*uhvati ritam*

Život...cukar i sol, sreća i bol...
Pronašla sam neku snagu u sebi koja me je izvukla iz nemira u koji sam upala. Uspjela sam onaj maleni tračak nade pretvoriti u svijetlost. Iako nisam očekivala da mogu. Nisam vjerovala da hoću.
Većina nas zna da je život samo jedan i da nam nitko ne može vratiti one izgubljene trenutke za koje ćemo se jednog dana pitati kome i čemu smo ih poklonili. Većina zna, a svi zaboravljaju.
Kada udarci sudbine postanu prejaki, zatvorimo se u ljušturu od snova i suza. Oko sebe sagradimo neprobojan zid i ni sami ne vjerujemo da ćemo ikada više izaći. U takvim trenucima prva se prepuštam malodušju i depresiji. Možda zato što sam osoba koja se prečvrsto veže za ljude u svom životu i onda pati kada je oni povrijede i napuste. Ništa se nije promijenilo. I dalje sam onaj isti sanjar, povrijeđeni lutalica kojemu su srušili snove...oduzeli ono što je najviše volio. Ali ipak...nešto je drugačije.
Shvatila sam da ne mogu pustiti život da samo tako prolazi pokraj mene, a ne truditi se da ga zaustavim i pokušam živjeti. Shvatila sam i to da mi nitko neće pružiti ruku ako sama ne želim ustati. A želim. Svim srcem. I ustala sam. Možda ne tako jaka i odlučna kao nekada, možda mnogo slabija i nesigurnija nego što bi trebala biti ali sa voljom i željom da na lice opet vratim onaj isti veseli osmijeh po kojem su me nekada znali.
I shvaćajući to primjetila sam koliko zapravo volim svoj život. Koliko volim ljude i stvari koje ga ispunjavaju. Koliko mi znače obitelj i prijatelji koji mi pružaju podršku kada god je zatražim...pa makar samo pogledom. Riječi i nisu potrebne. Kada se sjetiš svih tih divnih ljudi koji se trude uljepšati tvoj život vidiš koliko nezahvalan i sebičan može biti čovjek kada mu se događa nešto loše. U svojoj tuzi ne vidi svijet oko sebe ni one koji ga trebaju. Da probamo pomoći drugima možda ne bi toliko uzdisali nad vlastitim jadom. Jednom sam pročitala da sreću treba zaslužiti, boriti se za nju, a ne čekati je. To je istina.
Još uvijek me boli, još sam nesretna i praznina u mom srcu i dalje je prevelika da bih je znala sakriti ali...znam da moram dalje. Moram pronaći način kako zaboraviti, ili makar zapostaviti, prošlost i okrenuti novu stranicu. Nadam se da će ovaj put biti ispisana lijepšim rukopisom, pričati neku sretniju priču...
Kako god...kažu da je uspijeh ustati onoliko puta koliko padneš, za budućnost ne znam ali ovaj put se nadam da sam uspjela. Idemo dalje...samo to preostaje!:)

Vidim da ste počeli pitati kad će novi post pa evo da se javim da sam živa. Ipak.
Iako ni sama ne znam kako. Sve oko mene je u nekakvoj magli, sivilu...ili se samo meni tako čini.
Svaki dan mi je jednak...dosadan i monoton, a to ne volim. Gdje god pogledam vidim parove. Sretne i zaljubljene, izgubljene u nekom svom svijetu. Baš poput mene. Samo...razlika je u tome što je njihov svijet puno lijepši. Ne smeta im iznenadni pljusak ni prvi vjetar, ne obaziru se na hladnoću koja predvečer svojim dahom obavija ulice. Njima je jednostavno lijepo. Jer su zaljubljeni, sretni i ne treba im više ništa. Priznajem, dala bih sve da sam jedna od njih. Dala bih sve da se budim s osmijehom na licu, da sanjam pored osobe koju volim i darujem joj sve što imam.
Nedostaje mi...jako. Ali trudim se živjeti s tim, pomiriti se s bolnom istinom da možda i neće biti tako. Barem ne sada kada mi je toliko potrebno. Nije lako odreći se snova, pustiti na slobodu onaj jedini tračak nade koji je ostao unatoč svemu što se urotilo da ga uništi. Nije lako ali se mora.
Za taj osjećaj veže se par mojih stihova napisanih prije više od godinu dana. Gotovo nevjerovatno je da u potpunosti opisuju ono što sada vodi bitku u mojim, ionako, zbrkanim mislima...

Ne sijećam se više tvoga lica,
zaboravljam polako tvoj glas.
Ne mislim više na tvoj osmijeh i
na ono što je moglo biti od nas.
U sijećanju ostale su samo tvoje oči,
oči s najljepšim sjajem,
oči koje volim,
one za koje život dajem.
Ne sanjam više tvoje riječi,
ne nadam se opet tvojim rukama.
Zaboravljam opojan miris tvoje kose,
ali još uvijek pamtim
okus tvojih usana.
Svaki novi dan odnosi stara sijećanja
jer više ne znam živjeti
od boli, suza i nadanja...

Eto...bole me ovi stihovi i više nego što sam ikada mogla zamisliti. Peče me svaka riječ, svako slovo u njima ali znam da moram dalje. Gubim nadu da ću vratiti sreću koju sam izgubila ali znam da ne smijem odustati od potrage za novom. Veliki poljubac svima koji me čitate i pozdrav do novog, nadam se sretnijeg, posta! Ljubim vas...

Opet se vratila. Stigla je gotovo neprimjetno, nečujnim koracima kao i svaki put do sada. Jesen je za mene uvijek predstavljala kraj. Otimala mi je ono što sam najviše voljela i donosila samo suze koje bi tekle zajedno s kišom. Ovaj put je nešto drugačije, prvi znaci jeseni nisu me rastužili kao do sada. Možda zato jer sam pomalo umorna od svega, tražim samo mir, a ona mi ga donosi. Ljeto koje je iza mene nije bilo posebno kao ljeta prije njega, nisam uživala kao do sada, nešto na srcu čvrsto me je držalo i nije mi dopuštalo da krenem dalje, ma koliko se trudila. A trebalo je sve biti u redu. Upravo tako...trebalo je. Prije ljeta po prvi put u životu pronašla sam nekoga za koga sam jednostavno znala da je ono što tražim. Bilo nam je prekrasno, činilo se da nikada neće završiti. Ali, kako to obično bude, previše je prepreka na putu do onoga što želiš da bi do toga došao. Mojoj sreći zaprijetili su neki drugi ljudi, ljudi koje sam jedva poznavala ali koji su njemu važni, ljudi koji me nisu željeli prihvatiti jer me nisu smatrali osobom za njega,
ljudi koji su našu vezu osudili na propast samo zato jer sam dosta mlađa od njega (10-ak godina). Pitam se zašto se danas svi nazivaju liberalnima, a guše se u predrasudama koje sami sebi nameću. Svatko od njih govori o slobodnoj volji i ljubavi koja ne zna za granice, a zapravo je ograničen onime za što zna da ne bi ni trebalo postojati. Pravo ime za to je ljudska zloba i svijesna sam da ju je nemoguće izbjeći, širi se venama čovječanstva poput otrova. Otrova koji će nas jednom sve uništiti jer ga ne znamo zaustaviti.
Mnogi će reći da osoba koja je podlegla stavovima drugih nije vrijedna moje ljubavi, ali ipak nije tako. Svi znamo kako je ponekad teško izdržati pritisak koji ti brani da radiš ono što želiš i budeš ono što jesi. Znam da su ga uvjeravali u glupost o tome kako je još mnogo toga ispred mene i da bi mi on bio samo smetnja iako toga nisam svijesna. I uspjeli su. Uspjeli su ga udaljiti iz mog života i ne znajući što su mi time napravili. Ta prekrasna stvarnost koja me činila najsretnijom na svijetu oduzeta mi je bez pitanja. Osjećaj da nekome pripadam i da sam mu važna kao i on meni, osjećaj koji je mome slomljenom srcu poklonio krila postao je prošlost i iza sebe ostavio samo tugu...neizmjernu tugu koju živim iz dana u dan. Živim sanjajući i sanjam živeći. Nadam se da će opet sve biti kao prije, samo kada dođe trenutak za to. Znam da ta odluka nije bila njegova i da mogu vratiti ono što volim, ono što mi pripada.
A do tada...borim se sama sa sobom, smišljam nova imena za samoću kako bi me manje boljela.
I zato ove godine volim jesen...jer me je opet dovela k njemu, jer sam mu svaki dan tako blizu. A opet tako daleko. Znam da je tu, čujem mu korake ali ih nemama hrabrosti zaustaviti. Željela bih tako puno ali se bojim opet pokušati. ''Jesen u meni tuguje''...slušam ove stihove i mislim na njegove oči dok mi je pjevao tu pjesmu. Uvijek me znao razveseliti i rastužiti u isto vrijeme. Na neki poseban način. Uz njega sam se osjećala kao najvoljenije biće na svijetu, njegov zagrljaj sam zvala domom, ali...nikad nisam razumjela onu sjetu u njegovom pogledu. Možda je upravo ona razlog ovakvome završetku...zapravo, nije ovo završetak...neću mu dopustiti da bude...

Voljeti je možda lijepo,
ali voljeti i biti voljen.
Što je s ljubavlju koja se gubi u
vremenu, suzama i patnji?
Što je s ljubavlju kojoj je
drugo ime tuga,
a rođena je uzalud?
S ljubavlju kojom se drugi igraju,
čas je štuju, a čas napuštaju?
Koja pjesma veliča takvu ljubav,
koji je osmijeh svjedoči?
Postoji li srce koje joj se raduje,
usne koje je isčekuju?
Takve ljubavi skrivene su u suzama,
teško prolaze i
nikada ne nestaju.
Bacaju sjenu na nekoć vedar pogled,
na davno veseo osmijeh.
Tu su poput otrova koji opija,
otrova što zapali nadu
koju odmah potom ugasi,
poput otrova koji nas u isto vrijeme
ubija i drži na životu...

21.12.2005.

Bojim se.
Užasno se bojim da mi budućnost neće donjeti ono što priželjkujem,
da ću ostati bez nade i snova, povrijeđena i sama.
Bojim se da neću pronaći ono što tražim, a ne želim pristati na manje.
Zašto je ljudima tako teško shvatiti druge i prihvatiti da ne nalazimo svi sreću u istim stvarima?
Sinoć sam opet ''završila'' s Onim.
Ni sama ne znam zašto mi se to događa, da me ubijete ne bih vam znala objasniti.
Jer ne znam ni samoj sebi. Ne znam.
Na moju inicijativu sve se pretvorilo u razgovor;
rekao mi je da je u redu to što ja tražim nekoga tko će me voljeti ali da on ni u ovakvim ''izletima'' ne vidi ništa loše i da za njega oni predstavljuju obostrano zadovoljstvo.
Sigurno. A zašto onda nisam osjećala nikakvo zadovoljstvo plačući za njim kada me prije godinu dana odlučio samo tako ostaviti?!
Još mi je rekao da ga za mene veže jedino požuda i jaka fizička privlačnost,
ništa dublje. To znam već jako dugo, nije nova vijest i
već sam je prebolila ali ipak me malo steglo oko srca.
Rekla sam mu sam da ja zadovoljstvo ne nalazim u takvim avanturama i da ih ne želim u svom životu.
Njegov odgovor na to znala sam unaprijed, bio je za očekivati;
''A zašto si onda sada tu? Vidiš li da se ono što govoriš i ono što radiš ne podudaraju?
Zašto se opireš kada je očito da i ti ovo želiš?''
Nisam znala što reći, u samo jednoj sekundi proklela sam sve trenutke provedene s njim ovo ljeto,
proklela sam onaj trenutak slabosti u kojemu sam pogazila sve ono što sam mu rekla na proljeće
i dopustila mu da ponovno započne sa svojim igricama.
Ne znam što me je pokolebalo, ljubav nije...
Ne volim ga više, kako voljeti nekoga tko ti je slomio srce bez imalo milosti?
Pitanje koje me dugo mučilo je kako ga ne voljeti ali pronašla sam odgovor.
Dala mi ga je druga osoba.
Kada se radi o meni jednostavno je tako; tjelesno i duhovno idu zajedno i nipošto ih ne odvajam.
To je ono što mu smeta, ali to nije više moj problem.
Koji god bio razlog mojoj slabosti koja me toliko koštala, oduzeo mi je sposobnost govora.
Mogla sam samo i dalje tvrditi da nije u pravu i otići skrivajući suze...
ovaj put zbog slomljenog ponosa, ne srca. To sam i napravila.
Bojim se da neću pronaći ljubav u kakvu vjerujem...čistu, iskrenu i vrijednu žrtve ali i dalje ću je nastaviti tražiti ne gubeći više vrijeme na ovakve gluposti, nikad više.
Ma što on i svi ostali mislili o tome!
Ljubim vas....:o)