » Načitala sam se svega i svačega o sebi u novinama, a većinu tih članaka potpisale su žene. No, najodvratnije su se ponijele neke starije kolegice pjevačice, kojima ni dan danas ne mogu oprostiti takvo ponašanje i otvoren prijezir koji su pokazivale prema meni. Dobivala sam anonimna pisma od kojih je jedno išlo Trudnice imaju prednost…»  Danas je Vannina glazba znatno drugačija nego iz vremena E.T.-a i to donekle razumijem a pogotovo mi se svidjela ova rečenica: »Zašto da se kao stara koka guram na teritorij rezerviran za mlađu škvadru?» Ima tu dosta toga zgodnoga za pročitati, zanimljivih rečenica, razmišljanja s kojim se možete lako složiti, ali i ne morate: » Mislim da je život ionako preopasan te da ga ne trebamo izazivati jer će nam ionako donijeti svašta. Avanturisti ne vole stvarnost, oni bježe od nje.» Ponosna sam što se u knjizi neprestano spominju fanovi, a čak imaju i komentari voditelja njenih fan klubova s kojim se naravno često čujem. Bez publike nema ništa, i poznavajući neke njene fanove vidim da nisam najveći fan, svi smo mi jedno kad je Vanna u pitanju, slično razmišljamo i jedva čekamo dan kad ćemo se naći na koncertu, možda već ove jeseni u Lisinskom a Vanna za nas kaže: » Oni su moji ljudi, moja ekipa, moja momčad….Pokušavam im reći da ne postoji fenomen medijskih zvijezda u ovoj maloj zemlji. I ja sam samo Vanna koja lijepo pjeva i koja ima poneku pjesmu koja vam se sviđa više od ostalih.» Sve dok je Vanne kod mene postoji fenomen medijskih zvijezda, ali ono što je Marina napisala (voditeljica Official Fan Cluba) definitivno stoji: »Ne gnjavimo je, pristojni smo fanovi» Na ovom blogu do sada nisam spominjala Vannu, nije bilo potrebe, svi frendovi znaju koliko sam fascinirana njome, a ako pogledate lijevi i desni box nećete ugledati nijednu Vanninu pjesmu i gle čuda što sam našla u knjizi: » Koga voliš čuti od tih ženskih autorica?» -Volim kad pjevačica grize poput Alicie Keys. Groove ima i Remi, pjevačica grupe Elemental. Mene nikad nisu fascinirala pjevušenja, volim čuti vokal sa stavom. Ne volim kitnjaste furke, ono-pjevačica s haljinicom i puno prenemaganja…» Ovaj odgovor me ugodno iznenadio, Remi je sjajna, a za Aliciu su suvišne ikakve riječi pohvale, a još se u knjizi spominju usporedbe Natali Dizdar s Vannom. Natali izvrsno pjeva, imam njen novi CD, sve je ok, no nekako ne vidim tu curu kako čvrsto stoji na zemlji. Ne bih je uspoređivala s Vannom, bar je sad još za to prerano. Neke stvari se u knjizi ne podudaraju, naravno radi se o izjavama Boytronica i Zorana Škugora, sasvim razumljivo, no to ćete već i sami pročitati. Meni je puno interesantnije bilo pročitati riječi hvale od strane Tonija Cetinskog o Vanni i njen komentar kako joj se Toni nikad nije ispričao u vezi onoga događaja vezanog uz njegove reakcije uz njenu pobjedu na Dori. A super je stvar što je Toni nastupio s pjesmom koju je trebala pjevati Vanna da bi na kraju odbila tu pjesmu smatrajući je muškom pjesmu i preporučivši Anti Pecotiću da je izvede Toni. Hehe, i to joj je zahvalnost… Ipak bih citirala Boytronica u vezi E.T.-a: »…Nadalje, ja sam u više navrata rekao da će E.T. trajati onoliko koliko se meni bude htjelo u bilo kojoj formaciji. Za mene je E.T. više glazba i stil nego pojedinci, uključujući i mene…» Što kažete na ovo?, E.T. nisu pojedinci, pa naravno da nisu kad je jedini Boytronic taj koji je stalni u E.T.-u, pjevačice se mijenjaju svako malo, no za mene E.T. ne postoji, nestao je onda kad su prestali zajedno raditi Vanna, Da`Real (D` Knock) i Boytronic… I tako, ima još dosta toga za pročitati, najradije bih doslovce citirala cijeli tekst koji je napisao radijski voditelj Dinko Komadina no što bi onda ostalo onima koji će knjigu ipak pročitati. U subotu sam poslala mail Dinku i rado ga je pročitao u eter i zahvalio mi na besplatnoj reklami vezanoj za knjigu a bome ja još ne prestajem s reklamama. Nije važno, ako slučajno naiđe i jedan Vannin pravi fan na ovaj blog onda će ovaj tekst imati smisla, a za ostale me nije briga. Dakle ljudi, ne dobivam ništa time što reklamiram ovu sjajnu pjevačicu, ovo je isključivo moj užitak da napišem štošta o osobi koju sam počela slušati s nekih deset godina i kako se Vannin stil mijenjao tako sam i ja rasla uz njene pjesme, mijenjala glazbeni ukus no Vanna je jedina koju sam uvijek slušala i koju ću još dugo slušati, naravno ako ona bude još aktivno pjevala, a sigurna sam da hoće. Čak sam s deset godina učila plesati na pjesmu Da ti nisam bila dovoljna, imala sam i ja svoj plesni trenutak, a da Vanna nije prestala s pravim danceom možda bih ja sad bila plesačica. Hehe, dream on… Ovom prilikom objavljujem i riječi pjesme koju Vanna nije stavila na svoj zadnji album Hrabra kao prije radi odgovaranja ljudi koji rade s njom. Osobno ne vidim razloga zašto to Vanna ne bi objavila, ima pravo na to: Nedodirljiva Za najgore u sebi pobrine se plima More nije nikad znalo griješiti Samo nam je čudo potrebno svima Tu pamet ništa ne bi znala riješiti Prevare i laži I nikad dosta toga Al postoji bar netko jači od svih Ja dobro znam da nisam baš prva od Boga Al još sam uvijek za svakoga od njih-nedodirljiva I život mi je ravan Možda nemam sve što želim Al barem mirno spavam Ja sam nedodirljiva I krivi nek se boje Jer sporo ili nikad dođe sve na svoje. Bez pravde je život zatvor na slobodi Pametni se čude svojim mukama Riječi se tope kao pjena na vodi Loši drže konce u svojim rukama  |
07.07.2005., četvrtak
|
Sad bih trebala staviti tužnoga smješka, zar ne? Moje proročanstvo se opet ispunilo, znala sam da neću proći i nisam prošla. Ali bar nisam povukla prijavnicu kao neke muške kukavice već sam se lijepo gledala oči u oči s profesoricom, nije bilo izvlačenja, čekala sam da me pošalje van i čak sam bila preduuuugo unutra ako se mene pita… Sad sam opet preumorna od puta i svega, a tek sam malo prije izašla iz starki. Morala sam mamu voziti na posao a njena draga kolegica mi za nagradu kupila čokoladu, i to od kokosa. Baš mi je to trebalo, cijeli dan gladujem, a sad gledam ovo čudovište i ne znam dal da ju otvorim..Želudac me boli ali mislim da ću je sačuvati za ujutro. Dobra vijest je što ću napokon prestati pisati o ispitima, jupi, je, ali još je dug put preda mnom, sve me to opet čeka u devetom mjesecu. Ma k vragu sve… |
05.07.2005., utorak
 Jučer sam bila preumorna da bih išta napisala a bome nisam ni danas ništa bolje, ali ne što se tiče umora već kao nemam vremena. Dobra vijest je da sam ipak jučer prošla ispit. Izvukla sam se samo tako, nisam ništa posebno znala, no što se mora mora se. Imala sam osjećaj da ću proći, a profa je imala osjećaj da kao znam i više no slabo to iz mene izlazi, ali kao nešto ipak znam (mislim da je fulala u osjećaju). Hvala joj, zaista nisam zaslužila, ali eto treba biti sposoban sakriti sve nedostatke i izvući najviše što se može iz sebe… Prekosutra imam drugi ispit i za sada slabo napredujem, imam još sutra da pokušam nešto naučiti no neću se živcirati. Ipak mi dva dana neće biti dovoljna, no izaći ću pa što bude. Glavno da sam jučer prošla, a s ovim što bude bude, nema nerviranja. Najgore mi je kad dođem na faks pa čujem ljude okolo kako ponavljaju i uvijek steknem dojam da nemam pojma, pa i ono što znam zaboravim. Mrzim one trenutke iščekivanja kad ću doći ne red, a tek kad sjednem na stolicu nasuprot profesorima, tad obično dignem ruke od svega, ali kad sve prođe shvatim kako to uopće nije problem. Na takav način obično razmišljam kad prođem, no dobro, sad sam još pod jučerašnjim dojmom pa uživam…Eto, samo se nadam da neću sad ostati visjeti na netu, već se moram brzo skinuti i krenuti na posao. Adios  . |
03.07.2005., nedjelja
Meni je obični čips bolji od onoga s paprikom. -Tako je
|
Eh kako je lijepo kad je čovjek zdrav…Zubobolja je gotovo prošla, ma sigurno jest dok mogu žvakati žvakaću a bome je nestala i vrećica čipsa od paprike koju je mama kupila svojoj kćerkici samo da ne bude nervozna…Baš sam morala početi pisat o sebi u trećem licu, joj mrzim kad to ljudi rade, uglavnom ne jedem ja čips od paprike, jedem obični, mislim da mi je ovo prvi put u životu da sam sama pojela cijelu vrećicu čipsa od paprike. Ajme koje gluposti pišem, nije važno, nemam ništa za pametno pa eto.. Sutra idem u Rijeku na ispit, i ovako se spremam, sjedeći za kompom, uživajući u sitnim porocima, razglabajući na telefon, gledajući dječji izbor za najbolju pjesmu. A čuda, jeste li gledali?, pobijedila sestra Dine Jelusića, aaaaa je. Malo sam i učila, ali samo malo, no sutra moram proć, moram, jadna li sam vam ako ne prođem.. Neću se živcirati, neću, neeeećuuuuu, a što ako padnem, hmmmm. Ovo nema smisla, ako ovo objavim onda će svi misliti da sam loca, jesam, jesam… Tako vam je kad ne znate kud ćete sa sobom pa počnete pisati stvari koje nemaju veze s vezom, hehe, blago se meni…Ništa, ne želim duljiti, ujutro se rano dižem, kasno vračam, a svratit ću na jedno kupanje u Crikvu i vjerujem da će me to dobro osvježiti nakon svih ovih dana patnje, borbe s vrućinom, zubom i svim drugim glupim «sitnicama». Adio ljudi što bi rekla Goge Bjondina…. Upravo mi je ispod prozora prošla susjeda, ma šljiviš sve, odoh ja na zrak, pa nek vas ne budu čudile sutra loše vijesti..."Jednom se živi...."  . |
