četvrtak, 08.03.2007.

i što je daljina...


Image Hosted by ImageShack.us


Njene su oči male i zaigrane, moje velike i tužne. Toliko različite. A opet tako slične.
U njima su još uvijek ista lutanja, ista nada, ista ljubav kao prvog dana. Otkada se poznajemo dijelimo onaj sjaj u očima, vjerujemo u iste stvari, sanjamo slične snove. Ja malo više, ona malo manje.
Ona me čuje i kada ništa ne govorim, jedina zna zašto ponekad spuštam pogled. Samo ona zna zbog koga ću potražiti njenu ruku pored sebe. I znam da ću je uvijek naći, nikada je nije odmakla.
Ona zna sve one koji su me prevarili, mrzi one koji su me iznevjerili, ne shvaća one koji me ne mogu voljeti kao što me ona voli. Kaže da sam biće koje živi samo jednom, koje ljubavlju može nahraniti svijet.
To je cura čiji mi osmjeh može uljepšati dan, čije prijateljstvo mi znači više od života.
Upoznale smo se slučajno, a danas kažemo da je to bila najbolja slučajnost koja nam se ikada dogodila.
Ona je vesela, zaigrana, a ja prečesto zamišljena i tužna.
U njenim je očima iskra, u mojima plamen.
Ona voli ljude, ali nikoga previše, a ja kad volim - dajem sve i sve uzimam.
Ja volim srcem, mislima, maštom, ona voli razumom. Ponekad tijelom.
Ja plačem, ona mi briše suze.
Ja sanjam, ona me budi.
Živi za danas, zaboravlja prošlost, na budućnost i ne misli. Ljuti se zbog mojih zabrinutih izraza lica, ne voli kada analiziram ono što je prošlo ili se brinem zbog onoga što dolazi. ''Budalice, ovo je trenutak koji više nećeš imati, trgni se i živi ga!'' Vjerujem joj, ali ja nisam takva. Ne znam kako biti. Ponekad i nisam sigurna da to želim.
Ona je moje vedro nebo u oblačnim danima, ja sam njena podrška, glas razuma.
Ja se ne bojim izazova, borim se do kraja...ona odustaje ako ne ide.
Anđeo...to je ona...posuđuje mi krila svaki put kad moja zaborave letjeti. A moja su često slaba, slomljena, uništena...nikada joj nije bilo teško nositi me na svojima. Lijepo je znati da te negdje čeka netko takav.
Život mi je mnogo uzeo, previše uskratio, malo toga dao. Osim nje.
I što je daljina? Obični kilometri koji ne znače ništa onome tko se odluči praviti da ne postoje, onome tko svoju dušu ostavi tamo gdje je voljen. Ali zašto se onda toliko bojim? Zašto se bojim dana kada nam život zatvori ova vrata prema kojima hodamo i otvori neka druga. Svakome svoja.
Bojim se da ćemo se jednom okrenuti i svaka krenuti svojim stazama. Strah me da ćemo u gomili novih lica zaboraviti čuvati ovaj sjaj u očima koji dijelimo. Možda ga ugase godine što dolaze, a možda mu vrijeme ne može ništa. Kao ni daljine.
A možda ipak završimo daleko jedna od druge živeći svaka onako kako zna, tražeći podršku u drugima. Nije da to ne bi znala...ali ne želim. Zato mi je drago što naš smijeh znači isto, što naši koraci još uvijek hodaju u istom ritmu. Malo ja ispred nje, malo ona ispred mene. Ali sve dok se okrećemo i povlačimo jedna drugu naprijed, ne bojimo se. Nemamo zašto!;)
- 10:02 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>