*uhvati ritam*

Znam, nije me dugo bilo ali nisam osjećala potrebu za pisanjem, jednostavno ...nisam imala snage, pa zašto ići protiv sebe. Ovih dana vrijeme kao da prolazi u nekakvoj izmaglici, a mene ostavlja zbunjenu i zarobljenu za sobom. Zadnjih par mjeseci vjerovala sam u nešto za što sam pretpostavljala da se neće ostvariti. Ali nada je zeznuta stvar. Nije je se lako riješiti. Nadala sam se da ću uspjeti vratiti ono što sam izgubila unatoč vremenu koje prolazi i polako me briše iz njegovog sjećanja. Vjerovala sam u to da je i za njega vrijeme stalo onda kada smo se onako čudno i neuvjerljivo rastali. Ali, nažalost, pokazalo se drugačije. Tražila sam odogovore na mnoga pitanja i dobila sam ih. Na najgori mogući način.
Željela sam znati što se s nama dogodilo, što ga je natjeralo da nam oduzme priliku koju smo odlučili pružiti jedno drugome. Htjela sam znati previše toga, htjela sam iz njegovih usta čuti sve te odgovore koji su mi trebali kako bih mogla nešto učiniti - vratiti ga ili krenuti dalje. Zbog svega toga nisam propuštala niti jednu priliku da se nađem u njegovoj blizini i započnem razgovor ali nije mi baš išlo. U nekoliko mjeseci koliko je prošlo od svega toga sreli smo se samo par puta i to na trenutak - dva.
Znala sam što to znači i da mi ostaje jedino zaboraviti ga ali sam se ipak još uvijek nadala.
Zanesena mislima o tome kako ću razgovorom uspjeti sve promijeniti, iz dana u dan sanjarila sam i prepuštala se onome što mi je ostajalo...iluziji.
Odgovor koji mi je trebao, ono što me je nakon dugo vremena spustilo na zemlju, došlo je na najgori način koji mogu zamisliti. Grubo i iznenadno. Možda drugačije ne bih ni shvatila.
Jedne večeri sam ga slučajno srela i ostala iznenađena načinom na koji me pozdravio. Bio je nekako dalek i odsutan, a uskoro sam shvatila i zašto...Okrenula sam se i ugledala ga kako grli neku curu...onako kako je nekada grlio mene. S nevjericom sam promatrala njegove ruke oko njenog struka i njenu glavu na njegovom ramenu...Stajali su dugo tako zagrljeni...cijelu viječnost, činilo se. Pitala sam se jesu li se i poljubili prije nego što sam se okrenula i zahvalila Bogu što to nisam vidjela. Nježno su se razdvojili i rastali. Bila je lijepa...tamne kose i lijepog osmjeha...to je sve što sam uspjela vidjeti. Oči su mi se u trenutku napunile suzama i samo sam hipnotizirano gledala u daljinu. Sve, sve što sam sanjala, čemu sam se nadala, srušilo se u samo jednoj sekundi. Najdužoj sekundi mog života. Nisam mogla zamisliti koliko boli vidjeti osobu koju voliš s nekim drugim. Sretnu...nasmješenu i zaljubljenu.
Ona mu je nakon toga mahnula i otišla, a on se vratio u kafić u kojem sam bila s prijateljicom.
To je bilo previše za mene. Neprimjetno sam obrisla suze i izbjegavala pogledati u njega. Kada sam se napokon ohrabrila i opet pogledala nisam mogla vjerovati onome što vidim...gledao je ravno u mene istim onim pogledom kojim me oborio s nogu kada smo se upoznali. Samo što je ovoga puta u tim očima bilo i neke skrivene tuge, možda čak krivnje. Odmaknula sam pogled ali nisam izdržala da ga uskoro opet ne vratim. I tako se to nastavilo nekoliko minuta...pogledi bi nam se susreli, a onda bi jedno brzo odvratilo pogled i pravilo se da se ništa ne događa. Nisam to razumijela...ako mu je ono maloprije bila djevojka, ako je zaljubljen u nju i ako me odlučio zaboraviti...zašto mi ovo radi!? Zašto me gleda na taj način, a očito je da ne želi da opet budemo zajedno?! Ovo pitanje je ostalo neodgovoreno jer je on valjda morao ići pa je uzeo ključeve, pozdravio neke ljude, pozdravio mene (ovaj put gledajući u sve samo ne u mene), i otišao. Vjerovatno k njoj....
Plakala sam tu noć kao nikada prije. I noć poslje. I noć iza nje. I svaku ovu poslje toga.
Ali nisam ništa promijenila. I dalje je ostao onaj gorak okus u ustima, a slika nih dvoje progoni me svaki put kada zatvorim oči. On je sada sretan s drugom i na meni je da to prihvatim. Kako ja to ne znam i ne mogu, ostaje mi jedino da prestanem opterećivati druge i nastavim se praviti da je sve u redu. Izvana, priznati ću poraz ali poznavajući sebe...u meni će se još dugo voditi ova ista bitka.

Neobična vedrina novog jutra i par usputnih osmijeha koje su joj poklonili natjerali su je da poželi promjenu.
Napokon je opet odlučila odškrinuti vrata sreći i dati joj novu priliku da uđe u njen život.
Zaboravila je već kakav je osjećaj udahnuti svjež, hladan zrak koji u trenutku razbisti um i tijelo.
Uvijek je na neki način voljela tu oslobađajuću hladnoću.
Zaboravila je već ljepotu povjetarca u njenoj dugoj kosi i opojan zvuk iskrenog smijeha.
Zastala je i najsmijala se svijetu oko sebe...djetetu u parku, zamišljenom čovjeku, čangrizavoj starici...
Svi su u sebi nosili ono isto - težnju za boljim. Ona ju je davno izgubila.
Ni sama nije znala kada se točno prepustila i odustala od življenja svog vlastitog života.
To joj je valjda, u tom trenutku, izgledalo najlakše.
Primjetila je da, unatoč njenoj boli i oklopu u koji se zatvorila, svijet nije stao.
Dani su nastavili prolaziti ne mareći za one poput nje koji će se jednom zapitati zbog koga su propustili život. Vrijeme je i dalje teklo, odnoseći drage ljude i događaje i pretvarajući ih u uspomene - tek obična sjećanja prizivana u trenucima samoće. Željela je više ali davno je odustala.
Čudan osjećaj nemira prostrujao je užarenim licem i hladnim dlanovima. Stajala je ondje, sama na cesti sa svim svojim snovima, nadama i željama. Znala je da mora odabrati put.
Mogla se okrenuti i neprimjetno vratiti u čahuru iz koje je bojažljivo izašla, nastaviti se skrivati iza propalih pokušaja ili odabrati borbu, preboljeti svoje poraze i skupiti snagu za one koji je tek očekuju.
Poraz je sastavni dio života, bez njega ne bi znali cijeniti pobjedu. U teoriji i nije tako teško, tješila se...
Ali stvarnost je nešto teža. Što ako ponovno padnem, a ne bude nikoga da me podigne, što ako je još jedan poraz više od onoga što mogu izdržati?...'' Pitanja su se gomilala, a odgovora je bilo sve manje. I tada je ugledala ono što joj je pokazalo kako dalje...
Nedaleko od nje neko dijete posrnulo je i razbilo koljeno. Suze su potekle bucmastim licem, a uplašeni jecaji prizvali su mnoštvo. Odjednom, dijete je ustalo i prestalo plakati.
Odlučno je otreslo pijesak sa odjeće i brišući suze s lica, nastavilo hodati.
Nije više tražila odgovor...upravo ga je dobila.
Znala je da je negdje duboko u njoj skriveno isto ponosno dijete kakvo je sada vidjela.
Morala ga je pronaći, dopustiti mu da joj pomogne.
Jesenska studen grizla je za obraze i napokon se pomakla s mjesta. Više nije bila na raskrižju, sada je hodala putem koji vodi naprijed. Ali...
bila je dovoljna sasvim tiha melodija, par zvukova dobro poznate pjesme koja je odnekud dopirala da je ponovno vrati u prošlost, da vrela suza opet klizne niz obraz.
Ovog puta ljutito ju je obrisala i nastavila dalje. Bio je to trenutak slabosti kakvih će biti još mnogo...
Znala je da taj dio sebe ne može promijeniti. I zato će ga sakriti.
Sakriti od pogleda drugih, od okrutnog svijeta, od sebe same. Naučiti će pobijediti sebe.
Ovaj put će zaboraviti i nema te suze koja bi je spriječila...ma koliko boljelo...

Bila je noc i strašna gužva oko mene
I kroz dim cigareta
Imala sam osjećaj da me netko gleda
Da sam nečija meta
On je sjedio u sebe siguran
I u svoje mjesto
Takav pogled ispod obrva ne vidim često
Iz znatiželje sam zastala
Pamet se odmah s glavom rastala
Kao da je nikad nisam ni imala
Kao brak što ne valja
I više ne znam šta je bilo
Ni tko je svirao
Bez naloga za pretres već me je dirao

Otada luda sam za njim
Pogledom vučijim.
Otada više nikoga ne vidim... pa ni sebe
Al' odbolovat ću te ja, s čašom tuge u rukama
I sa društvom koje i ne poznajem
Odbolovat ću te ja
Znaš kako čvrsto na nogama
Ali nikad pogled ispod obrva

Više ga nisam nikad vidjela
A kamoli često
Al' kao aureola u onom bircu
Svijetli ono mjesto.
S kog me je on nišanio
Pogledom lako, sigurno
Nišanio, još lakše ranio


Ovu pjesmu sam, kao i svi vi, čula mnogo puta ali tek jučer su me te riječi pogodile ravno u srce.
Upravo ovako smo se i nas dvoje upoznali...kafić, stolovi, moje i njegove oči spojene u dugom zajedničkom pogledu. Opet. I opet. Gledali smo se čitavu večer, a završilo je baš kao što to pjesma kaže.
Samo, nije istina da ga više nisam vidjela. Počelo je savršeno ali je kratko trajalo. Nikada neću zaboraviti njegov pogled, još ga i sada osjećam na svome licu, ramenima, kosi...makar znam da nije tu...
Još i sada ne mogu vjerovati da nešto tako kratko može ostaviti tako dubok trag za sobom. Možda zato što su to bili najljepši dani u mom životu, a oni se ne zaboravljaju lako. Bilo kako bilo, pokušavam sve to barem dijelom ostaviti iza sebe jer vidim da nema drugog načina. Nije lako ali uspjeti ću, jaka sam ja. Jeste primjetili kako je ove jeseni sve nekako drugačije? Čak ni vrijeme ne odaje u kojem smo godišnjem dobu. Ništa od hladnoće i onih dugih jesenskih kiša...ove je godine sve nekako vedro i radosno...kao da dolazi proljeće. Priznajem da me je to u početku radovalo ali kako vrijeme prolazi sve sam više željna onog hladnog vjetra i krupnih kapi kiše koje sa sobom napokon donose dugo traženi mir i vraćaju istu staru monotoniju koju svi mrzimo, a koja nam je ponekad toliko potrebna da riješimo neke stvari sami sa sobom. Kao sada meni. Znam da je sebično željeti kišu jer pada nad mojim nebom ali borim se protiv ogrome čežnje da ovu svoju riznicu nemira zamijenim makar jednim, malenim zrnom spokoja. A ta borba, vjerujte, nije nimalo laka.

Sjedila je sama u mraku i slušala riječi onih obasjanih svjetlošću.
Privukla je bliže svoje skupljene noge i zaplakala. Nisu je čuli...ni ovoga puta kao ni ikada prije.
Pitala se do kada? Do kada će njena tuga ostati samo njena i zašto je ne razumiju oni od kojih to traži. Pitala se koliko suza mora obasjati njene obraze da bi samo jedna bila primjećena?
Nije mogla više kriti tu prazninu, prazninu koja ju je polaganim ali sigurnim putem vodila u propast.
Ništa više nije isto i znala je da neće ni biti. Bila je preumorna da glumi, preponosna da moli.
A znala je da drugačije neće uspjeti.
Glasan smijeh odzvanjao je svuda oko nje. Bili su sretni.
Sklopila je oči i zamislila da je i ona jedna od njih.
Zamislila je radost na svom licu i zaigran pogled kojeg odavno nije imala.
Nasmijala se. Ironično. Smijala se sama sebi i onome čemu se prepušta.
Znala je da o tome može samo sanjati, pekla ju je ta istina.
Poput nove suze koja je nečujno klizila njenim usnama.
Usnama kojima je nekada ljubila, srcem kojim je voljela.
Njenim venama tekla je voda, a duša joj je krvarila. Željela je vrisnuti ali je izdao glas...kao i svi ostali.
Samo je jedan maleni korak dijelio od odluke da se jednostavno prepusti.
Da odustane od onoga što su drugi nazivali životom i ostavi svu tu patnju iza sebe.
Ali u tom malenom koraku bilo je sve ono do čega joj je stalo, svi oni koje je voljela i koje, unatoč njihovoj sebičnosti, nije mogla napustiti. Ne sada.
Znala je da mora ustati, prekriti tugu lažnim osmjehom i nastaviti dalje.
Takav život i nije život ali drugačiji nije poznavala. Nisu joj dopustili da ga upozna.
U njenom napaćenom biću gomilao se bijes,
samoća je gasila posljednju iskru svjetlosti koja je goreći čekala neke bolje dane.
Izgubljenim pogledom tražila je sreću...znala je da je ni ovaj put neće pronaći.
Njen pogled gubio se u mraku, samo je sjeta svojom težinom obavijala prostoriju i gušila radost u svakome kutku, svakoj stjenci u koju je dospjela.
Slabašnim pokretom obrisala je suze, nije željela da vide njenu bol.
Odlučila je zaboraviti kako se nadati jer nada je san budnih, hrana bijednika.
Nada je nije odvela nikamo...i dalje sjedi na istom podu, u istom mraku u kojem je ostala nakon što su joj srušili snove, oduzeli sreću. Nikada...nikada se više neće nadati.
Željela je pokazati onima koji su je povrijedili da je nisu uništili, da će se još uvijek boriti.
Tijerana posljednim mrvicama smijelosti ustala je i krenula....pokazati svijetu da još uvijek postoji....