petak, 08.05.2009.
Evanđelje u kojem stojimo
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. (1. Kor 15, 1-8)
U kršćanskom životu, početno stanje oduševljenja i entuzijazma nakon obraćenja, često zamijeni faza zamorenosti, zbunjenosti, pa čak i preispitivanja. Nakon početnog oduševljena zbog obraćenja i vjere u poruku Evanđelja pitamo kako dalje živjeti svoj praktični život (U stvari, pitanje kako proživjeti ovaj život nam je zajedničko sa svim ostalim ljudima. Svi ljudi nešto traže, i mi tek počinjemo učiti kako živjeti u skladu sa svojim novom naravi u Kristu). Ubrzo počnemo biti okruženi mnogim očekivanjima, savjetima, idejama i učenjima. Nastupi faza kada smatramo da sada moramo popraviti svoje ponašanje, svojim postupcima ostaviti lijepo svjedočanstvo za Krista, te biti zaista poslušni, dobri i pravedni. Odjednom se ono početno oduševljenje zbog Božjeg oproštenja, ljubavi i prihvaćanja počne pretvarati u naporan rad. Počinjemo biti umorni od nastojanja da ispunimo svoja vlastita ili tuđa očekivanja, odnosno ona očekivanja za koja povjerujemo da Bog ima od nas. I ako smo pošteni, uviđamo kako ta očekivanja nikako ne uspijevamo potpuno ispuniti i zadovoljiti.
Također, često nas počnu zbunjivati i plašiti različita učenja i neslaganja unutar kršćanstva, ili razne druge religije i filozofije. Osjećamo nesigurnost, a zbog toga često i neprijateljstvo i ratobornost. Umaraju nas i zbunjuju razni savjeti, sustavi i koncepti po kojima bi trebali uspješno voditi naš kršćanski život. Isto tako, možemo postati razočarani stanjem crkve ili ljudima koji su nam bili oslonac i uzor. Počnemo se suočavati i sa sumnjama i preispitivanjem vlastite vjere. Odjednom osjetimo da više baš i nemamo radosti spasenja. No Bog nas u svemu tome zapravo oblikuje i uči nas pouzdanju samo u njega i njegovu milost!
Ove riječi apostola Pavla upućene Korinćanima nam mogu predstavljati veliku utjehu u takvim trenucima zamorenosti, zbunjenosti i preispitivanja.. Kada shvatimo da bismo najradije od svega odustali, tada se trebamo vratiti samoj suštini evanđelja! Tako jednostavno da se čini preduboko za našu zbunjenost i kompliciranost! Tako jednostavno da je teško povjerovati! Kada smo tako zbunjeni i umorni, trebamo se vratiti na sami početak, na temelj. Pavao nam dozivlje u pamet Evanđelje koje smo u početku prihvatili i koje nam je promijenilo život. U trenutku kada se čini da nam izmiče tlo pod nogama, uhvatiti se za ove jednostavne riječi Evanđelja zapravo znači da želimo samo Krista i ništa drugo. Isus Krist je umro za naše grijehe. On pravedan platio je za nas nepravedne. Sve je svršeno, potpuno je plaćeno! Bog nam je oprostio sve naše prošle, sadašnje i buduće grijehe, čak i one kojih se najviše stidimo. Mi tome ništa ne trebamo, niti možemo nadodati!
Samo zbog Krista mi smo pred Bogom pravednici (2. Kor 5, 21), sveti i ljubljeni (Kol 3, 12), ispunjeni (Kol 2, 9),besprijekorni i uvijek prihvaćeni ( Kol 1, 22). Tako nas Bog zaista gleda, to je zaista vječna i nevidljiva stvarnost (2. Kor 4, 18)! Kao nevidljivu, mi tu stvarnost trebamo prihvatiti vjerom, kao i činjenicu da je Bog ljubav, da je beskrajno dobar i da nam želi biti prijatelj (Iv 15, 13-15; 1. Iv 4, 8). Te stvarnosti trebamo prihvatiti istom onom vjerom kojom vjerujemo da je Krist umro za naše grijehe. Vjera u te činjenice nas vodi i u našem posvećenju u vidljivoj sferi života (Heb 10, 14).
Isus Krist je uskrsnuo, On živi, pobijedio je smrt (Otk 1, 17-18)! Isus Krist nije samo neki neživi sustav, koncept i skup načela po kojima pokušavamo živjeti. To sve su izvanjske stvari za koje se držimo jer još uvijek dovoljno ne poznajemo Krista i nemamo dovoljno povjerenja u njega. Stoga se želimo uhvatiti za nešto izvanjsko, za neke religiozne aktivnosti, te tako zadržati kontrolu i steći sigurnost ( Kol 2, 20-22). Ne, on je živi Bog, živa svemoćna osoba! Isus Krist sjedi s desna Bogu Ocu i stalno moli za nas( Rim 8, 34 i dalje). Po Duhu Svetome on zaista živi u nama koji vjerujemo u njega( Gal 4, 6)!
Isus Krist ne želi biti onaj drugi, naš šef prema kojem ćemo mi nastojati izvršavati sve one religijske i moralne dužnosti, te tako stalno biti frustrirani, razočarani i umorni (Gal 3, 2; Rim 4, 15; Rim 7, 24). Ne, on želi prebivati u našim srcima. On s nama želi stalno i blisko prijateljstvo koje se razvija, želi suživot s nama, da ga svaki dana sve bolje poznajemo i kroz život koračamo s njim. Razlog za suživot i prijateljstvo s njim nam treba biti zato što to i mi želimo, zato što je to nešto najbolje i najradosnije što nam se moglo dogoditi i što možemo činiti!
Još više od toga, Isus želi živjeti kroz nas (Gal 2, 20)! Želi da budemo toliko bliski da naše ruke postanu njegove ruke, naše noge njegove noge.. Tada će naša djela i postupci sve više biti odraz takvog odnosa. Takav odnos je Isus imao s Ocem dok je koračao zemljom. Isus nam je pokazao što znači blizak suživot s Bogom (Iv 10, 30). Otac je bio taj koji je živio kroz Isusa i pokazao svoju slavu, milost i dobrotu!
Što nam je činiti? Moramo biti svjesni kako nema recepta ni prečaca, on je taj koji daje htjeti i djelovati (Fil 2, 13), koji nas vodi u posvećenju (1. Sol 5, 23-24). Inicijativa je uvijek na njegovoj strani! Bog kod svakog ponaosob djeluje u pravom životnom trenutku. No za početak, počnimo zaista vjerovati koliko je on dobar, koliko nas bezuvjetno prihvaća i ljubi! Počnimo zaista vjerovati da je Krist ono najbolje što nam se moglo dogoditi u životu, da je njegov jaram sladak, a breme lako (Mt 11, 30)! Shvatimo da sve ono što nas umara, ispunjava strahom, brigom i gorčinom nije od Krista (Iv 10). Uz Božju pomoć, počnimo čeznuti za tim bliskim prijateljskim odnosom, da mu prepustimo da On živi kroz nas. Dakle to je Evanđelje po kojem se spašavamo i u kojem stojimo! Trebamo učiti gledati na sebe onako kako nas Bog po Evanđelju gleda. U pouzdanju i povjerenju Kristu prepustiti svoj život i sudove o njemu! On je taj koji nam je dao život za nas, on je taj koji nas je opravdao, koji je beskrajno dobar i koji nas ljubi. On je živi Bog i želi živjeti s nama, u nama i kroz nas (Kol 1, 27)! On će se pobrinuti za to da se Bog kroz nas i proslavi!
Sveta pisma- Zakon, proroci, povijesne i mudrosne knjige upućuju i svjedoče za Krista (Iv 5, 39). Kroz Kristovo djelo na križu i uskrsnuće ispunjena su proročanstva starozavjetnih proroka (Rim 1, 2-4). Također, mnogo je i svjedoka uskrslog Krista, od kojih su mnogi bili živi još i u vrijeme dok je Pavao ovo pisao Korinćanima. Dakle, Pavao o Kristovom uskrsnuću ne govori kao o nekom proizvodu želja, mašte i mitu. Ne, on o njemu govori kao o ispunjenju nebrojenih proročanstava, pokrepljenom i u skladu sa Svetim pismima, o povijesnoj činjenici za koju postoje brojni svjedoci. Cjelokupna Božja objava i Božje djelovanje u povijesti, o kojima svjedoče Pisma, vode ka Kristu (Pnz 18, 15 i dalje). On je centar, on je konačna i najviša Božja objava, živa Božja Riječ (Iv 1)!
Inače, koja je glavna uloga Svetog pisma u životu kršćanina? Vjerujem da je glavna uloga Svetog pisma da kroz njega svakim danom sve bolje upoznajemo Boga i same sebe kroz odnos s njim (Iv 5, 39-40). Naravno da nam je Bog kroz Sveto pismo pokazao svoju vječnu volju, te što je dobro i moralno, a što zlo u njegovim očima. Naravno, da svaki istinski vjernik želi biti poslušan i predan našem Gospodinu. No kršćanski život se ne sastoji u ispunjavanju skupa dužnosti, već u radosnom suživotu s Bogom. Ako pokušamo zadovoljiti Boga izvršavajući njegove zapovijedi kao skup pravila, dužnosti i naredbi, nikada u tome nećemo potpuno uspjeti i uvijek ćemo biti nezadovoljni, osim ako ne upadnemo u potpunu samopravednost (Rim 3, 20; 4, 15; 6,14; 7, 8 i dalje). Gospodin nas ljubi ljubavlju koja nikada nasilno ne nameće svoju volju, niti nas čini robovima(Gal 4, 4-7.21-31). Njega ponajprije zanima što se događa u našoj nutrini. On nas je kroz svoje zapovijedi doveo do pokajanja i vjere, te želi da naša daljnja poslušnost bude posljedica bliskog prijateljskog odnosa i suživota s njim. Način koji je Bog izabrao da bude izvršena njegova volja jest da mu dopustimo da On sam to učini kroz nas (Rim7, 4-6; 8, 3-4; Gal 2, 20)!
