nedjelja, 17.05.2009.
Sve gubitkom smatram
Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu! Pisati vam jedno te isto meni nije dosadno, a za vas je sigurnije. Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! Jer mi smo obrezanje, mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se u tijelo ,iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo. Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran. Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Koji smo god zreli, ovako mislimo! I ako što drukčije mislite, Bog će vam ovako objaviti. Samo, držimo se onoga do čega smo stigli!
(Fil 3, 1-16)
Kao i u drugim mladim crkvama, postojala opasnost da na Filipljane utječu lažni učitelji koji su im nametali da osim vjere u Krista moraju izvršavati i propise koja nalaže Zakon.
Nadalje, iz toga što apostol Pavao upotrebljava riječi poput „savršenstvo“ i „zrelost“ (3, 12.15)može se opravdano pretpostaviti da je među Filipljanima bilo onih koji su sebe smatrali „savršenima“ ili duhovno „zrelijima“ od ostale braće i sestara. Pritisak da se moraju iskazati kroz djela Zakona, te elitistički stav i duhovni ponos pojedinaca predstavljali su opasnost za crkvu u Filipima. Nasuprot toga, Pavao na samom početku govori da kršćanski život treba radost i da se ona nalazi u samom Gospodinu ( ili zato što smo u Gospodinu), a ne u izvršavanju religijskih Zakonskih dužnosti ili duhovnom nadmetanju.
Kako su se ti pojedinci mogli smatrati savršenijima i boljima od drugih? To je vrlo vjerojatno moglo biti kroz neku „veću spoznaju“, njihovu posebnu poslušnost ili disciplinu u ponašanju i pobožnosti. Vjerojatno su smatrali da su time bliže Bogu i da su ga time bolje upoznali. Iz Pavlovih riječi se može naslutiti kako su mislili da su čak došli do samog vrha spoznaje, do „savršenstva“. U svakom slučaju, smatrali su se zrelijima, boljima i „duhovnijima“ od ostale braće i sestra. No sigurno je da su pri time zaboravili na grijehe ponosa i taštine.
Svi mi ponekad zapadnemo u taj grijeh uspoređivanja s drugima i traženja razloga za ponos. Može zvučati kao osuđivanje drugoga, ali ne mogu a da ne spomenem svog znanca koji je jednom bio u takvoj fazi da me je, mrtav hladan i onako pokroviteljski, pogledao u oči i izjavio nešto poput: „Znaš, mogu ti reći da sam ja dostigao puno viši stupanj spoznaje i duhovne zrelosti nego ti“. Eto, tako si je on dao za pravo prosuditi o svom i mojem stupnju „duhovne zrelosti“.
Apostol Pavao njemu i svima nama kada tražimo svoju važnost i uspoređujemo se s drugima poručuje: „Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva...“ i „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio.“ Svako dokazivanje, opravdavanje i traženje vrijednosti u vlastitom podrijetlu, djelima, znanju, karakteru i drugome, jest ispraznost i zavaravanje. Čak više od toga, Pavao to smatra proizvodom tijela, dakle grijehom.. Tijelo i jest naš stari, isključivo „zemaljski“ način gledanja na stvari, sustav vrijednosti i način funkcioniranja koji ne uključuje Boga i kako On gleda na stvari.
Zašto svi mi to tako često i uporno činimo? Zašto i obraćenje i opravdanje po milosti Božjoj preokrenemo u skup religioznih aktivnosti kroz koje se dokazujemo i tražimo svoju vrijednost? Zašto sebe i druge okružimo s toliko tih „moraš“ i „trebaš“?
“Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43, 4) Zna li svatko od nas ponaosob koliko je na poseban način drag Gospodinu? Kada bismo znali koliko nas Gospodin ljubi plakali bismo od radosti! Znamo li da Gospodin za svakoga od nas ima poseban i savršen plan? Kada bismo znali kolikom nas ljubavlju ljubi onaj koji je savršen, te beskrajno pravedan, dobar i divan, ne bi pokušavali zaslužiti da budemo voljeni i ne bi se trovali i uništavali grijehom. Kada bismo znali koliko smo vrijedni u njegovim očima ne bi pokušavali steći tu vrijednost i važnost kroz svoja djela, zasluge i uspoređivanje s drugima. Kada bismo znali koliko su savršeni njegovi naumi za naš život ne bi se tjeskobno brinuli što će biti i što nam je činiti. Samo je Gospodin apsolutno i savršeno mjerilo svih stvari. Nije istina ono kako mi sami sebe gledamo, ili kako nas drugi gledaju, već kako nas On gleda.
Apostol Pavao je znao da njegova duhovnost, kao ni njegova vrijednost, ne ovisi o njegovim postignućima, posjedovanju (ili odsustvu grijeha), već o njegovu predanju Gospodinu Isusu Kristu. Blizak odnos i poznavanje Isusa Krista Pavlu su bili vrjedniji od svih drugih odnosa i svih drugih postignuća. Zašto? Pavao je znao da ga Isus Krist, njegov Gospodin i Spasitelj neizmjerno voli! Zato Pavao može reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). On više ne živi, njegov položaj u društvu, djela, postignuća i uspoređivanje s drugima više nisu važni! On zna da ga Stvoritelj i Gospodar cijelog svemira, onaj za kojega i po kojem je sve stvoreno, neizmjerno ljubi. Toliko ga ljubi da je predao samoga sebe za njega. Nikakve veće ljubavi od te Pavao ne treba! U središtu Pavlovog život jest Krist u kojem nalazi smisao, ispunjenje, sigurnost i maksimum koji ni u čemu drugome ne postoji!
I zato Pavao može reći da sve što je smatrao dobitkom, radi Krista smatra gubitkom. Spoznaja Krista mu je otvorila oči da vidi što je ono zaista vrijedno i što je zaista istina! Za Pavla je sve gubitak u odnosu na ono najizvrsnije, na spoznaju Isusa Krista. On sve ono što se pričinja kao oslonac i sigurnost u životu, sve ono što smeta njegovu pouzdanju samo Krista, smatra otpadom. Pavao želi steći pravednost koja dolazi jedino od Boga, po vjeri u Krista, a ne od pouzdanja vlastitih djela, od podrijetla, uspoređivanja s drugima ili tuđeg odobravanja. Svako drugo pouzdanje osim onog u Boga nam pruža lažnu sigurnost. Sve drugo osim oproštenja, prihvaćanja, ljubavi i smislenog života koji dolaze od Boga će samo djelomično i privremeno zadovoljiti naše potrebe.
Ne radi se o tome da mi trebamo odustati svakodnevnih odnosa, aktivnosti i interesa u životu. Ne radi se ni o tome da nam Isus mora biti na prvom mjestu našem životu, kao na nekoj top listi. Mi čak možemo i dalje tražiti svoju vrijednost u postignućima i uspoređivanju. Prirodno ni ne možemo drugačije dok nam Bog ne otvori oči za svoje istine, a radi se o onome što sam već rekao- kada bismo spoznali koliko nas ljubi plakali bismo od radosti! Isus zapravo želi biti zajedno s nama u svemu što prolazimo u životu, u svim našim odnosima aktivnostima, interesima i teškoćama! On sve želi zajedno s nama prolaziti, da proživimo ovaj život zajedno s njim! Kako raste naš odnos s Gospodinom i što ga više upoznajemo, to će više i sve drugo u našem životu biti u ravnoteži, i otpadati će ono suvišno i loše.
Mada svjestan toga da ga Bog voli i koliku baštinu ima i Isusu Kristu, Pavao ni približno ne tvrdi da je potpuno upoznao Gospodina, njegovu ljubav i koliko znači Božji poziv u Isusu Kristu. On dakle ne tvrdi da je osobno dospio do nekog savršenstva. Ono što je Pavlu bitno, za čim hita i vatreno teži jest da sve bolje upozna Krista, radost Božjeg poziva, te koju snagu ima čudo Kristova uskrsnuća. Unatoč svim teškoćama, progonima i patnjama koje je prolazio, za Pavla je odnos s Kristom bio razlog najveće radosti. Pavao je smatrao da sve patnje ovog vremena nisu ništa prema slavi (Božjoj) koja će se očitovati u nama (Rim 8, 18). Pavao zna da kako je Krist kao prvijenac uskrsnuo od mrtvih(1. Kor 15, 20), tako će i on uskrsnuti, te da više neće biti patnje boli, suza i smrti (Otk 21, 4). Cijelo stvorenje će biti obnovljeno i veselit će se svome Stvoritelju (Rim 8, 21). Ni ova spoznaja nije ovisila o Pavlovim posebnim sposobnostima, već isključivo o Božjoj milosti kroz Kristovo djelo na križu, poziv na vjeru i dar Duha Svetoga.
U toj želji da sve bolje poznaje Krista i snagu njegova uskrsnuća, dakle ono najvrednije, Pavao zaboravlja na svoju prošlost. On zaboravlja, kako na svoje podrijetlo i privilegije na koje bi se mogao pozvati, tako i na moguće grijehe i krive poteze iz prošlosti. Pavao se ne vrti oko sebe i svoje prošlosti, ne gleda stalno unatrag, već hita naprijed. On zna da mu je sve milostivo oprošteno po vjeri u Krista, zna da sve ima smisla, da ga Bog voli i zna da će se Krist, po suverenoj Božjoj volji, sigurno uzveličati, bilo Pavlovim životom, bilo smrću (Fil 1, 20). To je Pavlova nagrada, Bog će biti proslavljen, Krist uzveličan, a on će ga gledati licem u lice (1. Kor 13, 12).
Baš u pouzdanju samo u Krista, a ne u oslanjanu na svoje snage, spoznaju i dostignuća, se očituje kršćanska zrelost. Isto tako zrelost se očituje u onome: „nipošto ne smatram da sam već dohvatio“. U ovome životu, u grešnome tijelu, nećemo uspjeti potpuno shvatiti što je Krist za nas učinio i kolika je naša baština i snaga u njemu. Da to možemo potpuno shvatiti i dohvatiti nikada se ne bi uništavali i nanosili si bol grijehom i lažima, ne bi tražili ispunjenje u izvanjskim stvarima koje nam to ne mogu dati. No to sve je dio ovog života, ali što je za nama zaboravljamo, za onim što je pred nama prežemo! Držimo se onoga dokle smo stigli, što nam je Bog do sada milostivo otkrio.
