četvrtak, 21.08.2008.
ljudi
nisam nikada zivjela kao svetica.
uvijek sam se dobro zabavljala.
neke moje prijateljice govore da zivim i njihov zivot,
misleci pri tom da se zabavljam i za njih.
nikada nisam razmisljala tko ce i sto ce reci o meni.
jer to je moj zivot.
onaj tko me voli prihvatit ce me takvu kakva jesam.
onaj tko me ne pozna dovoljno upoznat ce me
ako me smatra vrijednom njegove paznje, energije i vremena utrosenog na upoznavanje.
onaj tko me osudjuje a nije me upoznao dovoljno, ne zna sto osudjuje.
onaj tko me ne voli, osjetim to jako dobro,
ne mora me voljeti, mogu zivjeti i bez njegove ljubavi.
onaj tko je sam prekinuo nekakav kontakt sa mnom
zna sto mu je on donosio a sto vise ne postoji izmedju nas.
onaj tko je sa mnom i dalje dobar zna da nikada nisam postavljala nikakve uvjete za prijateljstvo.
bila sam uvijek prijatelj.
u svim situacijama.
onaj tko me jako dobro zna, zna kakva sam kad sam u nekoj krizi,
zna koji su zidovi oko mene i izolacija.
ali zna i kako prodrijeti do mene tad
i biti prisutan, biti prijatelj.
jer i ja ponekad trebam prijatelje
da bih podijelila s njima i lijepo i ruzno.
svatko odlucuje za sebe.
svatko zivi svoj zivot, samo jednom.
netko kratko, netko dugo,
netko zanimljivo a netko dosadno.
ono sto je nekome dosadan zivot
drugome je super dinamican i bogat, zanimljiv zivot.
razliciti smo.
i to je dobro.
ili?
ipak, gotovo svakodnevo susrecem se sa podmetanjima bliznjih,
zamjeranjima osoba od kojih to najmanje ocekujes,
licemjerjem.
i nije mi jasno kako ljudi zaborave odakle su poceli,
kroz sto su prosli,
kroz sto jos neki i danas prolaze.
kako na pomisle da sutra vec netko njihov moze raditi ili zivjeti
na nacin koji oni jos danas strasno osudjuju.
i obicno bas tako i bude.
jel problem u vremenu u kojemu zivimo?
jesu li se vrijednosti 'pomakle'?
jesu li roditelji sve losiji roditelji
zato sto prolaze kroz krize menopauze ili 'drugoga puberteta'?
nisam majka, mislim da nikada niti necu biti.
ne zato sto ne zelim, cini mi se da mi je sat otkucao.
ipak, uvijek sam se divila ponekim roditeljima
koji su znali na postavljena pitanja svoje djece tako mudro odgovoriti.
uvijek sam se pitala hocu li i ja jednoga dana biti tako mudra u slicnim situacijama.
danas gledam oko sebe neke cudne ljude.
roditelje koji ostavljaju drugom roditelju svoju malodobnu djecu bez objasnjenja,
da bi nasli srecu u narucju osobe koju vole
ne pitajuci se sto ce sa tom djecom biti,
kako ce ona to sve shvatiti u svojim malim glavama,
koliko ce to traga na njima i njihovim buducim zivotima ostaviti.
ne kazem da ne razumijem ako brak ne ide pa je bolje razici se nego zivjeti u paklu,
pa onda i ta djeca prozivljavaju isto,
ali razgovarati, ljudi, razgovarati,
cini mi se da smo to zaboravili.
danas gledam kako majka podmece svoje dijete da otkrije ocevu nevjeru,
jer je preslaba da sama ucini isto,
suoci se sa problemom i pita se zasto joj brak nije dobar,
koliko je ona u tome kriva,
sto moze napraviti da ga popravi, je li kasno?
danas susrecem oca koji brani svojoj kceri sve moguce
jer je izabrala krivog 'partnera',
dok je jos samo koju godinu prije
on trcao za svakom suknjom u gradu
i svi su pa i to isto njegovo danas odraslo dijete za to znali
i cekali kad ce ga 'proci'.
gledam kako draga mi prijateljica prica
kako je njezin oduvijek bio savrsen
a jako dobro znamo obje koliko puta je sjedila sa mnom i plakala
pricajuci mi tuzne dogadjaje iz tog istog braka.
druga mi zna spocitati kako izabirem krive muskarce
dok svoga pokusava idealizirati
i meni dati do znanja kako bih se trebala ugledati na nju
i 'konacno skrasiti'
a zaboravila je pri tom da je jos prije manje od dvije godine
dolazila je k meni s trbuhom do zuba i masnicama po tijelu
od istog joj idealnog supruga.
jos uvijek se pitam
koliko ustvari znamo osobe s kojima smo
i koliko se one mijenjaju tijekom godina zajednickog zivota?
koliko smo sigurni da su oni bas osobe
s kojima mozemo iz sebe dati maksimum pozitive i biti bolji ljudi?
ili biti ono sto jesmo?
isto i s njihove strane.
koliko smo sigurni da cemo za koju godinu biti sretni sto smo bas uz tu osobu
i sto vidimo kako se i ona, ne samo mi, razvila od trena naseg upoznavanja do danas
u plemenitu, dragu, vrijednu divljenja osobu?
idealiziram li previse?
ili sam prerealna?
ili samo razocarana u ljude?
- 19:56 -
