petak, 06.02.2009.
roditelji
znam da je ovo česta tema...
i ja sam se u nekoliko navrata doticala nje nakratko.
svi mi imamo majke i očeve
ili smo ih imali prije
neki od nas su upoznali svoje
neki od nas su mislili da poznaju svoje mame i tate
neki od nas možda ih nikada nisu imali priliku uopće sresti
nekima su poočim i pomajka bili više nego roditelji
možda ih smatraju svojim pravim mamom i tatom
jer možda i nije važno tko te je rodio
već tko te i kako odgojio
kako je utjecao na tvoj razvoj
koliko je sebe uložio
dao u tvoje odrastanje, probleme, male i velike.
koliko je stvarno bio roditelj.
znam da su neki od nas jako vezani za očeve
neki opet za majke.
znam da neki roditelji svojom silnom pažnjom i brigom
guše vlastito dijete, ne daju mu da diše,
ne daju mu da samo raširi krila, poleti, pa makar i palo.
ima roditelja koji žive život svoje djece
pa ih forsiraju ispunjavanjem svojih bolesnih ambicija
da idu na nogomet, tenis, balet, gimnastiku,
budu prvi, budu najbolji,
upišu ovu ili onu školu,
idu na natjecanje iz matematike, kemije, fizike, modelarstva,
upišu ovaj ili onaj fakultet
steknu diplomu,
upišu magisterij, doktorat,
zaposle se na ovom ili onom radnom mjestu
čak idu toliko da im se petljaju u posao
misleći da im čine dobro,
biraju im budućeg mladića, djevojku (ili barem sugeriraju)
savjetuju ih kako se ponašati unutar te veze.
ti mladi ljudi više nemaju svoj način razmišljanja,
ne mogu donijeti sami svoje odluke bez konzultacija sa jednim od roditelja,
jednostavno,
nikada nisu bili samostalni niti u jednoj situaciji,
niti u jednoj odluci.
i ponekad nisu ta djeca kriva,
poneka od njih nisu bila u prilici ili dovoljno jaka
othrvati se vlastitom ocu ili majci
i reći NE!
postoje opet oni koje ne zanima
kakve probleme njihovo dijete ima u svom malom životu,
koji ne znaju kad im se njihova ljubimica prvi put zaljubila,
njihov sin prvi put pobijedio u nekoj tekmi,
prvi neuspjeh,
pad s bicikla,
prva jedinica u školi,
kad je izišao prvi prištić na njihovom licu, prve dlačice muške brade
prva ozbiljna ljubav,
kad im sin donosi odluku je li našao odabranicu svog srca,
kad odlučuje o svojim svatovima.
ima roditelja koji su opterećeni svojim poslovima, svojom zaradom,
svojim imidžem u privatnom i poslovnom okruženju
a djeca su im tek dio imidža,
dio slike savršene obitelji.
sami roditelji ih naviknu od malena
da su im tu samo kako bi im dali džeparac
kroz neku materijalnu stvar ispunili obavezu prema svom djetetu
i misle da su time obavili svoju ulogu oca, majke.
ima onih koji su postali roditelji samo jer se od njih to očekivalo,
bio je to tek normalni slijed događaja,
a nikada nisu bili spremni niti će biti pravi roditelji svojoj djeci.
ima onih koji što su im djeca starija
vlastitu djecu doživljavaju kao osobnu konkurenciju.
po godinama, izgledu, u poslu,...
nisam mama, možda nikada neću uspjet biti.
no pitam se često kakva bih ja bila.
koje greške bi sama pravila
kako bih se postavila u pojedinoj situaciji kao majka,
bih li (kao u filmovima) bezrezervno voljela svoju djecu
ili?
teško je,
sigurno najteže 'zanimanje' na svijetu.
no čini mi se da ima jako puno onih
koji taj 'posao' vrlo loše 'rade'.
jedna od mojih dragih prijateljica često mi ponovi jedan citat
kojim tjesi majke njenog uzrasta
kad im djeca idu pasti na druge zelenije livade
a one ostale zacudjene da ih ni eugen kumicic ne bi mogao zacudjenije opisati.
a ide ovako:
"majke ne znaju da vasa djeca i nisu vasa djeca
vi ste samo most preko kojega su ona dosla na ovaj svijet"
- 12:26 -
