Marketing
Cukar i sol
Život...cukar i sol, sreća i bol...
Pronašla sam neku snagu u sebi koja me je izvukla iz nemira u koji sam upala. Uspjela sam onaj maleni tračak nade pretvoriti u svijetlost. Iako nisam očekivala da mogu. Nisam vjerovala da hoću.
Većina nas zna da je život samo jedan i da nam nitko ne može vratiti one izgubljene trenutke za koje ćemo se jednog dana pitati kome i čemu smo ih poklonili. Većina zna, a svi zaboravljaju.
Kada udarci sudbine postanu prejaki, zatvorimo se u ljušturu od snova i suza. Oko sebe sagradimo neprobojan zid i ni sami ne vjerujemo da ćemo ikada više izaći. U takvim trenucima prva se prepuštam malodušju i depresiji. Možda zato što sam osoba koja se prečvrsto veže za ljude u svom životu i onda pati kada je oni povrijede i napuste. Ništa se nije promijenilo. I dalje sam onaj isti sanjar, povrijeđeni lutalica kojemu su srušili snove...oduzeli ono što je najviše volio. Ali ipak...nešto je drugačije.
Shvatila sam da ne mogu pustiti život da samo tako prolazi pokraj mene, a ne truditi se da ga zaustavim i pokušam živjeti. Shvatila sam i to da mi nitko neće pružiti ruku ako sama ne želim ustati. A želim. Svim srcem. I ustala sam. Možda ne tako jaka i odlučna kao nekada, možda mnogo slabija i nesigurnija nego što bi trebala biti ali sa voljom i željom da na lice opet vratim onaj isti veseli osmijeh po kojem su me nekada znali.
I shvaćajući to primjetila sam koliko zapravo volim svoj život. Koliko volim ljude i stvari koje ga ispunjavaju. Koliko mi znače obitelj i prijatelji koji mi pružaju podršku kada god je zatražim...pa makar samo pogledom. Riječi i nisu potrebne. Kada se sjetiš svih tih divnih ljudi koji se trude uljepšati tvoj život vidiš koliko nezahvalan i sebičan može biti čovjek kada mu se događa nešto loše. U svojoj tuzi ne vidi svijet oko sebe ni one koji ga trebaju. Da probamo pomoći drugima možda ne bi toliko uzdisali nad vlastitim jadom. Jednom sam pročitala da sreću treba zaslužiti, boriti se za nju, a ne čekati je. To je istina.
Još uvijek me boli, još sam nesretna i praznina u mom srcu i dalje je prevelika da bih je znala sakriti ali...znam da moram dalje. Moram pronaći način kako zaboraviti, ili makar zapostaviti, prošlost i okrenuti novu stranicu. Nadam se da će ovaj put biti ispisana lijepšim rukopisom, pričati neku sretniju priču...
Kako god...kažu da je uspijeh ustati onoliko puta koliko padneš, za budućnost ne znam ali ovaj put se nadam da sam uspjela. Idemo dalje...samo to preostaje!:)
Post je objavljen 25.09.2006. u 18:01 sati.