uhvati ritam

četvrtak, 14.09.2006.

Jesen u meni tuguje...

Opet se vratila. Stigla je gotovo neprimjetno, nečujnim koracima kao i svaki put do sada. Jesen je za mene uvijek predstavljala kraj. Otimala mi je ono što sam najviše voljela i donosila samo suze koje bi tekle zajedno s kišom. Ovaj put je nešto drugačije, prvi znaci jeseni nisu me rastužili kao do sada. Možda zato jer sam pomalo umorna od svega, tražim samo mir, a ona mi ga donosi. Ljeto koje je iza mene nije bilo posebno kao ljeta prije njega, nisam uživala kao do sada, nešto na srcu čvrsto me je držalo i nije mi dopuštalo da krenem dalje, ma koliko se trudila. A trebalo je sve biti u redu. Upravo tako...trebalo je. Prije ljeta po prvi put u životu pronašla sam nekoga za koga sam jednostavno znala da je ono što tražim. Bilo nam je prekrasno, činilo se da nikada neće završiti. Ali, kako to obično bude, previše je prepreka na putu do onoga što želiš da bi do toga došao. Mojoj sreći zaprijetili su neki drugi ljudi, ljudi koje sam jedva poznavala ali koji su njemu važni, ljudi koji me nisu željeli prihvatiti jer me nisu smatrali osobom za njega,
ljudi koji su našu vezu osudili na propast samo zato jer sam dosta mlađa od njega (10-ak godina). Pitam se zašto se danas svi nazivaju liberalnima, a guše se u predrasudama koje sami sebi nameću. Svatko od njih govori o slobodnoj volji i ljubavi koja ne zna za granice, a zapravo je ograničen onime za što zna da ne bi ni trebalo postojati. Pravo ime za to je ljudska zloba i svijesna sam da ju je nemoguće izbjeći, širi se venama čovječanstva poput otrova. Otrova koji će nas jednom sve uništiti jer ga ne znamo zaustaviti.
Mnogi će reći da osoba koja je podlegla stavovima drugih nije vrijedna moje ljubavi, ali ipak nije tako. Svi znamo kako je ponekad teško izdržati pritisak koji ti brani da radiš ono što želiš i budeš ono što jesi. Znam da su ga uvjeravali u glupost o tome kako je još mnogo toga ispred mene i da bi mi on bio samo smetnja iako toga nisam svijesna. I uspjeli su. Uspjeli su ga udaljiti iz mog života i ne znajući što su mi time napravili. Ta prekrasna stvarnost koja me činila najsretnijom na svijetu oduzeta mi je bez pitanja. Osjećaj da nekome pripadam i da sam mu važna kao i on meni, osjećaj koji je mome slomljenom srcu poklonio krila postao je prošlost i iza sebe ostavio samo tugu...neizmjernu tugu koju živim iz dana u dan. Živim sanjajući i sanjam živeći. Nadam se da će opet sve biti kao prije, samo kada dođe trenutak za to. Znam da ta odluka nije bila njegova i da mogu vratiti ono što volim, ono što mi pripada.
A do tada...borim se sama sa sobom, smišljam nova imena za samoću kako bi me manje boljela.
I zato ove godine volim jesen...jer me je opet dovela k njemu, jer sam mu svaki dan tako blizu. A opet tako daleko. Znam da je tu, čujem mu korake ali ih nemama hrabrosti zaustaviti. Željela bih tako puno ali se bojim opet pokušati. ''Jesen u meni tuguje''...slušam ove stihove i mislim na njegove oči dok mi je pjevao tu pjesmu. Uvijek me znao razveseliti i rastužiti u isto vrijeme. Na neki poseban način. Uz njega sam se osjećala kao najvoljenije biće na svijetu, njegov zagrljaj sam zvala domom, ali...nikad nisam razumjela onu sjetu u njegovom pogledu. Možda je upravo ona razlog ovakvome završetku...zapravo, nije ovo završetak...neću mu dopustiti da bude...