*uhvati ritam*

Znam da je nemoguće. A opet to tako često poželim.
Poželjeti je lako. Ostvariti teško.
Koliko sam samo puta doživjela trenutak koji sam željela zaustaviti,
zamrznuti ga u vremenu i učiniti da potraje zauvijek.
Znala sam da je nemoguće. Ali sam ipak željela.
Malo što boli jače od spoznaje da će proći ono što želiš zadržati,
a ti ne možeš učiniti ništa da to promijeniš.
Nemoćan si pred vremenom.
Vremenom koje nemilosrdno odnosi onaj trenutak, ''tvoj'' trenutak i pretvara ga u običnu uspomenu.
Jesen mi nekako uvijek iznova donese sijećanje na takve momente koje sam nekada željela zadržati,
nije mi uspjelo i sada ih se trudim zaboravti.
Uspomene ti ono što želiš mogu vratiti samo ''ponekad''.
A što je ''ponekad'' prema ''zauvijek''?
Sebično? Možda.
Svijesna sam toga da mi je vrijeme često i prijatelj.
Ono odnosi ono što želim zaboraviti, ili ga barem skriva dalje od mene.
Vrijeme mi pomaže da prebolim one koji me ne zaslužuju,
daje mi snagu da oprostim onima koji su me povrijedili i vraća mi nadu u budućnost
svaki put kada je izgubim. Ali ipak...
Što za vječnost predstavlja taj slatki časak u kojem je sve ono što mi išta vrijedi,
što mi znači sve?!
Kako bi lijepo bilo živjeti u tom malenom, bezvremenskom komadiću svemira
koji postoji samo zbog tebe. U trenutku koji ima sve što ti treba,
u kojem okrutna stvarnost više nema moć ljubav zamijeniti patnjom.
Nemoguće je i to me boli. Znam da nisam jedina.
I zbog toga tražim snagu da, makar dijelom,
uspijem zamrznuti kazaljku vječnosti kada za to dođe vrijeme.
Želim živjeti u sadašnjosti sve dok se u jednom trenutku ne stopi sve ono što trebam,
volim i zaslužujem, a tada će on postati moja prošlost, sadašnjost i budućnost.
Koju ću živjeti s osmjehom na licu.

* ''Srce odlučuje, i što odluči je, bez sumnje, ono što vrijedi.''

* ''Možda nas ljubav postari prije vremena i pomladi kada je mladost već iza nas.''

*'' Onaj tko voli mora znati izgubiti sebe i ponovo se pronaći.''

*'' Čak i ako znači rastanak, samoću, tugu, ljubav je ipak vrijedna
svakog novčića svoje cijene.''

*'' Ljubav nas može dovesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekamo odvede.
Treba je prihvatiti jer je ona hrana našeg postojanja.''

*'' Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i ako to znači sate,
dane, tjedne, razočaranja i tuge.''

*'' U času kad krenemo u susret ljubavi i ona kreće u susret nama.''

*'' Ljubav me ponovno pronašla nakon što me bijaše tražila
od nemila do nedraga.''

*'' Ako bol mora doći, neka to bude brzo. Jer život je preda mnom i
moram ga iskoristiti što je najbolje moguće.
Ako je pred njim izbor neka se odluči odmah sada.
Onda ću ga čekati. Ili zaboraviti.
Čekanje boli. Zaborav boli. Ali ne znati za što se odlučiti najteža je patnja.''

Paulo Coelho

*'' Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav,
nikada nisi volio.''

*'' Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom,
slatko bi mirisalo i s drugim imenom.''

*'' Kada imaš sve, ne vidiš išta, progledaš tek kad nemaš ništa.''

*'' Kada dolazi tuga - dolazi u mnoštvu.''

*'' Ljubav ne gleda očima, već dušom;
zato je krilati Amor na slikama slijep.''

*'' Ljubav se rađa, živi i umire u očima.''

*'' Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš.''

*'' Ništa nije samo po sebi dobro ni loše; zavisi samo što o njemu mislimo.''

*'' Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnima.''

*'' Uzdisati nad prošlim jadom najsigurniji je način da se privuče novi.''

*'' Više volim ludost koja me veseli, nego iskustvo koje me žalosti.''

*'' Znamo što jesmo, ali ne znamo što bismo mogli biti.''

*'' Vjera u radost gotovo je ista kao i sam radost.''

William Shakespeare

*'' Ljudska je slabost u tome da uvijek hoće saznati
ono što uopće ne želi znati.''

*'' Zrnca pijeska čine planine, trenuci čine godine, a sitnice čitav život.''

*'' točno je da Nebo zabranjuje određena zadovoljstva ali ima načina
da se čovjek nagodi.''

Jean Moliere


Kažu da iz citata možemo naučiti mnogo, shvatiti puno. Slažem se s tim ali nekako uvijek ispadne da je lakše reći nego učiniti. Kako god bilo, ove riječi ljudi koji su ostavili jedinstven, neizbrisiv tag u povijesti postali su bezvremenski citati koji, ako ništa drugo, barem zaslužuju da budu pročitani.=)

''A šta ću kad ne znam drugačije?! I ne želim, možda...''
Ovo je bio moj odgovor jednom dragom prijatelju, osobi od koje svakog dana naučim nešto novo,
koja je toliko različita od mene da se često pitam što nas je uopće spojilo.
A pitanje?
Pitanje je glasilo otprilike ovako;
''Zašto si ti tako prokleto emocionalna, sve shvaćaš ozbiljno,
uzimaš k srcu stvari koje ne bi trebala, a kasnije se žališ da ostaneš povrijeđena.
Jesi li sigurna da je to jedini način?''
-Nisam. Znam da nije.
Postoji milijun boljih, daleko sretnijih ali ja svaki put odaberem taj isti.
Ne pitajte zašto.
Osoba koja mi je postavila to pitanje ušla je u moj život...pa, recimo...burno.
Svakako, samo ne kao prijatelj.
Bilo je tu svega...kemije, svađa, strasti, smijeha, tuge i suza. Njih najviše.
Nije teško pogoditi da mi je trebalo jako malo da se zaljubim.
U osobu posve drugačiju od mene kojoj ljubav predstavlja nešto kratko i prolazno,
u osobu koja u ljubavi vidi još samo jedan od načina ubijanja vremena.
To nisam znala. Ne na početku.
Dugo je trebalo da prihvatim da me netko može satima pratiti pogledom, ne misleći poslje na moj lik,
govoriti da sam posebna, a ne pokloniti mi svoje srce,
ljubiti me, a ne voljeti. Ne dovoljno.
Puno suza isplakala sam dok sam to shvatila,
a još više dok sam se navikavala na bolnu istinu da ja tu ništa ne mogu promijeniti.
Sada je to prošlost. I sretna sam zbog toga. Zaista sretna.
Kroz moj život prošli su neki drugi ljudi, ostavljajući za sobom vlastiti trag.
Neki više, neki manje bolan.
Naučila sam da nikada ne trebam pristati na manje od onoga što želim i zaslužujem.
Trudim se da to ne zaboravim...opet.
Sada nakon što je njega u mom srcu zamjenio netko drugi, nakon mjeseci... godina patnje,
naučila sam mu biti prijatelj.
Onakav kakvog je želio.
Bez obaveza, zamjerki i pretjeranog vezivanja.
Naučila sam da ne mogu svi ljudi voljeti jednakom snagom i na isti način.
Sada znam da nismo svi jednaki i da postoje oni koji uvijek skrivaju dio sebe,
pa i od onih koji ih žele usrećiti, valjda da pobjegnu patnji.
Kao da je to moguće...
Istina, ovako je možda teže. Poklanjati srce prebrzo, više puta donese tugu nego radost,
češće za sobom ostavlja suzu nego osmjeh ali...nije važno.
Dobro mi je i ovako.
Barem znam da živim punim plućima i da u nijednom trenutku svog života neću žaliti za nečim što sam
htjela reći, a zbog straha zadržala u sebi.
Znam da neću plakati za onime što sam voljela, a bojala se pokazati.
Želim se jednom osvrnuti na vlastiti život i sa smješkom reći ''vridilo je''.
On, i svi poput njega, koji ne mogu ili još gore - ne žele,
pa makar i na sekundu,
probati onaj slatki otrov ljubavi, propuštaju ono najbolje što imamo od života.
To je voljeti i biti voljen.

Ne prolazi. Još....
Jeste razmišljali ikad zašto postoji ''ono nešto'' što nam ne dopušta da nastavimo dalje sa životom,
zaboravimo prošlost i okrenemo novu stranicu?
Što je to u ljudima što im smeta da zaborave, a žele zaboraviti,
što vraća stare uspomene i kada ih želimo potisnuti?
Jeste primjetili kako se često javlja neki čudan osjećaj koji te veže za neku osobu i onda kada je ona samo dio tvoje prošlosti?
Sretne ili ne.
Znate...onaj osjećaj zbog kojeg odete do pakla i natrag svaki put kad vidite osobu koja vam je značila sve s nekim drugim?
Nije uopće važno koliko je vremena prošlo,
pa ni to što ti je u srcu već netko drugi.
U tom trenutku je sve što želiš otići do njih, razbiti glavu tom ''uljezu'' koji stoji uz nešto ''tvoje'' i produžiti dalje. Još netko je to doživio ili sam ja jedina kojoj nikad, ali baš nikad više nije svejedno?
Nije mi baš jasno zašto je tako ali sam se već milijun puta uvjerila da je.
I gotovo.
I to ne samo kada se radi o meni.
Poznajem osobu koja je u sretnoj vezi i zaljubljena je
ali nedavno je na ulici slučajno srela staru ljubav u zagrljaju neke druge. Sve joj se srušilo.
Suze. I samo suze.
Danima!
Pa sada ti to objasni?!
Možda se to događa ako ne preboliš sasvim tu osobu ali zašto, pobogu, to shvatiš tak kad je vidiš s nekim drugim?! I onda taj s kim si sad doživi hladan tuš. Heh...
To ne bi trebalo postojati. Definitivno.
Trebalo bi izmisliti neke ''ladice'' u koje možemo pospremiti sve ono što nam se jednom dogodilo i tamo zaviriti samo ponekad. Tek tako. Da ne zaboravimo i ono lijepo.
Time bi uštedjeli puno suza, slomljenih srca i onih praznih, tupih pogleda
koje imamo kada prošlost prekrije sadašnjost.
Još jednom. I ne prolazi....
Ne volim ljude koji žive u prošlosti, a mene je odavno progutala,
ne volim ovisnost o nekome, a toliko puta sam i sama ovisna,
ne volim tugu ali kako drgačije nazvati sate samoće uz more,
ne volim suze, a ipak često plačem...
Nije lako samo zaboraviti i krenuti dalje kao da ništa nije ni bilo.
Nije lako lagati da je sve prošlo, a nije.
I možda neće još dugo.
Ali treba pokušati. Možda uz kavicu.
Sada bi mi baš dobro došla.

Nedavno sam došla na ideju da napišem post sličan ovome ali onda sam na jednom, meni dragom blogu vidjela upravo takav pa sam nakratko odustala...dok nisam primjetila da sam zapravo rekla malo toga o sebi, pa evo male liste stvari koje volim i ne volim,a koja govori puno toga o mojoj malenkosti;

VOLIM:

- glazbu
- plave oči
- ljubljenje
- čokoladu (milka je milka)
- prijatelje
- cipele
- spavanje
- more
- sladoled (macho)
- valove
- obitelj
- svadbe
- ljeto
- motore
- dvd pržilicu
- tamnu kosu
- noćno kupanje
- viceve
- flert
- pohane balancane (patlidžane)
- fešte
- fotografije
- knjige
- pago sokove
- stock colu
- krevet
- konje
- putovanja
- plivanje
- nogomet (gledati)
.....

NE VOLIM:

- brojeve
- masnu kosu
- sprovode
- pametovanje
- narodnjake
- gužve
- kazaljku na vagi (ako se slučajno pomakne prema gore)
- ratove
- tugu
- ružne uspomene
- zubara
- neozbiljnost
- nedsotatak vremena
- dosadu
- bolnice
- obične olovke
- grejp
- politiku
- duge suknje
- predrasude
- petljanje u tuđi život
- bezvoljnost
- komplekse
- samoću
- jaja
- suze
- agresivnost
- muške sandale
- ustajanje u zoru
- kukce
- paukove
- tv sapunice
- ogovaranje
- pivo
- trčanje
....
Ima još dosta toga što bi moglo na ova dva popisa ali mi trenutno više ništa ne pada na pamet.:0)

...Nakon nekog vremena vidiš tanku crtu
između držanja za ruku i vezanja za dušu...
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se,
a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori,
a pokloni nisu obećanja.
I počinješ prihvaćati svoje poraze
uzdignute glave i otvorenih očiju,
s ljupkošću odraslog čovjeka,
a ne tugom dijeteta.....
I naučiš da sve puteve treba sagraditi danas
jer je sutrašnje tlo
suviše nesigurno za planiranje...

Sve vas koji čitate moj blog molim da se ne obazirete na ove česte promjene dizajna koje su rezulatat nekog mog ''unutarnjeg nemira'' koji me zadnjih dana, ni sama ne znam zašto, progoni i tjera na iskušavanje nečeg novog i drugačijeg.
Dizajn koji sam imala prije ovoga posebno mi je drag jer je napravljen samo za mene, individualan je i sigurno ću ga uskoro vratiti.
Čim me prođe ova neobična želja za nečim novim...
Ta moja iznenadna težnja za promjenama, pa i onim najmanjim vjerovatno proilazi iz viška monotonije koja trenutno vlada mojim životom. U zadnje vrijeme svaki dan mi je manje-više isti i to je ono što me polagano, ali sigurno ubija.
Smatram da su nam svima s vremena na vrijeme potrebne sitnice koje unose dašak živosti u svakodnevicu. Zanimljivo je to što je kad se radi o važnim, životnim temama moj stav sasvim različit od ''promjenjivog''. Tradicionalist sam, cijenim sve ono što mi pruža sigurnost i utjehu, nikada ne bih istinsku ljubav i ozbiljnu vezu mijenjala za kratku avanturu ili jednog pravog prijatelja za nekoliko površnih.
U principu, promjene volim jedino ako se radi o beznačajnim sitnicama koje se ne odražavaju previše na događaje u budućnosti, u svemu ostalome držim se čvrsto onoga što volim i trudim se svim silama da ga zadržim takvim. Nikada nisam potpuno shvaćala ljude koji ne znaju pronaći mir i zadovoljstvo na jednom mjestu ili u jednoj osobi, već neprestano tragaju za nečim novim, nerjetko nedostižnim.
Svjesna sam da smo mi ljudi po prirodi takvi, uvijek nam nešto nedostaje da budemo sasvim zadovoljni. To je valjda neka greška u genetskom kodu. Kada se nađemo u situaciji iz koje ne vidimo izlaz ili je on jedva primjetan i teško dohvatljiv, obećajemo sami sebi doživotnu skromnost, kunemo se kako ćemo od sada biti zadovoljni onime što imamo.
Ako smo te sreće da se sve opet vrati na staro, brzo zaboravljamo tu odluku i opet postajemo lakomi i nezasitni. Sve ovo govorim iz vlastitog iskustva. Nakon svega što sam prošla i srećom uspješno nadvladala ipak uhvatim samu sebe kako se sažaljevam i plačem nad svime što mi u životu nedostaje. Odmah zatim sjetim se svega što je moglo biti i ponovo sam zadovoljna onime što imam.
Eto, to je primjer našeg vječnog nezadovoljstva vlastitom situacijom i stalne želje da nešto promjenimo na bolje, iako možda imamo sve što nam treba samo što to ne vidimo dok nije prekasno.
Ne kažem da nije dobro mjenjati se, osobito ako je to potrebno, ali uvijek se treba zaustaviti i početi uživati u tome što imaš...jer jednom kad od života ostanu samo uspomene, na prošlost nas neće podsjećati ono što smo jednom davno željeli, već ono što smo postigli...

Lutajući po netu naišla sam na ovaj tekst koji mi se toliko sviđa da sam ga morala objaviti. Čitajte, uiživajte i ono najvažnije...zapamtite!

Naučio sam... da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo

Naučio sam... da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

Andy Rooney

Prije nekih 20 minuta sam, ni sama ne znam kako, uspila izbrisati čitav prošli post...osim naslova! Dobro sam se pripala, komentari ostali, a nigdi posta...izgledalo je blesavo! Sva srića da se većinom sjećam što je pisalo u njemu pa sam sve ponovo napisala, manje-više jednako. Uh...izvukla san se, više ne pokušavam ništa za što ne znam kako će ispasti, inače ću nekim čudnim slučajem sve izbrisati koje sam ja sriće! Hvala svima na komentarima koje mi ostavljate, drago mi je da me i dalje čitaju osobe čiji su me blogovi odmah privukli i koje ja redovito posjećujem. Svaki dan se mislim malo više posvetiti blogu, napisati napokon u ove boxeve sa strane sve one sitnice koje namjeravam ali mi vrime nekako proleti i svaki put se nacrtam pred kompom u sred noći pa sam ujutro pospana. Ima vrimena, brzo ću ja to. Do tada čitajte postove i ne gledajte sa strane (salim se)! Ako netko zna neki dobar link na kojemu mogu pronaći predloške za blog neka mi napiše jer bi volila prominit dizajn ali mi baš i ne uspjeva pronać nešto što mi se sviđa. Eto, toliko za sada jer je već jaaako kasno i mogla bih pomalo ''potražit'' krevet (to je najbolji izum ikada!). Pusa...

Danas sam, nakon dugo vremena, provela dan sa najboljom prijateljicom. Napričale smo se, izludirale i slušale jedna drugu...slobodno mogu reći da me je to vratilo u život. Prijatelji su ono najbolje što imamo od života, daju nam snagu onda kada je nemamo, pružaju ruku svaki put kada padnemo i uvijek su tu ako ih trebamo. Eto takva je i moja prija...vesela, vedra i blesava, upravo onoliko koliko je dovoljno da me svaki put nasmije. Ne bi je minjala za ništa na ovome svitu! Iskreno, ne znam kako bi izdržala sve ovo što mi se dogodilo da nije bilo velike podrške ljudi kojima je stalo. Možda se i ne slažemo u svemu ali prava prijateljstva ne robuju ograničenjima i nadilaze granice koje postavljaju ljudi zarobljeni vremenom i pravilima. Jedina stvar koju možda stavljam i ispred prijateljstva je ljubav. Ona pokreće svijet, vodi me kroz život i predstavlja sve ono u što vjerujem. Ako se mene pita, ljubav je sve što čovjeku treba za sreću. Ali ja bolje poznajem drugu, tužniju stranu ljubavi. Onu o kojoj pjevaju sve balade, ona koja se skriva u suzama očajnika diljem svijeta. Lagala bih da kažem kako nikada nisam bila sretna u ljubavi...sve moje ljubavi počinju dovoljno lijepo da im se u potpunosti prepustim, a završavaju uvijek isto...mojim razočaranjem. Nije da sam mnogo puta voljela jer sam tradicionalna osoba, sanjar koji vjeruje u vječnu ljubav iako sumnja da će je ikada pronaći, ali svaki put sam poklanjala srce osobama koje ga ne zaslužuju i na kraju ostajala povrijeđena. ''Malo je onih koji zaslužuju naše suze, a oni koji ih i zaslužuju, neće nas rasplakati.'' rekao je jedan od mojih najdražih pisaca G.G.Marquez i bio je potpuno u pravu. Kada sve to zbrojimo i oduzmemo ispada da je prijateljstvo ipak temelj ljudskih odnosa, ono je to koje nikada ne blijedi i koje je spremno podnjeti sve oluje koje nam život neprestano servira. Zato nikada, ni onda kada vas ljubav čini najsretnijima, nemojte zanemarivati prijatelje...jer jedino oni pamte kada svi drugi zaboravljaju...

Uh...nakon uvoda koji je nekako nastao sam od sebe, dolazi onaj teži dio, a to je pisati o sebi i svom životu, procjenjivati svoje postupke iz dana u dan. Nije uvijek lako sve ono što želiš i osjećaš pretvoriti u riječi ali živimo kako bismo se trudili, pokušavali i ustrajali i onda kada nam se uspjeh čini daleko. Hvala na komentarima, puno mi znače...