Marketing
Godišnjica završetka škole...
«…I onoga dana vrijeme je stalo…»
Da bar, no nije, prošla je točno godina dana kad smo izašli iz školskih klupa, a vrijeme je i dalje nastavilo kucati. Godina dana je brzo proletjela i sjećanja su veća no ikada. Zadnji dan škole, 14.5.2004., bio je zadnji dan kad smo svi bili zajedno, istina i tad je bilo grupa i grupica i uvijek će ih biti, no sada ne razmišljam na taj način. Bili smo jedan razred, dobar ili loš, nije važno, dijelili smo zajedno klupe, školske brige, probleme, zajedno smo mučili profesore, zajedno jurili na odmore, ispričavali jedne druge…
Bilo je svega, ali ono što se pamti su lijepi trenutci, pamte se školski biseri, provale i podvale, bilo je svega, uspomene su još svježe…
Taj dan je svatko još uvijek imao svoje brige, neki su već ranim jutrom feštali, neki odgovarali, neki bježali pa se opet vračali a zatim nam je odzvonilo zadnje školsko zvono. Slijedila je norijada po gradu, slavilo se, a zatim smo završili kod Čoke…Eh to valja pamtiti, jer su se tad mijenjale emocije kod sviju nas, jedan od trenutaka je bio kad smo svi plakali, priznajem neki od tuge a neki možda i od smijeha, no nitko nije bio ravnodušan..Jel se tko sječa Darijeva pitanja:»Ima li tko pištolj da se ubijem?: a još luđeg mog odgovora :»Imam ja nož» Da, to mi je malo bilo smiješno, činilo mi se malo pretjeranim, ali sad mi je to jedan od dražih trenutaka…iako se i dalje smijem svemu tome.
Pjevali smo standardnu pjesmu «Kad se prijatelji rastaju», uh prezirem Stavrosa, ali pjesma je bila ta koja je imala smisao…
Sada mi nedostaje puno toga iz srednje, voljela bih se vratiti nakratko, još jednom lupati štapom po zemljopisnoj karti, reći Bastinki da nisam spremna, nazdraviti Šimički s jednom rakijicom kao tog dana, zastajkivati dok čitam referat i moliti Mudrovčićku da malo odmorim, bježati sa sata, provoditi sate u rupi od Kose, sve mi to nedostaje…
Nedostaju mi ljudi koji su činili razred onakvim kakav je bio. Pojedini mi manje nedostaju, no svi smo bili dio 4.b i zato i jest bio takav kakav je. Svatko je imao svoje bisere, pa tko ne bi poželio još jednom markirati s kemije i skrivati se po lokalnim kafićima, bilo je lijepo, mada mislim da je moglo i bolje.
Taj dan navečer smo bili iza škole, u početku je bilo sve super, no malo više pića udari u glavu tako da se sjećam jedne scene koja se nije trebala desiti no dirnula me je i suze su potekle. Riječi jedne pjesme su prkosile ambijentu, sjetila sam se onih koji su taj dan trebali biti s nama a nisu…
Kasnije se razišlo po kafićima, mislim da smo se brzo podijelili u grupice što nije trebalo biti tako, no bilo je i to je već bio rastanak. Poslije toga slijedila je matura, još jednom svi okupljeni, a nakon toga prolazili su mjeseci i od mature pojedine ljude nisam ni vidjela. I gdje smo sad?
Svatko je pošao nekim svojim putem, s pojedincima se vidim, čujem, neke viđam po gradu no gotovo da se i ne pozdravimo, tu sam i sama kriva, ali ipak bez obzira na sve lijepo se prisjetiti školskih dana i svima reći da mi nedostajete. Od sad možemo samo brojiti godine i nadati se da ćemo se jednom ipak okupiti, sjesti negdje za stol i premotati film unatag…
Pozdrav svima iz 4.b gospićke gimanzije (generacija 2000./2004., ah)…
Da bar, no nije, prošla je točno godina dana kad smo izašli iz školskih klupa, a vrijeme je i dalje nastavilo kucati. Godina dana je brzo proletjela i sjećanja su veća no ikada. Zadnji dan škole, 14.5.2004., bio je zadnji dan kad smo svi bili zajedno, istina i tad je bilo grupa i grupica i uvijek će ih biti, no sada ne razmišljam na taj način. Bili smo jedan razred, dobar ili loš, nije važno, dijelili smo zajedno klupe, školske brige, probleme, zajedno smo mučili profesore, zajedno jurili na odmore, ispričavali jedne druge…
Bilo je svega, ali ono što se pamti su lijepi trenutci, pamte se školski biseri, provale i podvale, bilo je svega, uspomene su još svježe…
Taj dan je svatko još uvijek imao svoje brige, neki su već ranim jutrom feštali, neki odgovarali, neki bježali pa se opet vračali a zatim nam je odzvonilo zadnje školsko zvono. Slijedila je norijada po gradu, slavilo se, a zatim smo završili kod Čoke…Eh to valja pamtiti, jer su se tad mijenjale emocije kod sviju nas, jedan od trenutaka je bio kad smo svi plakali, priznajem neki od tuge a neki možda i od smijeha, no nitko nije bio ravnodušan..Jel se tko sječa Darijeva pitanja:»Ima li tko pištolj da se ubijem?: a još luđeg mog odgovora :»Imam ja nož» Da, to mi je malo bilo smiješno, činilo mi se malo pretjeranim, ali sad mi je to jedan od dražih trenutaka…iako se i dalje smijem svemu tome.
Pjevali smo standardnu pjesmu «Kad se prijatelji rastaju», uh prezirem Stavrosa, ali pjesma je bila ta koja je imala smisao…
Sada mi nedostaje puno toga iz srednje, voljela bih se vratiti nakratko, još jednom lupati štapom po zemljopisnoj karti, reći Bastinki da nisam spremna, nazdraviti Šimički s jednom rakijicom kao tog dana, zastajkivati dok čitam referat i moliti Mudrovčićku da malo odmorim, bježati sa sata, provoditi sate u rupi od Kose, sve mi to nedostaje…
Nedostaju mi ljudi koji su činili razred onakvim kakav je bio. Pojedini mi manje nedostaju, no svi smo bili dio 4.b i zato i jest bio takav kakav je. Svatko je imao svoje bisere, pa tko ne bi poželio još jednom markirati s kemije i skrivati se po lokalnim kafićima, bilo je lijepo, mada mislim da je moglo i bolje.
Taj dan navečer smo bili iza škole, u početku je bilo sve super, no malo više pića udari u glavu tako da se sjećam jedne scene koja se nije trebala desiti no dirnula me je i suze su potekle. Riječi jedne pjesme su prkosile ambijentu, sjetila sam se onih koji su taj dan trebali biti s nama a nisu…
Kasnije se razišlo po kafićima, mislim da smo se brzo podijelili u grupice što nije trebalo biti tako, no bilo je i to je već bio rastanak. Poslije toga slijedila je matura, još jednom svi okupljeni, a nakon toga prolazili su mjeseci i od mature pojedine ljude nisam ni vidjela. I gdje smo sad?
Svatko je pošao nekim svojim putem, s pojedincima se vidim, čujem, neke viđam po gradu no gotovo da se i ne pozdravimo, tu sam i sama kriva, ali ipak bez obzira na sve lijepo se prisjetiti školskih dana i svima reći da mi nedostajete. Od sad možemo samo brojiti godine i nadati se da ćemo se jednom ipak okupiti, sjesti negdje za stol i premotati film unatag…
Pozdrav svima iz 4.b gospićke gimanzije (generacija 2000./2004., ah)…
.
Post je objavljen 14.05.2005. u 13:00 sati.