utorak, 03.02.2009.
jedan običan petak
zadnjih nekoliko noći
nisam baš spavala kako treba.
nešto me držalo budnom do 1, ponekad do 2 ujutro.
budim se ujutro u 6, pola 7 kad su mi baš teški kapci
pa ne mogu odmah ustati :)
svaku noć prije nego zaspim
dragi mi telefonom poželi laku noć
i onda mirno spavam
ako slučajno propustimo taj zadnji razgovor prije sna
cijelu noć sam kao na iglama
budim se, trzam u snu,
pogledavam na mobitel ili fixni telefon
je li možda zvao a ja nisam čula, zaspala prije.
mučenje je to
ali ne znam drukčije.
ne mogu isključiti telefon,
to je kao da sam mu odbila poziv iako možda nije niti zvao
ne mogu više niti spavati normalno ako ga ne čujem.
svako jutro budim ga u vrijeme koje dogovorimo
(naravno, ja barem pola sata do sat ranije)
i tako počinjemo dan.
prvi glas koji čujem ujutro kad otvorim oči njegov je :)
meni to jako puno znači..
kad gledam sebe sad
kao da sam neka druga osoba u odnosu na onu prije
kad mi takve stvari, takvi mali detalji nisu značili ništa.
nije baš ništa, no mogla sam i bez njih...
bila sam s njim za Božić
i bilo mi je jako lijepo.
proveli smo lijepih tjedan dana zajedno
i srce mi je barem nakratko ponovo bilo na mjestu.
no kako vrijeme prolazi svaki naš rastanak sve mi teže pada
a razdvojenost mi se čini ogromnom
i dugom za poludjet...
no tako mora biti,
barem smo tako odlučili jedno vrijeme funkcionirati.
i ja se moram strpiti.
no baš u četvrtak navečer
počeli smo razgovarati o toj našoj udaljenosti
i ja sam se rastužila.
počela sam slagati u glavi
i njegove i moje obaveze u predstojećem mjesecu
i shvatila da se nećemo
barem još slijedećih mjesec dana vidjeti.
ja 2. imam nešto, on 3. oboje 5. on 7. ja 10. pa onda 18.
zbog nekakve terapije na kojoj sam trudim se nigdje ne putovati....
to znači... draga, šuti i trpi.
i naravno, nisam mogla ne reći kako se sve lijepo posložilo
i kako sam očajna.
'kad želiš da dođem?'
'jučer, danas, sutra...kakvo ti je to pitanje?'
'kad želiš da dođem?'
'ozbiljno ti kažem, jučer kad bi mogao..
no znam da imamo oboje obaveza i da je nezgodno. strpit ću se.'
'kad želiš da dođem?'
'daj, nemoj mi postavljat takvo pitanje,
znaš da ne želim biti ta koja sebe stavlja ispred tvojih poslova i obaveza.
razumijem ja što je posao, da je on na prvom mjestu,
pa kad njega odradimo onda imamo vremena jedno za drugo.'
'kad želiš da dođem?'
'nemoj me zafrkavati, pa i mama je kod tebe,
ne možeš ženu ostaviti samu..'
'kad želiš da dođem?'
'kad ti mama ode, bilo bi lijepo da te barem onda vidim,
no odmah iza toga već imaš slijedeću obavezu.'
'to znači da ne mogu krenuti sada'
'svjesna sam ja toga dragi moj'
i tako, polutužna, uz njegovu želju za laku noć, zaspim.
ujutro, naravno budim ga telefonom.
i učini mi se kao da mu je glas već razbuđen, niti malo snen..
no nema veze, možda je ustao nešto ranije.
odlazim na posao i radim.
tijekom dana, njegov je običaj zvrcnuti me nekoliko puta
samo da me nakratko čuje
i ja sam sretna, sretna kao malo dijete...
petak cijeli dan nema poziva na fixni telefon,
samo na mobitel par puta...
i svaki put razgovor je sladak,
no on je u automobilu, negdje se vozi.
ok, takav mu je posao,
stalno je negdje u pokretu, ništa neuobičajeno.
na kraju radnog dana zovem ja njega i pitam gdje je.
'u uredu sam, prčkam nešto. a ti? ideš kući sad?
ideš negdje navečer?'
'ma neee.... jedva čekam vikend,
malo se odmoriti, sumnjam da ću negdje ići'
'dobro draga, idem i ja još malo kući pa ti se javim s fixnog.'
putem kući razmišljam o zadnjem razgovoru.
i učini mi se da nije bio iskren prema meni
jer zvukovi koji su stizali iza njega u pozadini
nisu zvučali kao zvukovi iz njegova ureda.
pa natipkam poruku:
'zašto mi govoriš da si u uredu kad znam da nisi ? :('
nema odgovora.
znam da mrzi pisati poruke.
prije mene nije ih znao niti napisati.
pokraj tri mobitela koja ima uz sebe cijelo vrijeme
poruku nije znao poslati.
mobiteli = posao
nema mjesta porukicama.
bilo mi je jako drago kad mi je poslao prvu poruku
i potrudio se naučiti slati ih zbog mene.
bilo mi je jako drago kad porukice nisu bile samo 'ok', 'da', 'ne'
već je u njima iznosio svoja razmišljanja i osjećaje,
njima me znao silno razveseliti.
prošlo je desetak minuta i ja još uvijek čekam odgovor.
nema ga.
pošaljem novu porukicu:
'zašto?'
stvarno,
zašto mi sad već na nekakvom 'početku veze'
mora lagati gdje je
zašto ne može reći istinu, gdje god bio?
lakše bih je podnijela nego vlastitu sumnju,
s njom se ne znam nositi.
zvoni mi mobitel.
'pa draga moja, bio sam u trgovini pored ureda, u čemu je problem?'
'zašto mi ne kažeš onda da si u trgovini?
ako ne možeš razgovarati to mi reci,
nemoj me pustiti da se patim i lomim glavu gdje si :('
'evo, sad se vozim još malo doma,
završavam s poslom za danas.
koliko ti mene voliš?'
'najviše na svijetu'
'kako ja to znam?'
'ti to osjetiš, ne možeš ne osjetiti :)'
'osjetim ja to ljubavi, osjetim tvoju ljubav'
stigla sam doma,
razmontirala se,
tušnila,
nešto odjela,
pobacala rublje u perilicu, oprala prvu rundu.
zvoni mi mobitel.
'gdje si draga, što radiš?'
'evo, doma, perem rublje, drugu rundu, odmaram laganini.'
'znaš, nešto mi je komp u kvaru pa te ne mogu nazvati s kompjutera,
kad popravim pa ću te zvrcnuti, ok?'
'ok, doma sam, ne idem nikud,
ti se javi kad budeš mogao, znaš da te jedva čekam čuti'
'dobro, voooooliiiiim teeeeee'
'i ja teeeeeebeeeee'
ponekad smo kao djeca :)
kao da imamo 16.
no briga me, meni je lijepo :)
kad sam sve odradila u stanu
uhvatila me lagana groznica i blaga temperatura.
pogasila sva svjetla u stanu i samo ribice svijetle,
zavukla sam se u pidžamu i ubacila u krevet.
moj krevet uvijek je topao, obožavam ga.
nije mi se spavalo (što je dobar znak, priča o anemiji)
već sam samo ležala ušuškana u krevetu.
frendica me zove i pita hoćemo li na Noć muzeja.
naravno da hoćemo :)
jedva sam dočekala.
ajd, malo ću se maknuti iz kuće,
sad se još malo ugrijem i onda izlaz iz kreveta,
spremanje i idemo van.
ali njoj se ne ide odmah, gledat ćemo prvo tekmu rukometaša.
a je...emu, baš su našli kad će igrat utakmicu!
zove me da dođem k njoj gledat prvo tekmu
pa da od nje krenemo u pohod.
mo'š mislit, luda sam za tekmom,
'daj ti pogledaj utakmicu pa kad završi dođi po mene, može?'
malo se zbunila mojim odogovrom, no pristala je.
super, baš se veselim posjetu muzejima :)
sramota me reć
no prije sam imala običaj obilaziti često muzeje i galerije u mom gradu,
nešto sam u zadnje vrijeme sve to stavila po strani,
onih mojih pola godine u Be
kao da su mi nekako drukčije posložili prioritete...
ajd, malo ću nadoknaditi propušteno.
i dalje zamotana u krevetiću kunjam...
stiže mi porukica mog dragog:
'koliko ti ljubavi falim'
odgovaram kako sam danas pričala jednoj frendici
baš o tome koliko mi nedostaje,
kako nikada prije nisam bila takva i kako mi strašno nedostaje.
poslala sam poruku ali mi nazad nije stiglo povratno izvješće o primjenoj poruci.
dobro, možda prolazi kroz šumu na putu kući,
kad iziđe iz šume stići će mu i porukica,
malo ga nasmiješiti :)
zvono na vratima.
a što volim nepozvane goste... ajme.
ne izlazim iz kreveta.
sigurno je susjeda, došla naplatiti vodu.
mrak je u stanu, ne vidi me, otići ću dolje poslije pa joj platiti.
zvoni taj netko i dalje.
i zvoni.
ma nek zvoni, kad se nije najavio, tko mu kriv!
kako može netko nenajavljen samo tako banuti na vrata?!?
baš su ljudi čudni!
i zvoni i zvoni.
stvarno, nema mjeru.
ma nek zvoni, briga me!
u jednom trenutku pomislim
kako još nije stigla porukica koju sam poslala.
idem ga nazvati i odgovoriti mu na pitanje :)
zovem, isključen mobitel.
taj netko još zvoni na vratima.
da nije možda on?
ma nemoguće!
možda ipak?
otrčim do vrata, otvorim ih
a on u mraku na stepeništu stoji
s jednom rukom na zvonu
i nježno me gleda :)
trebali ste me čuti kako sam od sreće vrištala i skakutala :))
trebali ste vidjeti kako sam lepršala po stanu oko njega
dok nije skinuo kaput i počeo me ljubiti :)
'da sam ti rekao da sam na putu ne bi bilo iznenađenje'
a bilo je prelijepo iznenađenje
jedno koje ću pamtiti čitav život.... :)
- 14:29 -
