srijeda, 05.11.2008.

ukratko...

kako se ne javljam duže vrijeme
i kako me neki pitaju što mi je, zašto ništa ne pišem...
evo kratkog objašnjenja :)

i dalje idem svaki drugi dan na injekcije željeza
i dalje se ne osjećam ništa bolje nego prije
novosti su da mi svi mogući mirisi smetaju
pa čak i hrana nije mi baš nešto ukusna.
i dalje se tješim da ću počet osjećat promjene nabolje,
samo treba vremena.
i dalje kad vidim sve one bolesne ljude oko sebe
pomislim kako meni nije ništa.
danas sam čak toliko daleko otišla
da sam zbog manjka prostora i ležaja u dnevnoj ambulanti
gdje primamo svi svoje terapije
ponudila kako ću ja svoju primiti na običnoj sjedalici,
jer ipak sam ja zdrava u odnosu na druge
na što me medicinska sestra u čudu pogledala
i naredila da ostanem ležati ondje gdje do tada jesam.
u mom tijelu sve se pobrkalo i ono živi svoj život,
i ne pita mene baš previše ništa,
ja se za sad samo pokušavam prilagoditi trenutnoj situaciji.

s druge strane sve to mi oduzima jaaako puno energije i vremena
i imam osjećaj da sam u teškom zaostatku sa svime.
poslom posebno.
ostajem duže u uredu skoro svaki dan
i pokušavam nadoknaditi izgubljene sate.
s druge strane,
kažnjava me se što sam uopće bila na bolovanju i onih desetak dana
koje sam provela na raznoraznim pretragama prije početka ove terapije.
mogu se samo ljutiti, za drugo nemam snage.
i ljutim se, jer ne mogu šutjeti,
no samo sebe uzrujavam, sve ostaje i dalje po starom.
smatra se da sam za ovu godinu ispunila
svoj bonus edukacije, školovanja, bilo kojeg oblika obrazovanja,
sigurnija sam (ne znam za koga) ako sjedim u uredu i mulim u kompjuter.
a opet,
radim (jer mi se nameću) poslove koje nemaju veze s mojom strukom,
i to moram.

ovaj vikend iza nas
od muke
ili od tuge
ili od sreće
ili od jada
ili zbog nostalgije
ili iz ljubavi
ili ne znam ni ja zbog čega točno
otišla sam u Belgiju.

ovo su prve Svisvete da nisam bila doma.
i jedino to mi je nedostajalo.

bila sam otprilike tri dana
i napunila baterije.
naravno da se osjetio moj nedostatak snage
i još neke moje manjkavosti
no pravili smo se da ih ne vidimo.
i bilo je lijepo.
i srce mi je vrlo kratko ponovo bilo puno.

već nakon jednog dana poslije povratka u Hr
shvatila sam
da otišla na pola godine ili otišla na dva dana
sve ostaje isto.
jedino, ljudi su sve agresivniji, bezobrazniji,...
način na koji netko u hijerarhiji moje Firme
u zadnje vrijeme razgovara sa svojim djelatnicima
nemoguće je opisati
jer takav nastup ne očekuješ od neuka čovjeka
a ne rukovoditelja, visoko pozicioniranog intelektualca.
ali, ništa nas ne smije iznenaditi :)
pa tako ni ovo.
svaki dan nova je škola
a ja učim, kao mala štreberica :)