U što starimo?
31.05.2005., utorak
Aloha
|
Hehe, evo me na faksu a sva sreča nema nikoga u učioni pa da vas lijepo pozdravim. Jedva čekam sutrašnji dan jer će račun krenuti od početka tako da ću imati vremena da nabijem račun prije nego što vidim ovaj mjesec.... Ovih dana baš i nemam vremena za blog tako da sad uživam što mogu nešto napisati a da ne mislim na proklete kune...Nikad ih dosta. Jedina stvar što mi smeta je to što sad ne znam što bih pisala tako da vas razumijem ako sam dosadna s ovim postom, a neka stoji. Sutra ću u ovoj učioni imati predrok za informatiku (pismeni) a umjesto da štošta vježbam ja se bavim ovim. Ma neka, neda mi se vježbati gluposti koje zapravo i ne znam, ma budem danas doma još nešto naučila, I hope so.Još nisam prijavila sve ispite jer ne znam što bih? Teško se odlučiti a ponuda je nikakva, mislim što je tim profesorima,tim ljudima s faksa, što si oni misle? Uh ja ovako nešto pišem s faksa, morat ću zamesti trag ovom blogu, a mislim da će mi čak i lozinka ostati tu na kompu pa ću se sad time malo baviti. Nije važno, neka vide, da nemam pravo ne bih to pisala. "Ah ta demokracija što mi dušu para"....  p.s. čovječe, sat vremena kasnije svi su u učioni i uče a ja na netu, ne mogu vjerovati...Gdje god se okrenem kad ne buljim u svoj ekran vidim na susjednim Word,Excel, zašto se sad svega bojim još više? TREBATE VIDJETI OVU SCENU |
27.05.2005., petak
Zašto bih stavljala naslov?
 Baš se lijepo sjetiti prošlosti, no ipak je vrijeme da se okrenem svojoj budućnosti, zapravo sadašnjosti. A što mi uopće donosi budućnost?. Vrijeme koje dolazi donosi mi strah u kosti, pa što je onda bolje, razmišljati o lijepim trenutcima u prošlosti ili gledati što mi donosi budućnost. Ma počet ću ovako, vidim se 22.lipnja na koncertu Bijelog Dugmeta u Zagrebu (koga briga što danas nisam bila sretnica koja je kupila ulaznicu i koga briga što će sutra već ulaznica nestati i što moj brale tvrdi da je on naručio ulaznicu). A što će biti u ponedjeljak, joj kad se sjetim da moram prijaviti ispite, a koje? Morat ću malo razmisliti dok ne odlučim koji je najbolje prijaviti i nadati se da ću proći. MA koga uostalom briga, glavno da je danas užasno vruče i da me to brine više od svega, (bez nekog posebnog razloga želim spomenuti komarce, e pa prokleti komarci, sorry). Uglavnom nema se tu što reći, nastojat ću iskoristiti ovo vrijeme što je bolje moguće. Ne znači to da ću sad partijati do iznemoglosti, već uobičajene moje stvari, igrat ću igrica na kompu ma što god tko rekao, ispijati kave na terasama bilo kojih rupa, uživati u društvu pojedinih osoba koje su mi prirasle srcu i što to nije dovoljno? Ja ću se zadovoljiti s time, i još da ne zaboravim, uživat ću ležeći u svome krevetu i družeći se s najboljom frendicom od nekoliko stotina (da ne kažem tisuća) lijepo ispisanih stranica…Ma gdje će mi biti kraj? I love this game p.s. Je li možda tko od vas ili vaših poznanika dobio preko Coca Cole ulaznicu za Bijelo Dugme, ja uzalud bacam novce... |
20.05.2005., petak
"Za ona dobra stara vremena"
|
Evo ipak sam se nekako dočepala nekih slika pa ne mogu a da ih ne stavim na ovaj blog. Nadam se da ne kršim prava pojedinih ljudi, ovo je čisto moj izbor da stavim ove slike pa se nadam da se nitko neće ljutiti. Slike se odnose na zadnji dan škole i na dan mature no kako ih nisam imala prije tjedan dana ipak ću ih staviti danas. Dakle, prve dvije slike su slikane 14.5.2004., a druge dvije mjesec dana kasnije,otprilike…  Ovo je slika s našim dragim profesorom Šarijem, a s lijeva na desno smo: Jelica, ja, Milka, Seka i prof. Inače, na originalu slike se vidi ploča na kojoj stoji:"Profesore dajte 5!" (čak)  Ovo je slikano u učionici njemačkog, gore su: Seka, Nena, Nataša, dolje: Milka i ja  Ovo je na dan mature, a iste osobe su dakle. Milka, ja, Seka  Opet: ja, Seka i Nena Eto, slike su u crno-bijeloj tehnici pa se doista čini da je prošlo vremena i vremena, a što se može kad mi se i samoj tako čini. Ljudi pozdrav.... |
17.05.2005., utorak
Tko još ide u kino?
|
Danas definitivno nisam htjela pisati, mislim nisam smjela jer imam drugih obveza, no eto mene opet tu. Opet?, da znam, sve mi je jasno no hajde… Nekome je već bilo čudno kako ne pišem, a netko mi je spomenuo noćni život u Gospiću…Hm, dalo bi se štošta napisati o tome, no neću, počet ću s kinom.. Dakle, u petak, onaj nesretni petak 13. sam išla u kino, zajedno sa susjedom, (Ivana i Nataša trebale ste to vidjeti, eh). Igrala je ELEKTRA,  neki bi rekli nastavak Daredavila, no mislim da baš i nema neke veze s tim filmom, mislim, meni je neusporediv jer nema Bena, ali zato je tu Goran Višnjić. Vjerojatno sam zbog toga i odlučila ići u kino, a kad tamo samo još dvoje ljudi, naravno uz mene i susjedu. Zamislite, cijelo kino za 4 osobe, dvije na parketu, dvije na balkonu, ja sam uvijek za balkon. Mislim koji gušt, film strava i užas (ma ništa posebno) a susjeda i ja na balkonu ispruženih nogu, bez kokica i ikakvih dodatnih napasnika koji bi narušili naš besprijekoran izgled (moš si mislit). Film je bio toliko zanimljiv da smo i same odlučile pridonijeti kvaliteti. Besprijekorno sam glumila scenu iz psiha zaustavljajući zrake svjetlosti a na platnu se vidjela sjena ruke i nešto slično nožu, a što da vam kažem, bila je to moja ruka i mobitel…Pa kako poboljšati atmosferu nego takvim scenama, ne znam kako su na to reagirale cure ispod, no susjedi i meni je bilo prilično zanimljivo, tada… E sad, ono što mene zanima jest gdje su nestali ljudi koji su nekad išli u Korzo? Cijene bi mogle biti jeftinije, filmovi kasne mjesecima, sve to stoji, ali ipak..Zašto kino uopće radi ako ga posjeti tek nekoliko ljudi, nije da se bunim što sam doživjela takvu čast ali… Pa sad, baš me zanima kakvo je stanje u drugim gradovima, dakle- Ljudi, idete li vi u kino? I da ne zaboravim, Goran bi mi trebao čestitati što sam bila na takvoj jednoj predstavi....  |
14.05.2005., subota
Godišnjica završetka škole...
|
«…I onoga dana vrijeme je stalo…» Da bar, no nije, prošla je točno godina dana kad smo izašli iz školskih klupa, a vrijeme je i dalje nastavilo kucati. Godina dana je brzo proletjela i sjećanja su veća no ikada. Zadnji dan škole, 14.5.2004., bio je zadnji dan kad smo svi bili zajedno, istina i tad je bilo grupa i grupica i uvijek će ih biti, no sada ne razmišljam na taj način. Bili smo jedan razred, dobar ili loš, nije važno, dijelili smo zajedno klupe, školske brige, probleme, zajedno smo mučili profesore, zajedno jurili na odmore, ispričavali jedne druge… Bilo je svega, ali ono što se pamti su lijepi trenutci, pamte se školski biseri, provale i podvale, bilo je svega, uspomene su još svježe… Taj dan je svatko još uvijek imao svoje brige, neki su već ranim jutrom feštali, neki odgovarali, neki bježali pa se opet vračali a zatim nam je odzvonilo zadnje školsko zvono. Slijedila je norijada po gradu, slavilo se, a zatim smo završili kod Čoke…Eh to valja pamtiti, jer su se tad mijenjale emocije kod sviju nas, jedan od trenutaka je bio kad smo svi plakali, priznajem neki od tuge a neki možda i od smijeha, no nitko nije bio ravnodušan..Jel se tko sječa Darijeva pitanja:»Ima li tko pištolj da se ubijem?: a još luđeg mog odgovora :»Imam ja nož» Da, to mi je malo bilo smiješno, činilo mi se malo pretjeranim, ali sad mi je to jedan od dražih trenutaka…iako se i dalje smijem svemu tome. Pjevali smo standardnu pjesmu «Kad se prijatelji rastaju», uh prezirem Stavrosa, ali pjesma je bila ta koja je imala smisao… Sada mi nedostaje puno toga iz srednje, voljela bih se vratiti nakratko, još jednom lupati štapom po zemljopisnoj karti, reći Bastinki da nisam spremna, nazdraviti Šimički s jednom rakijicom kao tog dana, zastajkivati dok čitam referat i moliti Mudrovčićku da malo odmorim, bježati sa sata, provoditi sate u rupi od Kose, sve mi to nedostaje… Nedostaju mi ljudi koji su činili razred onakvim kakav je bio. Pojedini mi manje nedostaju, no svi smo bili dio 4.b i zato i jest bio takav kakav je. Svatko je imao svoje bisere, pa tko ne bi poželio još jednom markirati s kemije i skrivati se po lokalnim kafićima, bilo je lijepo, mada mislim da je moglo i bolje. Taj dan navečer smo bili iza škole, u početku je bilo sve super, no malo više pića udari u glavu tako da se sjećam jedne scene koja se nije trebala desiti no dirnula me je i suze su potekle. Riječi jedne pjesme su prkosile ambijentu, sjetila sam se onih koji su taj dan trebali biti s nama a nisu… Kasnije se razišlo po kafićima, mislim da smo se brzo podijelili u grupice što nije trebalo biti tako, no bilo je i to je već bio rastanak. Poslije toga slijedila je matura, još jednom svi okupljeni, a nakon toga prolazili su mjeseci i od mature pojedine ljude nisam ni vidjela. I gdje smo sad? Svatko je pošao nekim svojim putem, s pojedincima se vidim, čujem, neke viđam po gradu no gotovo da se i ne pozdravimo, tu sam i sama kriva, ali ipak bez obzira na sve lijepo se prisjetiti školskih dana i svima reći da mi nedostajete. Od sad možemo samo brojiti godine i nadati se da ćemo se jednom ipak okupiti, sjesti negdje za stol i premotati film unatag… Pozdrav svima iz 4.b gospićke gimanzije (generacija 2000./2004., ah)…  . |
13.05.2005., petak
PETAK 13.
Tko još vjeruje u petak 13.?  E pa petak 13. me mogao koštati 300kn. Jučer sam još govorila kako je danas petak 13 i kako neću izlaziti nikuda, no ipak je to petak (ljudi u Gospiću znaju što znači petak). Sutra će biti godina dana otkada smo napustili školske klupe pa je valjalo poći s nekim na kavicu i prisjetiti se sveg onog za čim žalimo. Dogovor je bio s Nenom, no srećom se tu našla i Seka, Milka još si nam ti falila. Kava je trajala gotovo cijeli dan, pričalo se o svemu i svačemu, eh nije to za svačije uši, sorry. I na kraju cijele priče još se jednom uvjerim što znači petak 13. Naime, nema ni dva mjeseca da sam platila 300kn za neupaljena svjetla (naravno i tad je bio petak) i dok sam vozila Nenu doma išla sam putem kojim inače nikad ne idem, zapravo nisam ni znala za taj put. No hajde, bila sam vezana čitav dan, svjetla su bila upaljena jer me već petak jednom koštao a i tata mi je strogo zabranio da se vozikam petkom. I baš kad sam mislila skrenuti u Neninu ulicu stoji cajkan s palicom i znak stop. Prvo sam mislila da zaustavlja auto ispred mene jer sam već planirala skrenuti u ulicu gdje je bilo skriveno policijsko vozilo, no kad sam shvatila da zaustavlja mene bilo mi je sve jasno. Mali pogled na svjetlo mi je sve govorio. Prozor je naravno bio otvoren i moja prva riječ je bila:»Joj petak 13. « I što ćeš sad, cajkan razvukao brkove od uha do uha, a nas dvije počele:»joj pa petak 13., znala sam da će mi se ovo desiti, pa znate vi da meni stari brani petkom u grad, pa sad sam tek krenula, naravno da sam malo prije imala upaljena svjetla itd. Obje smo se borile kako smo god znale, no napokon se našao i pravi cajkan koji neće kazniti dvije tako dobre curice…I tako stari dobri cajkan s brčićima reče da smo slobodne, e valjalo je sad skrenuti na pravi put jer kad sam vidjela policiju malo sam ipak produžila od raskrižja…Pa sad, petak 13. me mogao koštati, ali srećom nije, ovaj put sam se morala izvući jer tko zna što bi onda bilo sa mnom da sam morala opet platiti kaznu, mislim da bi me stari objesio (dobro ne doslovno ali bolje da ne mislim o tome…). I eto moram reči da sam se još jednom uvjerila što znači petak 13., pamtit ću još jedan petak 13 kad sam dobila 1 iz kemije, dobro to nikad nije bilo ništa neobično jer se radilo o kemiji, no ipak je to bio petak 13…. p.s. seminar je prošao ok, osim što sam dobila užasnu kaznu, no neda mi se o tome, ah bio je četvrtak 12... . |
12.05.2005., četvrtak
ZAŠTO?...bla, bla, bla
U što se ovaj svijet pretvorio, u što su se pretvorile osobe u koje sam do prije par godina vjerovala, a nisam vjerovala drugima kad su mi govorili ono što sam tek danas shvatila. Zašto svakodnevno srećem takvu dvoličnost u ljudi? Zašto ne mogu biti imuna na sva ta sranja koja se događaju oko mene. Lijepo je biti hladnokrvan, glumiti da te nije briga a zapravo samo ti znaš kako ti je. Zašto ja ovo uopće pišem? Ima li ikakvoga smisla govoriti o nečemu što je naša svakodnevnica, a za koju ovoga trena nemam lijeka. Sve ovo nema smisla, zašto da razmišljam o stvarima koje nisu vrijedne spomena. Sve mi je to jasno, ne trebam nikakav komenatar, ali opet iznova ne mogu da se ne zapitam… . |
11.05.2005., srijeda
Evo napokon da i ja napišem nešto s faksa pa uštedim koji impuls. Joj evo me čita Dragana ali ok, samo ti čitaj...Lijep pozdrav. Profesora još nema i ne mora ni doći samo pošto sam onda ja dolazila, a moram još seminar naučiti. Hej nije feeer. Ajde ne znam što bih sad u ovoj situaciji pisala ali bar nešto. Kristina i Dragana još jedan pozdrav, by.  |
10.05.2005., utorak
Bez kofeina, molim
 Ful je kasno a ne da mi se spavati, za sve je kriva kava, a danas sam popila samo dvije. Trebala sam učiti, no nisam pila kavu zbog toga, i sad kad želim što prije zatvoriti oči da ne mislim na ono što me čeka sutra, jednostavno ne mogu…Prokleta kava mi ne da mira, što mi vrijedi biti budna kad razmišljam o glupostima, a od učenja sam se davno oprostila nadajući se da će sutra biti bolje. I što mi sad preostaje nego sjediti za kompom i nabijati račun starcima. Nije fer, dobro je moj tata rekao: "Svi ste vi bitange", a ja sam najveća… Vau, ova rečenica će me još dugo pratiti, a svaki put mi zvuči sve bolje i bolje… Mislim da će zamijeniti već legendarnu ŽJOKSGSN…Neki su me isto podsjetili na tu, pa zašto ne uvesti novu, gotovo jednako dobru. E pa da znate- SVI STE VI BITANGE!!!!!! Inače ovo nema nikakve veze s Bitangama i princezama, svaka sličnost je slučajna. |
08.05.2005., nedjelja
Mama ovo je tvoj dan!
|
Majčin dan Proslava Majčinog dana u svijetu, duboko je ukorijenjena kod mnogih naroda. Prvi zapisi spominju proljetne proslave drevnih Grka u čast božice Ree, majke bogova. Kako se kršćanstvo počelo širiti Europom, tako se i proslava promijenila, i počela se slaviti Majka Crkva - duhovna snaga koja je dala život i štiti od zla. Tijekom vremena ljudi su počeli slaviti majke, jednako kao i crkvu. U Americi, Majčin dan se od 1872. slavio kao dan posvećen miru. Američki predsjednik Woodrow Wilson je 1914. godine proglasio Majčin dan nacionalnim praznikom. Mnoge zemlje širom svijeta proslavljaju Majčin dan na različite datume u godini, ali većina europskih zemalja proslavlja ga druge nedjelje u svibnju. Svim majkama želim sretan majčin dan, a posebno mojoj mami i strini D.  |
07.05.2005., subota
Nice day
 Hello, evo sam umorna i fizički i psihički, no srećom ipak ne izgledam kao na donjoj slici i ipak nije bilo tako strašno na odbojci. Naprotiv, bilo je super, napunila sam baterije (trenutno su se ispraznile ali sutra će biti bolje) i baš mi je sad drago što mogu štošta napisati jer se super osjećam. Ok, ovaj blog je nastao kao čista zezancija ali sad ću pokušati biti malo ozbiljnija. Još moram štošta srediti na blogu, nadam se da čujete glazbu u pozadini, trenutno mi se neda mučiti oko toga no već ću ja to nekako srediti. Dakle, danas smo bili u Poreču i pobijedili smo (mala stvar za Veleučilište u Rijeci a velika za nas pobjednike, hehe). Ma bilo nas je samo tri ekipe i ovim putem pozdravljam cure iz Poreča i Rijeke no «Otočanke» su ipak bile bolje…Lijepo smo se zabavili a meni najdraža stvar je bilo kupanje, da, drugi su gledali, a ja sam se kupala. Bilo je to neplanirano, sasvim spontano a ipak je to moje prvo kupanje ove godine (tko zna, možda i zadnje). Neda mi se sad opisivat čitav dan već sam samo malo željela nešto napisati za uspomenu i dugo sjećanje. Ivana duguješ mi slike tako da ih mogu staviti ovdje a za sada ću se zadovoljiti ovom slikom. Još bih spomenula motorijadu u Novom Vinodolskom, bilo je zakon i baš kad sam se stopila s ostalim (istina harali su kožnjaci a ja u ružičastom, ali zato je bio i jedan tip u pinku, a vjerojatno gay pa ga preporučujem dragom susjedu) skužila sam da su oko mene poznate face iz Gospića. E pa lijepo vas je bilo vidjeti, dečki pozdrav. Glazba je bila odlična, a jedino me iznenadila pjesma za ispraćaj, svirala je La Bamba dok smo odlazili, svaka čast. Moram priznati da sam zabrinuta za motocikliste jer se pive točilo u litrama, a čula sam da se večeras vračaju, živili….I još jedna bitna stvar su moji dragi ćevapčići , nisu bili baš nešto ali na prazan želudac su ipak nešto. Ma sve je bilo za pet, i pozdrav pobjedničkoj ekipi: Ivani (hehe, odlični servisi), Marici (svaka čast), Ani (dobro rokanje) i naravno meni (sigurno sam najviše puta završila u pijesku, ali bilo je slatko)…. |
 Lijepa slika, zar ne? Ma ovo je prikaz mene kako ću sutra izgledati nakon odbojke. Moji susjedi znaju kako sam kilava, znaju da nisam ja za te stvari, ali profa je kriva za sve. Zamislite vi mene od 60 i kusur kila (a nečemo u sitnice) kako se bacam za loptom i to sa svojih 20 godina po prvi put u životu. Nadam se da neću biti jedina s tom kilažom. Sutra je dan jako važan za cure s faksa, ali ok,hej pa nisam ja kriva. Što reći, samo se nadam da će Prijan Lovro nahraniti svoju dječicu, a susjeda me dočekati s jednom kavicom...Susjedi pozdrav. |
