četvrtak, 09.10.2008.

nešto je u zraku...ili?

počelo je sinoć.
od jednostavnog, ugodnog razgovora
prešlo je u napad na mene
i naravno svađu.
ne podnosim kad me se optužuje bez razloga
ili se nekom mom postupku pripisuju vrijednosti koje ne zaslužuje.
odnosno ja.
naravno, ja sam grozna,
sumnja se u moje postupke, razloge i emocije.
ja naravno, ne trebam pri tome biti niti malo povrijeđena.

ma u stvari, počelo je prije par dana
kad mi je netko u šali rekao nešto grozno
o mom stavu i razmišljanju,
kako to vidi osoba koja me nikada nije upoznala u životu
pa je to prenijela dalje.
zna samo moje ime
gdje radim, gdje živim i ništa više.
ponekad se pitam zašto se ljudi petljaju u stvari koje ih se ne tiču?
imaju li viška energije,
viška svojih problema
pa petljanjem u tuđe živote njihovi su manje jadni?

nastavilo se danas
nategnuti telefonski razgovor
u rano jutro.
odlazak na posao
i nabrijani šef ustao na lijevu nogu.
baš sam mu došla ko kec na jedanaest.
no naravno da nisam prešutjela
jer valjda bih prokuhala do kraja radnog vremena
da nije iz mene izišlo.

pa žena koja me proganja u zadnje vrijeme
i radnim i neradnim danima
i na mobitel i na fixni telefon u uredu
pretpostavljam u nedostatku joj prijatelja
ja sam podmetnula svoje rame,
pustila da se rasplače, raspriča,
pomogla savjetima, ponekom informacijom,
iako ih baš nije poslušala.
i shvaćam da sam preslaba ponekad reći NE
pa sebe sama dovedem u situaciju
da u želji da nekome pomognem
taj netko ne zna kad je dosta.
sad, ako se ne javljam na mobitel
naziva na fixni i bez obzira imala ja stranku ili ne
ne prekida razgovor dok ne saznam sve detalje
iz njenog sadašnjeg ili proteklog dana.
ako se sama pozove k meni u ured na kavu
ne zna otići čak niti kad mi dođe druga stranka
već započinje s tom osobom razgovor
s komentarima potpuno neprimjerenim
razlogu dolaska te druge stranke k meni
a ja se crvenim ne znajući kako je izbaciti iz ureda.

pa jedna osoba
iz bivše firme gdje sam radila
koji me proganjala toliko
da sam između ostalog i zbog njega promijenila posao.
na svu sreću nije iz istoga grada,
pa sam ga tad morala trpiti dva dana u tjednu.
no očito, iako su godine prošle
i mislila sam da sam se napokon manijaka riješila
sad kao dolazi službeno.
koliko god sam oduvijek odbojna bila
toliko ga je valjda još više ta moja odbojnost privlačila.
sutra me valjda očekuje sastanak s njim.
obzirom da je poslovni, odbiti ne mogu,
no mogu sve držati pod kontrolom,
u svom radnom okruženju.

najbolje od svega je
što sve te kontakte i sukobe odnosno napetost u zraku
nisam započela ja.
pitam se zračim li ja čudno
pa se na mene lijepe ovakve osobe
ili sam preosjetljiva pa možda neke situacije
doživljavam previše osobno, emotivno.
i stalno sebe preispitujem,
zašto me takvi ne ostave na miru
zašto su se mene uhvatili i ne puštaju?
ne diram nikoga,
bilo bi lijepo da ti isti ne diraju mene.