uhvati ritam

utorak, 27.03.2007.

potpis koji život znači

...ne svima, kako kome..ali..ipak...hm...
Na neke se ovo životno značenje potpisa ne odnosi, a njih je danas sve više.
Prije si ih morao povećalom tražiti. I opet bi ih jedva našao!;)
Kada kažem potpis, mislim na brak, afkors. Ako se vrate samo 50-ak godina unatrag i najblesaviji uspijevaju primjetiti da je nekada brak ljudima značio puno više nego danas. Barem se nije svaka budala ženila i udavala pa se rastavljala nakon samo mjesec, dva skladnog života sa svojom boljom ilitiga gorom polovicom. Istina je da je većina tih brakova bila unaprijed ugovorena ali barem se znalo tko, s kim, zašto i za koga?
Prilično važna pitanja ako želiš da ti brak uspije. Ili možda nisu?
Danas imamo hrpu mladih, neovisnih pripadnika nove generacije (vidi ti mene, pričam kao da tu ne spadam, a jesam..hehe) kojima je brak kao institucija nešto nepotrebno i potpuno suvišno (e sad, tu ipak ne spadam iako znam da mnogi od vas možda jesu). Slažem se s tim da je taj papir samo formalnost kojim ne zadobivaš ničiju ljubav i koji ništa ne garantira. Ako se ljudi vole papir i nije potreban. Ali s druge strane, ako se toliko vole i žele provesti ostatak života zajedno...zašto je jedan običan potpis problem? Toliko je teško izgovoriti to uzimam da se više nitko i ne trudi pokušati?
Ma dajte ljudi, pa to je samo brak...nije tamnica!;)
Ne vidim nikakvu tragediju u tome što se obvezuješ na vjernost i ljubav
samo jednoj osobi zauvijek.
To je ipak tvoja slobodna volja. Nitko te ne prisliljava. Nemoj ako ne želiš, gotova stvar!
U čemu je onda toliki problem?! Zašto danas svi bježe od braka kao vrag od tamjana?
Strah od obveza nešto je tako veliko i nepremostivo? Čini se.
Poznajem dvoje ljudi koji su se nedavno vjenčali i ne prestaju se svađati. I to oko najvećih gluposti koje mogu zamisliti. Najobičnije sitnice njima u trenutku postaju razlog za svađu. I to ne bilo kakvu.
Malo se ona dere, a on sluša. Onda se on dere, a ona sluša.
Onda se oboje deru, a mi ostali trkom doma prije nego postane preneugodno za slušati!;)
Ipak, vole se i to je dovoljan razlog da se bore jedno za drugo. Ja im se zbog toga divim iako su mi smiješni do bola.
Biti u braku nije lako, ponekad smo teški i sami sebi...svi imamo svojih loših trenutaka s kojima se ne znamo boriti i najmanje što tada želiš su još nečiji loši trenutci koje moraš razumjeti. Kako da ne! Ali se mora.
A šta se mora, nije teško. I gotovo. Meni je ljubav toga vrijedna, za druge ne znam.
Nije da opravdavam način na koji se sve to provodilo u prošlosti ali postoje i neke pozitivne sitnice i običaji koji su s vremenom jednostavno izumrli, a bili su vrijedni opstanka. Danas bi bilo puno lakše da smo ih uspjeli sačuvati.
Jedna od tih stvari svakako je vjernost koja se prije puno više cijenila ali i odgovornost i hrabrost potrebna za suočavanje s obvezama. U jedno sam sigurna....volim svoju slobodu, volim živjeti s krilima i letjeti kad poželim i gdje poželim,
ali isto tako znam da ću ih jednom, za par godina,
priviti uz tijelo i vezati se uz nekoga koga ću voljeti dovoljno da to zbog njega učinim.
Jednom kad to napravim, dati ću sve od sebe bude zauvijek.
Jer...više od bilo čega drugoga, ljubav je toga vrijedna.