petak, 27.02.2009.
porez, ma da?!? a to se treba prijaviti?
dakle stiglo je vrijeme za prijavu poreza.
prošle godine istu nisam učinila ja već moja mama
i kako god bilo, dobila sam ne povrat poreza
već sam ja trebala državi platiti par stotina kuna.
mama mi se ispričavala kako joj je prijatelj od prijateljičine prijateljice sve izračunao
i kako sam trebala dobiti 'dobre novce'.
ipak, rješenje je pokazalo drukčije.
pa sam platila :)
što ću.
ove godine, pušem i na hladno.
kakave sreće imam s prijateljicama, poslovima, sudovima,...
bolje je biti na oprezu i sve odraditi po ps-u.
i čak nisam niti mislila prijavljivat porez
kad jednu večer u nekakvoj reportaži
kratka uputa tko sve mora prijaviti porez.
i između ostalih.. i oni koji su radili u inozemstvu.
ajde, dobro, sigurno postoji nekakav rok
koliko dana moraš provesti u inozemstvu da bi se taj uvjet ispunio.
nigdje nisam takvo što našla.
nazvala svoje računovodstvo i objasnila im problemčić.
oni se oprali
i uputili me na Pentagon (mili nam naziv našeg središnjeg ureda).
u njihovu računovodstvu neka od žena s kojom sam razgovarala
otepla me brzinom svjetlosti kako nije potrebno takvo što prijavljivati.
oke, valjda žena zna.
ali opet, ako želim prijavit porez, i predat papire iz nekih drugih razloga
(očekujuć neke velike novce, da bar),
moram to napraviti kako treba,
osim toga i predati svu potrebnu dokumentaciju.
naravno.
barem ja tako na to gledam.
prošle godine mama mi je predala sve papire
pa opet odnegdje su iskopali nekakav ugovor između mene i banke
i prekrižili mi povrat poreza za kamate na stambeni kredit.
u čemu je ove godine nastao problem?
tijekom mog boravka, stručnog usavršavanja i rada u inozemstvu
dio plaće, odnosno hrvatsku plaću
primala sam i dalje preko tekućeg računa u Hrvatskoj, kao i do tad.
drugi dio plaće (nedostatan za život ondje, ali ipak dobro došao)
dobivala sam na ruke u uredu gdje sam radila.
svaki put potpisala bih papirić iz nekakvog bloka s računima i to bi bilo sve.
nisam pitala i nije me zanimalo odakle dolazi novac, niti je to moja struka.
valjda ljudi znaju, pa nisam im ja prva koja ondje radi.
prije mene bilo je barem desetak ljudi koji su na isti način radili i bili plaćeni.
ne bi mi ni na kraj pameti bilo da možda postoji neka kvaka
i da možda netko negdje nije nešto platio, prijavio ili tako nešto.
i sredinom ovog mjeseca dobijem od mog računovodstva IP obrazac
na kojemu se vide samo moja primanja u Hr.
pitam što je s dijelom iz inozemstva
i dobijem odgovor da pitam one koji su mi novac davali.
dakle, Pentagon.
ajde, prije nego nazovem Veliku kuću,
nazvat ću poreznog savjetnika iz moje Porezne uprave,
trebam li uopće takvo što prijavljivati i što mi je potrebno od papira.
kad sam mu ukratko objasnila o čemu se radi
rekao je da isto moram prijaviti
i da moram predati tu listu na kojoj se vide primanja iz inozemstva.
kažem da je nemam a on kaže da nabavim.
kažem da ne mogu, da sam novce primala na ruke
a on na mene drvlje i kamenje, kako sam uopće smjela tako primiti 'crni novac' ?!?
pa čovječe, nisam ja birala niti mogla birati kako ću primiti isplatu,
sretna sam da sam imala od čega živjeti ondje.
valjda Firma zna kako mi smije davati novac.
on me ispljuje da 'kakva vam je to životinjska firma za koju radite?'
'ne smijem vam niti reći :('
nazovem Pentagon.
i dobijem odgovor da ženskica koju sam nazvala nije ta, trebam nazvati jednu drugu.
druga nije isto ta, ona ne radi devizne račune, uplate i isplate.
neka nazovem treću.
treća radi ali trebam pitati sve njezinu šeficu jer ona ne zna.
kažem vam, pravi Pentagon.
oke, nazovem šeficu, ljubazno se predstavim, ispričam na smetnji,
objasnim situaciju i zamolim da mi se izda potvrda o mom dohotku u inozemstvu.
'ne možete dobiti tu potvrdu'
'zašto?'
'zato što to nije bila vaša plaća'
'ne? nego možete li mi objasniti što je to bilo?
u ugovoru koji sam potpisala s Kućom piše da je to mjesečna naknada
koju primam za vrijeme stručnog usavršavanja'
'da ali ste to dobivali putem putnih naloga'
'ja nisam, možda netko drugi je, ali ja niti jedan putni nalog nisam potpisala'
'trebala vam ih je izdati vaša kuća'
'nije jer troškove snosi Pentagon, koliko znam'
'ne, to vam nije plaća a to su troškovi koji su kao i troškovi smještaja i ostali troškovi koje ste tamo imali'
'da? ako je tako, možete li mi objasniti kako sad nije to moja plaća
a kad je trebalo zadovoljiti formu minimalne plaće koju sam trebala imati
da bih dobila radnu vizu i dozvolu, onda je bila plaća?'
'ne to vam nije plaća'
'dobro, ako nije plaća, možete li mi izdati potvrdu o tim isplatama naknada koje nisu moja plaća pa da ja budem sigurna ako dobijem prijavu od porezne uprave da nisam prijavila nešto što sam trebala da to nije moja plaća pa to nisam trebala niti prijaviti?'
'ne mogu vam izdati tu potvrdu'
razgovor se toliko zapjenio s druge strane
da je žena nesvjesno počela vikati dok mi je izgovarala gornje rečenice.
'gospođo, ne morate se derati, ja vas jako dobro čujem'
'pa derem se kad me sad gnjavite s takvim stvarima a ja moram raditi obračun plaća'
'ja se ispričavam još jednom na smetnji ali vi meni samo izdajte tu potvrdu i neću vas više gnjaviti'
'ne mogu vam izdati taj list papira'
'možete li mi objasniti zašto?'
'ne mogu vam ga izdati.'
'možete li mi onda samo odgovoriti,
ako to nije moja plaća već nekakvi troškovi koje sam ja primala
na putne naloge koje nikada nisam vidjela niti potpisala,
hoću li ako danas sutra odem iz naše Kuće morati vratiti te novce ili ne?'
'ne mogu sad o tome razgovarati ali neću zaboraviti ovo,
u ponedjeljak ću vas nazvati pa ćemo razgovarati o tome'
'unaprijed hvala, oprostite na smetnji, do viđenja :)'
baš me zanima hoće li me uopće nazvati.
naravno, sumnjam da ću dobiti potvrdu.
ali do 19 h još stignem prijaviti porez ;)
- 16:58 -
srijeda, 25.02.2009.
Slovenija
bila sam preko vikenda u Sloveniji.
odnosno,
malo sam opet putovala u Belžik.
pa mi se isplatilo s drugog kraja lijepe naše
doći do zračne luke Brnik kod Ljubljane,
odvoziti 450 km do tamo,
ostaviti automobil tri dana u njihovoj garaži
i odletjeti.
cijena karte upola jetinija.
usluga Adria Airwaysa ista ako ne i bolja
(barem jelovnik je bolji, ili mi naš već na uši ide van
ali i ljubaznost teta stjuardesa je veća, dokazano).
popusti veći.
primjerice, ako tjedan dana ranije rezervirate business kartu
dobit ćete je po cijeni ekonomske.
odletjela, bila tri dana u Belgiji i Niskozemskoj i vratila se nazad u Sloveniju.
prespavala u malom hotelčiću blizu aerodroma.
ujutro se uputila u Ljubljanu.
odlučila sam ondje otvoriti firmu.
rekli su mi da je to moguće za jedan dan.
i to besplatno.
strancu? vidjet ćemo.
pitala sam telefonski što je sve potrebno za otvaranje firme.
novac kao temeljni kapital i putovnica.
i stvarno,
nakon doručka, ne tako rano,
oko 9,30 stigla sam u grad,
pronašla sve potrebne institucije,
podnijela zahtjeve, položila novce
i oko 16 h bila gotova sa svojim dijelom posla.
dakle, izgubila jesam živce par puta tijekom dana
no sigurno bi ih izgubila i u lijepoj našoj
gdje znam jezik i nisam stranac.
dakle,
ima osoba koje nisu baš sklone pomoći
nekome tko govori hrvatskim jezikom
i ne zna slovenski.
dakle, jesam se 'pofajtala' već sa portirom u poreznoj upravi
koji mi nije želio reći u koji ured trebam otići podnijeti zahtjev
nego me želio poslati da stojim u redu sa 50tak ljudi
kako bih uopće saznala kamo trebam ići.
naravno da sam saznala drukčije :)
naravno da sam se 'pofajtala'
i sa ženskicom u uredu koji izdaje porezni broj jer radi do 12h
a ja čekam od 10,30 na red i iza mene je još 15 osoba,
taman sam na redu
a 12 do 12 njoj se više ne prima stranke,
a na moj komentar kako sam stigla iz Hr dobila sam odgovor
'i ljudi iz cijelog svijeta otvaraju ovdje firme, dođite sutra'
naravno da sam ipak bila primljena i dobila porezni broj još jučer :)
i kad sam sve završila, odručala zadovoljna učinjenim,
vratila sam se u svoj grad.
odmorila tijekom noći i danas je novi radni dan :)
navodno,
potrebno je 5 do 7 dana da se pregleda sva potrebna dokumentacija
od podnošenja zahtjeva do registracije firme.
danas mi stiže mail u kojemu me obavještavaju
da mi je firma već od danas registrirana :)
silno me zanima koliko smo mi Hrvati u takvim poslovima brzi
i nadam se da jesmo (dakle, ne navijam za Slovence)
ali, u svakom slučaju u ovom primjeru im skidam kapu :)
- 12:11 -
četvrtak, 12.02.2009.
iz dana u dan..
..razočaravam se u ljude oko sebe.
u svom privatnom a i radnom okruženju.
i ne znam se nositi s tim.
previše sam šokirana.
previše slaba da bih mogla prijeći preko toga.
da me ne bi zaboljelo.
i koliko god sam svjesna
da niti jedna od tih osoba nije vrijedna niti jedne moje suze
ne mogu si pomoći.
možda je to ventil.
a ja cendravica. vrhunska.
nakon par dana šoka u kojemu sam bila
malo sam došla k sebi.
posljedica svega toga je
da ne vjerujem više gotovo nikome.
odnosno,
pazim na svaku riječ koju izgovorim u nečijem prisustvu.
ne pazim još.
jer gotovo ne pričam ni sa kim.
iz straha.
jer nisam još sebe naučila dvostruko razmišljati.
ono što stvarno mislim i ono što mi izađe iz usta
u obliku neke rečenice, izjave, mišljenja, razmišljanja, zaključka.
meni što na umu to na drumu.
pa sam u problemima.
jer drugi (ne svi, no nažalost jako puno onih iz moje sredine),
drže figu u džepu dok sa mnom pričaju.
a ja sobarica.
prije sam mislila da su ljudi oko mene 'moji najbliži'
i da pred njima ne trebam cenzurirati misli izgovorene na glas.
danas vidim da sam se mali milijun puta zaj...
i da su se moje riječi
izvukle iz konteksta, preokrenule, nadodale,
i stvorile jednu novu priču potpuno drukčiju
od one koju sam ispočetka ispričala.
u firmi ja sam Kalimero.
i borim se za sebe.
i za druge, kao za sebe.
i takvim stavom samo sam sebi odmogla.
neprijatelj broj jedan.
pa sad gutam.
a ne guta mi se.
pa tjeram pravdu.
pa me ostali zbunjeno gledaju.
pa se inatim.
pa mi kažu da se u stvari samo sebi inatim.
i znam da su u pravu.
ali ne mogu drukčije.
to je jače od mene.
'prkos sam, na prkosu stojim, od prkosa vije mi se kosa'
- 14:52 -
petak, 06.02.2009.
roditelji
znam da je ovo česta tema...
i ja sam se u nekoliko navrata doticala nje nakratko.
svi mi imamo majke i očeve
ili smo ih imali prije
neki od nas su upoznali svoje
neki od nas su mislili da poznaju svoje mame i tate
neki od nas možda ih nikada nisu imali priliku uopće sresti
nekima su poočim i pomajka bili više nego roditelji
možda ih smatraju svojim pravim mamom i tatom
jer možda i nije važno tko te je rodio
već tko te i kako odgojio
kako je utjecao na tvoj razvoj
koliko je sebe uložio
dao u tvoje odrastanje, probleme, male i velike.
koliko je stvarno bio roditelj.
znam da su neki od nas jako vezani za očeve
neki opet za majke.
znam da neki roditelji svojom silnom pažnjom i brigom
guše vlastito dijete, ne daju mu da diše,
ne daju mu da samo raširi krila, poleti, pa makar i palo.
ima roditelja koji žive život svoje djece
pa ih forsiraju ispunjavanjem svojih bolesnih ambicija
da idu na nogomet, tenis, balet, gimnastiku,
budu prvi, budu najbolji,
upišu ovu ili onu školu,
idu na natjecanje iz matematike, kemije, fizike, modelarstva,
upišu ovaj ili onaj fakultet
steknu diplomu,
upišu magisterij, doktorat,
zaposle se na ovom ili onom radnom mjestu
čak idu toliko da im se petljaju u posao
misleći da im čine dobro,
biraju im budućeg mladića, djevojku (ili barem sugeriraju)
savjetuju ih kako se ponašati unutar te veze.
ti mladi ljudi više nemaju svoj način razmišljanja,
ne mogu donijeti sami svoje odluke bez konzultacija sa jednim od roditelja,
jednostavno,
nikada nisu bili samostalni niti u jednoj situaciji,
niti u jednoj odluci.
i ponekad nisu ta djeca kriva,
poneka od njih nisu bila u prilici ili dovoljno jaka
othrvati se vlastitom ocu ili majci
i reći NE!
postoje opet oni koje ne zanima
kakve probleme njihovo dijete ima u svom malom životu,
koji ne znaju kad im se njihova ljubimica prvi put zaljubila,
njihov sin prvi put pobijedio u nekoj tekmi,
prvi neuspjeh,
pad s bicikla,
prva jedinica u školi,
kad je izišao prvi prištić na njihovom licu, prve dlačice muške brade
prva ozbiljna ljubav,
kad im sin donosi odluku je li našao odabranicu svog srca,
kad odlučuje o svojim svatovima.
ima roditelja koji su opterećeni svojim poslovima, svojom zaradom,
svojim imidžem u privatnom i poslovnom okruženju
a djeca su im tek dio imidža,
dio slike savršene obitelji.
sami roditelji ih naviknu od malena
da su im tu samo kako bi im dali džeparac
kroz neku materijalnu stvar ispunili obavezu prema svom djetetu
i misle da su time obavili svoju ulogu oca, majke.
ima onih koji su postali roditelji samo jer se od njih to očekivalo,
bio je to tek normalni slijed događaja,
a nikada nisu bili spremni niti će biti pravi roditelji svojoj djeci.
ima onih koji što su im djeca starija
vlastitu djecu doživljavaju kao osobnu konkurenciju.
po godinama, izgledu, u poslu,...
nisam mama, možda nikada neću uspjet biti.
no pitam se često kakva bih ja bila.
koje greške bi sama pravila
kako bih se postavila u pojedinoj situaciji kao majka,
bih li (kao u filmovima) bezrezervno voljela svoju djecu
ili?
teško je,
sigurno najteže 'zanimanje' na svijetu.
no čini mi se da ima jako puno onih
koji taj 'posao' vrlo loše 'rade'.
jedna od mojih dragih prijateljica često mi ponovi jedan citat
kojim tjesi majke njenog uzrasta
kad im djeca idu pasti na druge zelenije livade
a one ostale zacudjene da ih ni eugen kumicic ne bi mogao zacudjenije opisati.
a ide ovako:
"majke ne znaju da vasa djeca i nisu vasa djeca
vi ste samo most preko kojega su ona dosla na ovaj svijet"
- 12:26 -
utorak, 03.02.2009.
jedan običan petak
zadnjih nekoliko noći
nisam baš spavala kako treba.
nešto me držalo budnom do 1, ponekad do 2 ujutro.
budim se ujutro u 6, pola 7 kad su mi baš teški kapci
pa ne mogu odmah ustati :)
svaku noć prije nego zaspim
dragi mi telefonom poželi laku noć
i onda mirno spavam
ako slučajno propustimo taj zadnji razgovor prije sna
cijelu noć sam kao na iglama
budim se, trzam u snu,
pogledavam na mobitel ili fixni telefon
je li možda zvao a ja nisam čula, zaspala prije.
mučenje je to
ali ne znam drukčije.
ne mogu isključiti telefon,
to je kao da sam mu odbila poziv iako možda nije niti zvao
ne mogu više niti spavati normalno ako ga ne čujem.
svako jutro budim ga u vrijeme koje dogovorimo
(naravno, ja barem pola sata do sat ranije)
i tako počinjemo dan.
prvi glas koji čujem ujutro kad otvorim oči njegov je :)
meni to jako puno znači..
kad gledam sebe sad
kao da sam neka druga osoba u odnosu na onu prije
kad mi takve stvari, takvi mali detalji nisu značili ništa.
nije baš ništa, no mogla sam i bez njih...
bila sam s njim za Božić
i bilo mi je jako lijepo.
proveli smo lijepih tjedan dana zajedno
i srce mi je barem nakratko ponovo bilo na mjestu.
no kako vrijeme prolazi svaki naš rastanak sve mi teže pada
a razdvojenost mi se čini ogromnom
i dugom za poludjet...
no tako mora biti,
barem smo tako odlučili jedno vrijeme funkcionirati.
i ja se moram strpiti.
no baš u četvrtak navečer
počeli smo razgovarati o toj našoj udaljenosti
i ja sam se rastužila.
počela sam slagati u glavi
i njegove i moje obaveze u predstojećem mjesecu
i shvatila da se nećemo
barem još slijedećih mjesec dana vidjeti.
ja 2. imam nešto, on 3. oboje 5. on 7. ja 10. pa onda 18.
zbog nekakve terapije na kojoj sam trudim se nigdje ne putovati....
to znači... draga, šuti i trpi.
i naravno, nisam mogla ne reći kako se sve lijepo posložilo
i kako sam očajna.
'kad želiš da dođem?'
'jučer, danas, sutra...kakvo ti je to pitanje?'
'kad želiš da dođem?'
'ozbiljno ti kažem, jučer kad bi mogao..
no znam da imamo oboje obaveza i da je nezgodno. strpit ću se.'
'kad želiš da dođem?'
'daj, nemoj mi postavljat takvo pitanje,
znaš da ne želim biti ta koja sebe stavlja ispred tvojih poslova i obaveza.
razumijem ja što je posao, da je on na prvom mjestu,
pa kad njega odradimo onda imamo vremena jedno za drugo.'
'kad želiš da dođem?'
'nemoj me zafrkavati, pa i mama je kod tebe,
ne možeš ženu ostaviti samu..'
'kad želiš da dođem?'
'kad ti mama ode, bilo bi lijepo da te barem onda vidim,
no odmah iza toga već imaš slijedeću obavezu.'
'to znači da ne mogu krenuti sada'
'svjesna sam ja toga dragi moj'
i tako, polutužna, uz njegovu želju za laku noć, zaspim.
ujutro, naravno budim ga telefonom.
i učini mi se kao da mu je glas već razbuđen, niti malo snen..
no nema veze, možda je ustao nešto ranije.
odlazim na posao i radim.
tijekom dana, njegov je običaj zvrcnuti me nekoliko puta
samo da me nakratko čuje
i ja sam sretna, sretna kao malo dijete...
petak cijeli dan nema poziva na fixni telefon,
samo na mobitel par puta...
i svaki put razgovor je sladak,
no on je u automobilu, negdje se vozi.
ok, takav mu je posao,
stalno je negdje u pokretu, ništa neuobičajeno.
na kraju radnog dana zovem ja njega i pitam gdje je.
'u uredu sam, prčkam nešto. a ti? ideš kući sad?
ideš negdje navečer?'
'ma neee.... jedva čekam vikend,
malo se odmoriti, sumnjam da ću negdje ići'
'dobro draga, idem i ja još malo kući pa ti se javim s fixnog.'
putem kući razmišljam o zadnjem razgovoru.
i učini mi se da nije bio iskren prema meni
jer zvukovi koji su stizali iza njega u pozadini
nisu zvučali kao zvukovi iz njegova ureda.
pa natipkam poruku:
'zašto mi govoriš da si u uredu kad znam da nisi ? :('
nema odgovora.
znam da mrzi pisati poruke.
prije mene nije ih znao niti napisati.
pokraj tri mobitela koja ima uz sebe cijelo vrijeme
poruku nije znao poslati.
mobiteli = posao
nema mjesta porukicama.
bilo mi je jako drago kad mi je poslao prvu poruku
i potrudio se naučiti slati ih zbog mene.
bilo mi je jako drago kad porukice nisu bile samo 'ok', 'da', 'ne'
već je u njima iznosio svoja razmišljanja i osjećaje,
njima me znao silno razveseliti.
prošlo je desetak minuta i ja još uvijek čekam odgovor.
nema ga.
pošaljem novu porukicu:
'zašto?'
stvarno,
zašto mi sad već na nekakvom 'početku veze'
mora lagati gdje je
zašto ne može reći istinu, gdje god bio?
lakše bih je podnijela nego vlastitu sumnju,
s njom se ne znam nositi.
zvoni mi mobitel.
'pa draga moja, bio sam u trgovini pored ureda, u čemu je problem?'
'zašto mi ne kažeš onda da si u trgovini?
ako ne možeš razgovarati to mi reci,
nemoj me pustiti da se patim i lomim glavu gdje si :('
'evo, sad se vozim još malo doma,
završavam s poslom za danas.
koliko ti mene voliš?'
'najviše na svijetu'
'kako ja to znam?'
'ti to osjetiš, ne možeš ne osjetiti :)'
'osjetim ja to ljubavi, osjetim tvoju ljubav'
stigla sam doma,
razmontirala se,
tušnila,
nešto odjela,
pobacala rublje u perilicu, oprala prvu rundu.
zvoni mi mobitel.
'gdje si draga, što radiš?'
'evo, doma, perem rublje, drugu rundu, odmaram laganini.'
'znaš, nešto mi je komp u kvaru pa te ne mogu nazvati s kompjutera,
kad popravim pa ću te zvrcnuti, ok?'
'ok, doma sam, ne idem nikud,
ti se javi kad budeš mogao, znaš da te jedva čekam čuti'
'dobro, voooooliiiiim teeeeee'
'i ja teeeeeebeeeee'
ponekad smo kao djeca :)
kao da imamo 16.
no briga me, meni je lijepo :)
kad sam sve odradila u stanu
uhvatila me lagana groznica i blaga temperatura.
pogasila sva svjetla u stanu i samo ribice svijetle,
zavukla sam se u pidžamu i ubacila u krevet.
moj krevet uvijek je topao, obožavam ga.
nije mi se spavalo (što je dobar znak, priča o anemiji)
već sam samo ležala ušuškana u krevetu.
frendica me zove i pita hoćemo li na Noć muzeja.
naravno da hoćemo :)
jedva sam dočekala.
ajd, malo ću se maknuti iz kuće,
sad se još malo ugrijem i onda izlaz iz kreveta,
spremanje i idemo van.
ali njoj se ne ide odmah, gledat ćemo prvo tekmu rukometaša.
a je...emu, baš su našli kad će igrat utakmicu!
zove me da dođem k njoj gledat prvo tekmu
pa da od nje krenemo u pohod.
mo'š mislit, luda sam za tekmom,
'daj ti pogledaj utakmicu pa kad završi dođi po mene, može?'
malo se zbunila mojim odogovrom, no pristala je.
super, baš se veselim posjetu muzejima :)
sramota me reć
no prije sam imala običaj obilaziti često muzeje i galerije u mom gradu,
nešto sam u zadnje vrijeme sve to stavila po strani,
onih mojih pola godine u Be
kao da su mi nekako drukčije posložili prioritete...
ajd, malo ću nadoknaditi propušteno.
i dalje zamotana u krevetiću kunjam...
stiže mi porukica mog dragog:
'koliko ti ljubavi falim'
odgovaram kako sam danas pričala jednoj frendici
baš o tome koliko mi nedostaje,
kako nikada prije nisam bila takva i kako mi strašno nedostaje.
poslala sam poruku ali mi nazad nije stiglo povratno izvješće o primjenoj poruci.
dobro, možda prolazi kroz šumu na putu kući,
kad iziđe iz šume stići će mu i porukica,
malo ga nasmiješiti :)
zvono na vratima.
a što volim nepozvane goste... ajme.
ne izlazim iz kreveta.
sigurno je susjeda, došla naplatiti vodu.
mrak je u stanu, ne vidi me, otići ću dolje poslije pa joj platiti.
zvoni taj netko i dalje.
i zvoni.
ma nek zvoni, kad se nije najavio, tko mu kriv!
kako može netko nenajavljen samo tako banuti na vrata?!?
baš su ljudi čudni!
i zvoni i zvoni.
stvarno, nema mjeru.
ma nek zvoni, briga me!
u jednom trenutku pomislim
kako još nije stigla porukica koju sam poslala.
idem ga nazvati i odgovoriti mu na pitanje :)
zovem, isključen mobitel.
taj netko još zvoni na vratima.
da nije možda on?
ma nemoguće!
možda ipak?
otrčim do vrata, otvorim ih
a on u mraku na stepeništu stoji
s jednom rukom na zvonu
i nježno me gleda :)
trebali ste me čuti kako sam od sreće vrištala i skakutala :))
trebali ste vidjeti kako sam lepršala po stanu oko njega
dok nije skinuo kaput i počeo me ljubiti :)
'da sam ti rekao da sam na putu ne bi bilo iznenađenje'
a bilo je prelijepo iznenađenje
jedno koje ću pamtiti čitav život.... :)
- 14:29 -
