Voljeti je možda lijepo,
ali voljeti i biti voljen.
Što je s ljubavlju koja se gubi u
vremenu, suzama i patnji?
Što je s ljubavlju kojoj je
drugo ime tuga,
a rođena je uzalud?
S ljubavlju kojom se drugi igraju,
čas je štuju, a čas napuštaju?
Koja pjesma veliča takvu ljubav,
koji je osmijeh svjedoči?
Postoji li srce koje joj se raduje,
usne koje je isčekuju?
Takve ljubavi skrivene su u suzama,
teško prolaze i
nikada ne nestaju.
Bacaju sjenu na nekoć vedar pogled,
na davno veseo osmijeh.
Tu su poput otrova koji opija,
otrova što zapali nadu
koju odmah potom ugasi,
poput otrova koji nas u isto vrijeme
ubija i drži na životu...
21.12.2005.
Post je objavljen 09.09.2006. u 19:19 sati.