četvrtak, 12.02.2009.

iz dana u dan..

..razočaravam se u ljude oko sebe.

u svom privatnom a i radnom okruženju.

i ne znam se nositi s tim.

previše sam šokirana.

previše slaba da bih mogla prijeći preko toga.

da me ne bi zaboljelo.

i koliko god sam svjesna
da niti jedna od tih osoba nije vrijedna niti jedne moje suze
ne mogu si pomoći.

možda je to ventil.

a ja cendravica. vrhunska.

nakon par dana šoka u kojemu sam bila
malo sam došla k sebi.

posljedica svega toga je
da ne vjerujem više gotovo nikome.

odnosno,
pazim na svaku riječ koju izgovorim u nečijem prisustvu.

ne pazim još.

jer gotovo ne pričam ni sa kim.

iz straha.

jer nisam još sebe naučila dvostruko razmišljati.

ono što stvarno mislim i ono što mi izađe iz usta
u obliku neke rečenice, izjave, mišljenja, razmišljanja, zaključka.

meni što na umu to na drumu.

pa sam u problemima.

jer drugi (ne svi, no nažalost jako puno onih iz moje sredine),
drže figu u džepu dok sa mnom pričaju.

a ja sobarica.

prije sam mislila da su ljudi oko mene 'moji najbliži'
i da pred njima ne trebam cenzurirati misli izgovorene na glas.

danas vidim da sam se mali milijun puta zaj...

i da su se moje riječi
izvukle iz konteksta, preokrenule, nadodale,
i stvorile jednu novu priču potpuno drukčiju
od one koju sam ispočetka ispričala.

u firmi ja sam Kalimero.

i borim se za sebe.

i za druge, kao za sebe.

i takvim stavom samo sam sebi odmogla.

neprijatelj broj jedan.

pa sad gutam.

a ne guta mi se.

pa tjeram pravdu.

pa me ostali zbunjeno gledaju.

pa se inatim.

pa mi kažu da se u stvari samo sebi inatim.

i znam da su u pravu.

ali ne mogu drukčije.

to je jače od mene.

'prkos sam, na prkosu stojim, od prkosa vije mi se kosa'