Pregled posta

NEMOGUĆA MISIJA OSTVARENA

Mislim da naslov sve govori, naravno samo ako ste pročitali prijašnji post. Dakle, misija je ostvarena, svoj dio posla sam obavila i stigla na vrijeme u Zadar.
Sad bi bio red da ipak pojasnim o čemu se radi. Sad kad čujete razlog možete slobodno reći da nisam normalna, ali to je moja stvar i srećom sve je prošlo u redu tako da mogu slobodno odahnuti i zabilježiti današnji događaj.

Dan prije sam kasno došla iz grada da bih se digla u 7 ujutro i na svoju ruku krenula put Zadru. Do zadnjeg trena sam se dvoumila kojim putem krenuti i izabrala sam Gračac. Danas je to bila najgora moguća opcija, autoput je bio besplatan i gotovo se nitko nije vozio lokalnom cestom koja je i inače pusta. Trebala sam ići tamo stopom a dalje busom, ali…Kod mene uvijek postoji ali..Prvo je trebalo doći iz Ličkog Osika do Gospića stopom pa dalje isto tako nastaviti. No kako je nedjelja i rano jutro,sve je bilo otežano, no naišla je neka mlađa cura pa me je povezla.Prvo stopanje je sretno završilo, no dalje sam opet morala nastaviti pješice da izađem na glavnu cestu prema Gračacu. Tu sam duže vrijeme pješačila, dizala ruku, no ništa. Ali kako «hrabre» sreća prati uskoro mi je stao gospodin srednjih godina i započeo je jedan ugodan razgovor jer je ipak put dug pa je valjalo malo popričati. Uglavnom, tip me je skrenuo s puta savjetovavši mi da ipak ne idem u Gračac već da probam preko Udbine. Vi koji možda bolje znate putove jasno vam je da je Udbina još dalje od Zadra nego Gračac, ali je prometnije i u blizini je autoput. Gospodin je bio jako ljubazan pa je zatražio svog prijatelja ugostitelja s Udbine da mi zaustavi nekoga, no lokalna je cesta bila doslovce pusta. Nije mi preostalo ništa drugo nego da odem na glavnu i probam sačekati nekakav bus ili u najgorem slučaju što će se i desiti kasnije da opet dignem palac. Bilo je oko 10.15min kad sam izašla na cestu. Moram li uopće opisivat kako sam se osjećala, bila sam negdje odsječena od svijeta, naselja, nigdje nikoga, samo auti koji jure i nitko te ni ne gleda. Prošao je jedan jedini bus koji se nije udostojao stati a kasnije sam saznala da je išao pravac kroz Zadar.


Ali sreća me je i dalje pratila, negdje oko 10.55 mi je stao bračni par s curicom. Putovali su iz Korenice i uskoro se ispostavilo da su mi to zemljaci i da još poznaju neku moju rodbinu itd. Uglavnom sam bila opuštena i odmah mi je bilo lakše kad sam vidjela da još uvijek postoje dobri ljudi. Oni su išli u Posedarje na more, no valjda su se sažalili nad mojom patnjom i odlučili su sići s autoputa i dovesti me pravac pred starom cestom koja je vodila za Zadar. Hehe, rekli su mi budući da smo zemljaci da se osjećaju dužnima, ma hvala im puno. I kad te tako prati sreća po onom Suncu sam opet stala na cestu i nije mi dugo trebalo da mi opet netko stane. Četvrta sreća, ovaj put je stao mlađi dečko, izuzetno ljubazan, i ni u jednom trenutku nisam pomislila da kraj mene sjedi neki manijak. Razgovor je bio ugodan, jedno dodatno iskustvo iako nije bilo lako. Kako sam tipu rekla da moram do dva sata biti u Domu hrvatske mladeži (Tv centru Zadar) a kad smo došli u grad bilo je točno 12 čak me pozvao na piće, no sigurno je sigurno pa sam ipak odbila. No iskreno mu zahvaljujem na svemu, a objasnila sam mu kamo idem pa me je zadužio za jedan pozdrav ako dođem u emisiju, ma nema problema. I tako sam pravac produžila u stari grad, otprilike sam pretpostavila gdje moram ići i baš kod Zadarskog Sveučilišta je i mjesto gdje se održavala audicija. Gledajući ulicu i broj shvatila sam da sam na pravoj adresi i dok su mi oči lutale odjednom sam spazila curu koju poznajem. Nitko drugi do kolegice s predavanja, tko bi se tome nadao? I jasno je bilo da smo tu iz istog razloga. Popila sam jednu kavicu, malo sam se odmorila (bila sam užasno žedna, gladna..) a zatim se našla i s frendicom koja inače stanuje u Zadru. Audicija se čisto svodila na anketu, neka blesava pitanja, ali uživala sam rješavajući ih. Ma nisam mogla biti neozbiljnija, a da, našlo se tu još ljudi koje poznajem, kao npr. jedna profesorica iz Gospića (svima dobro znana Šaha, mislim čula sam priča o njoj, nije sad da je poznajem). I zatim se desilo još jedno iznenađenje, uspostavilo se da je tu još jedna cura s moga faksa i da ide istim smjerom kao i ja natrag. Nisam si mogla dopustiti da opet natrag idem stopom, to bi ipak bilo previše i nekako sam ju zamolila da me poveze. A njezin braco je bio šef i želja mi se ispunila. Samo što je s nama išla još jedna gospođa s Plitvica koja nas je totalno podržala u svemu vezano sa željom da postanemo sudionici emisije. I da, u komisiji nam je bila Suzana P.(uvijek zaboravim prezime, ma ona što vam je vodila Pravo vrijeme, a danas Dobro jutro Hrvatska.) Sve je bilo ok a na kraju smo se provezli samo za danas besplatnim autoputem, i to zamislite baš u vrijeme kad je prolazila gospodska ekipa, naši dragi političari, «elita». Negdje prije tunela Sv Rok smo sreli tri busa u pratnji policije. Teško je bilo onima koji su se vozili iza njih jer nije bilo pretjecanja već očito primjerena vožnja u smjeru Zagreb-Spilt. Dobro sam povezala ugodno s korisnim, put je bio besplatan i danas me ipak pratila sreća.

Nije bilo lako, nije lako stati sam na cestu i gledati tko će ti stati, još užasna vrućina,nigdje nikoga, ali kad misliš da se ne isplati naiđu,mogu slobodno reći ljudi koje mi je poslao sam moj dobri anđeo čuvar, nitko drugi. Ne vjerujete mi?Probajte stopat 4 sata pa ćete se uvjeriti kakvih sve budala ima, ali srećom danas sam susretala samo dobre ljude. Više stop ne izgleda tako strašan, no mora se biti na oprezu..Ne bih to htjela ponoviti, ali lako mi je sad to s guštom opisivati, vjerojatno nitko i neće pročitati post u cijelosti, no ovaj dan ću još dugo pamtiti pa zašto ne da ga ne zabilježim na ovakav način. I na kraju puta sam izašla s naplatnih kučica u Gospiću da bi po mene došli moji dragi susjedi, otišli smo na jedan sladoledić, došla sam doma oko 18h i baš dok sam navalila s nadoknađivanjem kalorija i moji roditelji su stigli s puta i svi sretni i zadovoljni. Sad već krepajem od umora, ne mogu više, još sam davno trebala zaspati ali emocije su te koje mi ne daju mira, adrenalin me još drži, no sad je već stvarno dosta…Ako ste i vi umorni od čitanja ili vam se uopće nije dalo čitati potpuno vas razumijem, ipak je ovo samo moj doživljaj, ipak sam ja ta koja se nadam da je ovo sve imalo smisla i da će me na jesen pozvati u emisiju. Zaista si to želim, ništa više, hehe, ne morate pokušavati shvatiti je li se isplati sve ovo za jednu običnu emisiju, dovoljno je da sama to previše želim. Finish



NADOPUNA nerečenog:Rezultate audicije ću tek saznati u devetom mjesecu, ali vrlo je vjerojatno da nas večina prođe samo zavisi hoćemo li svi stiči na red, pa što emisija dulje potraje to bolje za nas...
.

Post je objavljen 27.06.2005. u 15:20 sati.