*uhvati ritam*

Kako sam? Ne bih znala.
Zašto? Nisam sigurna.
Jer? Jer sam zbunjena toliko da se smijem sama sebi.
Zbog? Ma zbog svega. Zbog Njega. Sebe. Kiše. Boja. Ljudi. Svega.
Dođe mi da vrisnem najglasnije što mogu. Dovoljno glasno da nešto promijenim.
Ovih dana ništa nema smisla ili ga barem ja ne vidim. Logika je, znači, stvar prošlosti.
Mene ovo doba godine inače trzne, razbudi, mijenja iz temelja. A ove godine...heh...
Mislim da je problem u meni. Možda i u kiši. Da, kiša je definitivno kriva.
Nema te zbrke koju sunce ne može riješiti. Ali ono je zakazalo pa ništa od toga.
Meni bi dobro došla neka terapija...nešto u obliku nove lljubavi, možda.
Nije obavezno, samo predlažem!;)
Zapravo, ima jedan osmijeh koji mi popravlja dan.
Ništa ozbiljno, ali to je sve što imam. Bolje i to nego ništa...jedino mi nije jasno što vidi u meni ovako zbunjenoj.
Trenutno uopće nisam neko društvo, barem ne drugima.
S druge strane, prilično se oraspoložim kad je on u blizini.
To je dobro. Jako dobro!;) Možda je on neka slamčica spasa u svemu ovome.
Bilo bi još bolje kad bi mi slamčica spasa bila u dometu svaki dan, a ne samo povremeno.
Slušam radio...čujem volim crno i crveno, volim smeđe i zeleno...
Čitam Sjenu vjetra, evo me na trećoj stranici puna dva dana.
Ljudi to zovu dekoncentracijom, složila bih se ovaj put.
Držim mobitel u ruci, sad već dobrih 20 minuta i razmišljam kako odgovoriti na jednu poruku. Njegovu poruku.
Eto nas i do srži problema!;) Nakon pola godine, sasvim slučajno uspostavljen je kontakt. Jadan kontakt.
Nije vrijedno spomena. Hoćem zaboraviti! U normalnim okolnostima priznala bi da mi srce lupa ko blesavo ali kako nas dvoje nemamo nikakve veze s normalnim okolnostima, prije ću reći da imam aritmiju nego da sam nervozna zbog njega.
Nije zaslužio da ga spominjem. Pogotovo ne sada kada postoji mogućnost da ulovim onu slamčicu spasa savršenog osmjeha i velikih crnih očiju. Svi su prije njega imali plave.
Eto promjene!;)
Idem se mijenjati, zaslužila sam.
Eto me kad pronađem smisao.
Ili kad mi dosadi vrištati u prazno.

...ne svima, kako kome..ali..ipak...hm...
Na neke se ovo životno značenje potpisa ne odnosi, a njih je danas sve više.
Prije si ih morao povećalom tražiti. I opet bi ih jedva našao!;)
Kada kažem potpis, mislim na brak, afkors. Ako se vrate samo 50-ak godina unatrag i najblesaviji uspijevaju primjetiti da je nekada brak ljudima značio puno više nego danas. Barem se nije svaka budala ženila i udavala pa se rastavljala nakon samo mjesec, dva skladnog života sa svojom boljom ilitiga gorom polovicom. Istina je da je većina tih brakova bila unaprijed ugovorena ali barem se znalo tko, s kim, zašto i za koga?
Prilično važna pitanja ako želiš da ti brak uspije. Ili možda nisu?
Danas imamo hrpu mladih, neovisnih pripadnika nove generacije (vidi ti mene, pričam kao da tu ne spadam, a jesam..hehe) kojima je brak kao institucija nešto nepotrebno i potpuno suvišno (e sad, tu ipak ne spadam iako znam da mnogi od vas možda jesu). Slažem se s tim da je taj papir samo formalnost kojim ne zadobivaš ničiju ljubav i koji ništa ne garantira. Ako se ljudi vole papir i nije potreban. Ali s druge strane, ako se toliko vole i žele provesti ostatak života zajedno...zašto je jedan običan potpis problem? Toliko je teško izgovoriti to uzimam da se više nitko i ne trudi pokušati?
Ma dajte ljudi, pa to je samo brak...nije tamnica!;)
Ne vidim nikakvu tragediju u tome što se obvezuješ na vjernost i ljubav
samo jednoj osobi zauvijek.
To je ipak tvoja slobodna volja. Nitko te ne prisliljava. Nemoj ako ne želiš, gotova stvar!
U čemu je onda toliki problem?! Zašto danas svi bježe od braka kao vrag od tamjana?
Strah od obveza nešto je tako veliko i nepremostivo? Čini se.
Poznajem dvoje ljudi koji su se nedavno vjenčali i ne prestaju se svađati. I to oko najvećih gluposti koje mogu zamisliti. Najobičnije sitnice njima u trenutku postaju razlog za svađu. I to ne bilo kakvu.
Malo se ona dere, a on sluša. Onda se on dere, a ona sluša.
Onda se oboje deru, a mi ostali trkom doma prije nego postane preneugodno za slušati!;)
Ipak, vole se i to je dovoljan razlog da se bore jedno za drugo. Ja im se zbog toga divim iako su mi smiješni do bola.
Biti u braku nije lako, ponekad smo teški i sami sebi...svi imamo svojih loših trenutaka s kojima se ne znamo boriti i najmanje što tada želiš su još nečiji loši trenutci koje moraš razumjeti. Kako da ne! Ali se mora.
A šta se mora, nije teško. I gotovo. Meni je ljubav toga vrijedna, za druge ne znam.
Nije da opravdavam način na koji se sve to provodilo u prošlosti ali postoje i neke pozitivne sitnice i običaji koji su s vremenom jednostavno izumrli, a bili su vrijedni opstanka. Danas bi bilo puno lakše da smo ih uspjeli sačuvati.
Jedna od tih stvari svakako je vjernost koja se prije puno više cijenila ali i odgovornost i hrabrost potrebna za suočavanje s obvezama. U jedno sam sigurna....volim svoju slobodu, volim živjeti s krilima i letjeti kad poželim i gdje poželim,
ali isto tako znam da ću ih jednom, za par godina,
priviti uz tijelo i vezati se uz nekoga koga ću voljeti dovoljno da to zbog njega učinim.
Jednom kad to napravim, dati ću sve od sebe bude zauvijek.
Jer...više od bilo čega drugoga, ljubav je toga vrijedna.

...Još da je sunca! Vjerujem da nam se vraća idućeg tjedna. I bolje mu je da se vrati!;)
Valjda nam se ovo zima osvećuje za one visoke temperature u siječnju i veljači.
Ali sad je proljeće i gotovo, nema sad tu...uh....
Hoćem da se pojavi to blesavo sunce i da ugrije toliko jako da zamantam!
Te vrućine su mi najdraže. Zato ja volem ljeto.
A tu je i skriveni motiv, afkors...kupila sam preslatke crvene balerinke jučer.
Retro uzorak, bijele točkice!;) Savršene su, jednostavno neodoljive. A još su i crvene...mljac!
Jesam rekla već koliko volim crveno? To je boja vatre, strasti, života. Moja boja.
I sad bi ja te cipele obukla, jel. Ali vjetar i lokve po putu ne dijele isto mišljenje pa ću, izgleda, malo pričekati. Zanima me koliko je to malo.
Nisu samo cipele u pitanju, ja sam druga osoba kad je vani sunce. Teški meteropat valjda.
Nema mi ništa draže nego uskočiti u nešto lagano (ilitiga kratko),
ubaciti digitalac u džep (ako postoji džep), pokupiti usput koju dragu osobu,
kupiti veeeliki sladoled (jogurt + višnja + još nešto što me privuče u zadnjoj sekundi)
i biti vani od jutra do sutra. To je život!:)
Hodam jučer po cesti i promatram ljude kako se okreću jedni za drugima.
To je zapravo jako simpatično. Ima li bolje inekcije za samopouzdanje od one kad se potpuno nepoznata osoba okrene za tobom i nasmije se. Popravlja raspoloženje u sekundi!
To ja često radim. Kriva sam, priznajem! Ali kad ne mogu izdržati!;)
Još kad se sada svi redom krenu šetati u onim oskudnim krpicama.
Pa tko bi muškima i zamjerio kad smo mi još gore?! Bez uvrede, ali nema cure koja neće primjetiti neke zanimljive...detalje...na zgodnom primjerku muške populacije.
Samo što to neke priznaju, a neke su predostojanstvene za to.
Dajte ljudi, proljeće je. Malo živosti neće nikome štetiti!;)
Iako, ako ste razumni i mislite na svoje obaveze (očigledno je da ja u zadnje vrijeme ne spadam u ovu skupinu), nije pametno ovo čitati, a ponašati se slično graniči s ludošću.
Za mene ionako nema više nade do jeseni pa sam odustala.
Sad samo čekam sunce da se vrati, a onda se zna....blentavi osmijeh na lice i sunčanom stranom ulice. U crvenim cipelicama na bijele točkice!;)

''...Ti nemaš prava na mene,
ti si ih imao stotine.
Na tvome krilu su spavale,
a ja sam samo imala tebe...''

Navika je neobična stvar. Prije loša nego dobra. Jer, ponekad....
Ponekad se toliko navikneš na nešto da više ne znaš kako bez toga. Nisi siguran kojim putem sada ići,
kako treba izgledati ono dalje koje želiš doseći.
I svakog dana sve ih je više. Malenih rituala, smiješnih sitnica, važnih osoba bez kojih više nismo isti.
Primamo ih u svoj život sa osmjehom, ne očekujući da će možda jednom poželjeti otići iz njega.
Postoje navike kojih se želiš riješiti i sretan si ako uspiješ u tome, a postoje i one za koje znaš da su loše, a ipak je sve što želiš zadržati ih pored sebe. Nikada im ne dopustiti da nestanu. Imam jednu upravo takvu.
Naviku s očima boje neba i osmijehom anđela. Naviku čijeg otrova u mojim venama ima za dva života.
Naviku koja za mene postoji samo kao uspomena. I to je sve što ću od nje ikada imati.
Pitam se, ponekad, je li moguće voljeti toliko da svoju ljubav učiniš besmrtnom, da nikada ne nestane i nikada te potpuno ne napusti. Postoji li takva stvarnost ili iz mene još jednom govori proljeće?
Uvijek u ovo vrijeme prošlost pronađe svoje mjesto u mojim mislima.
Vrate se one lijepe uspomene i svako jutro nastave se buditi samnom. Uz mene disati, pored mene živjeti.
U proljeće otvaram vrata staroj navici, dopuštam joj da me uništi i nestane, a obećajem da je zadnji put.
Znam da lažem samoj sebi ali to je sve što znam.
Je li pošteno da neki ljudi žive od danas do sutra? Ne vole nikoga voleći mnoge?
Svaku noć usnu i bude se na drugom ramenu? Je li pošteno da nemaju ništa, a misle da imaju sve?
Zašto je život bolji prema takvima nego prema onima koji vole iskreno i snažno? Zašto njima uvijek ostavlja pepeo i prah ovih drugih? Hrani ih komadićima koje oni odbacuju, budeći im nadu u nešto što će zauvijek čekati...uzalud.
I ne, nema on prava na mene. Nikada više ga neće imati. Ma koliko me to boljelo.
On je samo moja loša navika. Navika koja je imala mnoge, a ja samo nju.
Svaka ovisnost prije ili kasnije završava. Jednom će i moja. Možda do idućeg proljeća...


još jedna sitnica...moj vizualni DNA...zanimljivo;

...i to ne samo danas! Već nekoliko dana samo čekam kad će mi od bjesa izrasti očnjaci.
Jedva čekam, a imam i zašto...

* The One ima curu. Novu curu. Službeno je i potvrđeno, nažalost. Nada može ubiti čovjeka, odsada se više ničemu ne nadam! Nisam ga vidjela jako dugo i naravno da nisam ni mislila (khm...) da je čitavo ovo vrijeme sam. Ali jedno je misliti, a drugo znati. E, pa ovo drugo puno jače boli! Zapravo, boli toliko da ne mogu normalno razmišljati, jesti ni spavati. Eto koliko boli.
A ja mislila da me je već odavno prošlo. Izgleda da mišljah krivo...opet.

* Knjige mi vise za vratom, a ja uopće ne reagiram. Postaje zabrinjavajuće. Ni U od učenja (još uvijek).
Neću razmišljati o tome što me čeka ako nastavim tako...nemam vremena, dosađivanje oduzima energiju!

* Radijus kretanja sveo mi se na famoznih 3K (ilitiga Krevet-Kafić-Kauč)

* Gubim vrijeme. To prije nisam radila. Imam, znači, novu naviku. I to lošu. Jako lošu, ako zastanem i pogledam na što se sve odrazila. Uglavnom negativno. Budući da posljedice i nisu baš najbolje, jel ima netko kakav recept za odvikavanje?

* Nema više ljudi koji me imaju volje slušati. I oni meni najdraži su odustali. Toliko o odanosti... Nije samnom lako ni kad sam sretna, a moji izljevi tuge su izazov i najhrabrijima, kažu. I svi redom-odustaju. A ja bi samo da me netko tješi, nije mi lako sada samoj.
Ne tražim previše...ipak The One ima curu. Razočarana? Afkors.

* Živciraju me ovisnici o UN-dijeti sa svojim škrobnim i voćnim danima! To uključuje i moju sestru.
Alo ljudi...teleći steak BEZ pomfrita?!? Ne bi išlo...

* Predoziram se kavom. Zato sam nervozna. I više nego inače (ako je to moguće).
Ali, s obzirom da gotovo i ne spavam, to me drži budnom pa nema smisla odustajati. Zasad.
Moram nazvati bolnicu da me čekaju, nema sumnje da dolazim! Pošteno je obavijestiti, nek se ljudi pripreme!;)

* Pišem post, a trebala bi učiti. Zadnjih dana sam stalno na internetu, još jedna sitnica koja će me ukopati.
Ako se stanje ne popravi, bacam ADSL kroz prozor. I skačem za njim iste sekunde!
Šta bi ja bez vas, samo ste mi vi još ostali...
Gibam prije nego se opet rasplačem...barem to mi uvijek ide!
Nisam 100% sigurna ali izgleda da nešto samnom ne štima...još se nekome čini?

Njene su oči male i zaigrane, moje velike i tužne. Toliko različite. A opet tako slične.
U njima su još uvijek ista lutanja, ista nada, ista ljubav kao prvog dana. Otkada se poznajemo dijelimo onaj sjaj u očima, vjerujemo u iste stvari, sanjamo slične snove. Ja malo više, ona malo manje.
Ona me čuje i kada ništa ne govorim, jedina zna zašto ponekad spuštam pogled. Samo ona zna zbog koga ću potražiti njenu ruku pored sebe. I znam da ću je uvijek naći, nikada je nije odmakla.
Ona zna sve one koji su me prevarili, mrzi one koji su me iznevjerili, ne shvaća one koji me ne mogu voljeti kao što me ona voli. Kaže da sam biće koje živi samo jednom, koje ljubavlju može nahraniti svijet.
To je cura čiji mi osmjeh može uljepšati dan, čije prijateljstvo mi znači više od života.
Upoznale smo se slučajno, a danas kažemo da je to bila najbolja slučajnost koja nam se ikada dogodila.
Ona je vesela, zaigrana, a ja prečesto zamišljena i tužna.
U njenim je očima iskra, u mojima plamen.
Ona voli ljude, ali nikoga previše, a ja kad volim - dajem sve i sve uzimam.
Ja volim srcem, mislima, maštom, ona voli razumom. Ponekad tijelom.
Ja plačem, ona mi briše suze.
Ja sanjam, ona me budi.
Živi za danas, zaboravlja prošlost, na budućnost i ne misli. Ljuti se zbog mojih zabrinutih izraza lica, ne voli kada analiziram ono što je prošlo ili se brinem zbog onoga što dolazi. ''Budalice, ovo je trenutak koji više nećeš imati, trgni se i živi ga!'' Vjerujem joj, ali ja nisam takva. Ne znam kako biti. Ponekad i nisam sigurna da to želim.
Ona je moje vedro nebo u oblačnim danima, ja sam njena podrška, glas razuma.
Ja se ne bojim izazova, borim se do kraja...ona odustaje ako ne ide.
Anđeo...to je ona...posuđuje mi krila svaki put kad moja zaborave letjeti. A moja su često slaba, slomljena, uništena...nikada joj nije bilo teško nositi me na svojima. Lijepo je znati da te negdje čeka netko takav.
Život mi je mnogo uzeo, previše uskratio, malo toga dao. Osim nje.
I što je daljina? Obični kilometri koji ne znače ništa onome tko se odluči praviti da ne postoje, onome tko svoju dušu ostavi tamo gdje je voljen. Ali zašto se onda toliko bojim? Zašto se bojim dana kada nam život zatvori ova vrata prema kojima hodamo i otvori neka druga. Svakome svoja.
Bojim se da ćemo se jednom okrenuti i svaka krenuti svojim stazama. Strah me da ćemo u gomili novih lica zaboraviti čuvati ovaj sjaj u očima koji dijelimo. Možda ga ugase godine što dolaze, a možda mu vrijeme ne može ništa. Kao ni daljine.
A možda ipak završimo daleko jedna od druge živeći svaka onako kako zna, tražeći podršku u drugima. Nije da to ne bi znala...ali ne želim. Zato mi je drago što naš smijeh znači isto, što naši koraci još uvijek hodaju u istom ritmu. Malo ja ispred nje, malo ona ispred mene. Ali sve dok se okrećemo i povlačimo jedna drugu naprijed, ne bojimo se. Nemamo zašto!;)

Već dobrih tjedan dana svi oko mene naklapaju nešto o ožujku, proljeću, suncu...
Ja samo slušam, zapravo, glumim da slušam, potvrdno odgovaram i nastavljam po svom...šetati daljinama.
Ali lupilo je jutros i mene. Jednom je moralo, a moglo je i dosada, nije da bi se previše bunila.
Jutros me probudio miris kolača...isti onaj miris nezamjenjivog biskvita s vanilijom koji poznajm već godinama.
Nakon godinu dana teroriziranja same sebe onim prokletim zvukom budilice, probudio me miris. Ne zvuk, miris.
To je bila dobra promjena. Vrijedilo ju je čekati.
Nakon enormno velike šalice kave, raspalila sam radio i osobno dovršila kremu za kolač.
Loše je jedino to što sam pola višanja pojela umjesto stavila u kremu. Hm...loše...kako za koga. Za mene i nije bilo!;)
S komadom kolača (što otprilike znači čitav red) u rukama, izašla sam vani, sjela ispred kuće i
nazvala sve one koje odavno nisam čula, kojima sam zaboravila glas i one koji mi nedostaju u zadnje vrijeme (razmišljajući usput o tome kako je u kolaču malo višanja).
Neki su bili iznenađeni što me čuju, neki to nisu očeklivali ali svima je bilo drago.
I to je dovoljno za osmjeh! Barem meni.
Kad sam se vratila u kuću, onako zamantana od sunca moji su ustanovili da nešto nije u redu, a ja samo kratko;
''puklo me proljeće!'' Ako su prije i bili zbunjeni, to ih je dotuklo!
Obećala sam sebi da se danas odmaram...da je ovo napokon samo moj dan. Ja inače uvijek održim obećanje pa da ovo ne bi bila iznimka...danas sam od jutra do mraka gubila vrijeme.
I sviđa mi se, toliko mi se sviđa ću od danas pokušati redovito gubiti vrijeme!
Bila sam na najmanje 5-6 pića, učila čitati unazad, igrala poker na skidanje,
pričala sa jako puno nepoznatih ljudi, jela sve što mi je palo na pamet, kupila žute (!!!) cipele, otišla na masažu (ne profesionalnu nego još bolju), kupila sestri cvijet koji podsjeća na suncokret ali to nije, isprobala leće u boji, posudila 3 odlična filma, pola dana slušala svoje najdraže pjesme, rekla jednoj khm...ženskici...sve što sam imala reći, dobila jedan jako lijep kompliment od jedne meni jako drage osobe i to bi bilo to! Nije ni malo za samo jedan dan!;)
Proljeće bi trebalo češće navratiti, a ovaj početak je najslađi. Kao i svaki drugi.
Donosi neku svježinu u život, neke vedre boje i mirise.
Zato je ovaj dan tako dobar....jer miriše na proljeće.

Spavala do podne. To mi je falilo!;)
Jučer je pao mali shopping. Dobro, malo veći.
To zna popraviti stvari...
Prijateljica mi je jutos kupila bambus. Sladak je.
Volim cvijeće....i nju.
Večeras pijem. I plešem. Jedva čekam!
Nove hlače mi super stoje...garantirano podižu raspoloženje.
Volim ono što je danas za ručak. Mljac!;)
Napokon je ožujak...
Ova slika podsjeća me da i ja imam dobre noge. Heh...
Čitam jednu odličnu knjigu ali nikako da završim.
Napokon sam naspavana i odmorna.
Danas bi mogla vidjeti neke ljude koje nisam odavno srela.
Prošla me ona tugaljivost. Barem privremeno...
Opet primjećujem sitnice.
Counter na blogu prevalio je 3000!;)
Na radiju upravo puštaju moju omiljenu stvar...
Volim kad pišem stvari bez smisla.
To znači dobro je.
'Bemti volim kad je dobro.