ponedjeljak, 17.12.2007.
Pakiranje
Odlazim odmah iza Nove godine.
I drago mi je da napokon znam nekakav datum.
I napokon se mogu početi pakirati.
Možda zvuči smiješno.
Nekome. Nekima.
Što se tu ima posebno pakirati?
Nekada davno bila sam drukčija
i smijala se onima koji su pravili liste stvari koje nose negdje na put...
Moj boravak na moru u nekakva dječja vremena
bio je par majica kratkih rukava, kratke hlačice, koja suknjica,
japanke, kupaći, nešto kozmetike, nešto donjeg rublja.
Sve je stalo u maaalu torbu.
A onda sam počela komplicirati pri pakiranju
(kao posljedica žalosti zbog nedostatka hrpe stvari,
i uvjeravanja okoline da ne moram sve to kupiti jer sam na moru još koji dan,
pa mogu i bez toga) pa je svaki moj odlazak na more bio drama.
Svaki privatni smještaj (apartman, kuća na moru, vikendica, šta god što nije hotel,...)
bio je za mene veeelika nepoznanica.
Pa bih, sjećam se, pri odlasku na jedan godišnji
vlasnicu apartmana toliko izludjela višekratnim zivkanjem svaki dan (par dana prije puta)
i ispitivanjem što sve apartman ima
i očekivanjem odgovora da nešto (meni strašno važno) nedostaje
te strahom da ću na kraju morati odustati od svega.
Naravno, nosila sam (u automobilu, na svu sreću) sve i svašta,
ne znajući i dalje hoću li naći
'normalne' noževe u kuhinji,
fen za kosu koji istu neće spržiti,
glačalo koje će dobro glačati (ni preslabo ni prejako – negativna iskustva sa glačalima), posteljinu u kojoj ću moći spavati,
mali jastuk za moju glavu,
i tako u beskonačnost...
Nakon što je izdržala moju torturu i igru nemogućih pitanja,
i nakon što sam stigla i uvjerila se da je sve ok (te da sam pola toga nosila bezveze),
u istu kuću dolazila sam još nekoliko godina za redom.
Tako sam išla na jedan semestar poslijediplomskog studija u Dubrovnik
i pri tom se naslušala svakakvih budalaština u busu koji je preko 8 sati vozio do dolje.
Naravno,
natrpala sam najveći kofer i još nosila nekakve mape,
nekakve tuljke s nacrtima i hrpu manjih torbica,
uživjela se (htjela čuti ili ne, tko me pitao) u razgovore u busu
ljudi koji se prvi put u životu vide ali znaju jedan drugome sve rođake,
tko je koga iz kog sela oženio, razveo se, prevario, tko čije dijete nosi,
kako je danas teško naći pastira koji bi čuvao ovce za 4000 kuna, stan i hranu,
babu koja unuku u krilu trančira pečeno pile, razne miomirise,...
Pri tom, skoro me autobus ostavio u Međugorju bez svih stvari,
u pola noći, dobro, mene i još jednu djevojku,
jer smo otišle uzeti sendviče u obližnju trgovinu
a satovi nam se nisu poklapali (vremena) s vozačevim
te on nije previše ni gledao jesu li svi putnici na broju
pa je žureći se na odredište krenio dalje petnaestak minuta ranije.
U jednom trenutku isti (vozač autobusa) malo je jače zakočio
i po sredini su se razletjele nekakve stvari sa polica iznad glava putnika.
Naravno, pala je i jedna vreća iznad moje glave (dakle moja),
u stvari, nije pala, samo se rastvorila,
a iz nje su se počele rasipati po autobusu vješalice.
Hrpe vješalica, preko tridesetak komada, raznoraznih,
za košulje, sakoe, suknje, hlače,... strašno.
Sve sam ih skupila, uredno vratila u vreću,
nekako zaglavila sav sadržaj da se pri slijedećem kočenju ne dogodi ista scena,
uz skrušenu ispriku svim sudionicima vožnje koji su me u čudu gledali
da jesam li normalna, tko još nosi vješalice sa sobom na put?!?
To sam ja :)
Moj odlazak na semestar u Zagreb nije ništa bolje prošao.
Tek stečeni frend sam se ponudio pronaći mi smještaj u Zg
jer ništa niti slično sama pronašla nisam
(brat mi je u Zg na studiju, no od njega pokraj njegovih obaveza nisam takvo što niti očekivala),
od bivšega (tadašnjeg Dragoga) sestra živi u Zg no nije mi padalo na pamet
provesti nekoliko tjedana u njezinom životnom 'režimu'
(da me netko ne bi shvatio krivo, cura je super,
no totalno drukčije funkcioniramo i tako je trebalo i ostati, za dobro obje)
pa sam prihvatila njegovu ponudu.
No isto tako, jadan je prošao svu moju torturu,
i vjerujem da mu je to možda čak i bilo zanimljivo
ili mu je u to vrijeme bilo jaaako dosadno
jer se potrudio nabaviti dobar digitalac da bi mi odslikao cijeli stan
(ali doslovno cijeli, sa svim detaljima)
i svaku fotku mi pri tome još malo tekstualno opisati
(npr uz fotografiju wc školjke porukica: ovdje ćeš kakati)
što mi je uvelike pomoglo
jer napokon sam znala na što dolazim
(krevet, radni stol, ormar, tuš kabina, bojler, wc školjka, hodnik,
dnevni boravak, kuhinja, hladnjak, sudoper)
i bila zadovoljna :)
Pa je i broj prtljage drastično smanjen :)
Dobro,
kako se moj boravak produžio na još koji tjedan
a ja jednom u međuvremenu otišla doma (praznih kofera a vratila se punih),
za konačni povatak nisam imala dovoljno torbi a niti nekoga tko bi sve te torbe nosio
pa je moj tadašnji Dragi morao automobilom doći po mene.
Dovoljno je reći da su 'gepek' i zadnje sjedalo bili puni.
I to sam ja :)
Da me sad ne bi shvatili i doživjeli kao neku razmaženu 'princeeezu'
(nadimak jednog mog dragog frenda, ustvari, baš onoga koji mi je našao stan u Zg)
jer ipak to nisam (al stvarno)
moram pojasniti da sam bezbroj puta spavala u hotelima velikih gradova raznih država,
(silom prilika, zbog posla) koji su bili daleko ispod razine
(uslugom, kvalitetom, čistoćom i svim ostalim) i najgorim hotelima u Lijepoj našoj,
(pa iako su neke od tih istih zemalja članice EU)
i da pri tome nisam niti malo 'morogala'
jer nisam ja bila ta koja je organizirala smještaj, tražila hotel
ili bila za bilo koji dio te priče o smještaju odgovorna
(da jesam, ne bi sigurno ondje spavali).
I sve sam to izdržala
iako mi se gadilo stati i papučom na tepih u toj hotelskoj sobi,
ili stati u tu kadu ili pod tuš (da ne pričam o tuširanju hladnom vodom)
ili posteljini i prekrivačima upitne čistoće.
No nije važno, nije da mi ne smeta,
(nije da ne bih onome koji mi je našao takav smještaj nabila crijevo od tuša negdje)
jer ne što ja takvo što moram trpjeti, već ekipa koju vodim sa sobom,
a prije nego smo krenuli na put pitala sam organizatora iz te zemlje
barem dva puta jel hotel ok i dobila više nego potvrdan odgovor.
Nije uvijek bilo tako, ipak često je.
No to je dio posla i morala sam se prilagoditi.
Pa onda, i jesam.
I sad idem poslom.
Ali na malo duže od par dana, tjedan...
Pa se opet kod mene javlja strah od nepoznatog.
Na svu sreću, ondje je već jedna djevojka
koja će sa mnom provesti isto vremensko razdoblje.
Naravno da sam započela svoju igru nemogućih pitanja :)
i do sad je odgovarala pozitivno na sve upite,
nešto u telefonskom razgovoru, a nešto mailom.
No onda me uhvati ludilo da ono što nekome odgovara ne mora istovremeno i meni,
pa sam započela:
'imaš li slučajno digitalac da malo poslikaš stan?'
'nemam'
'a jel mi možeš malo opisati, kako to tamo izgleda?'
'mogu, ma sve je novo, ne brini, sve je oke'
'a oprosti, što sve ima u sobi?'
'krevet, ormar, noćni ormarić'
'da...i još?'
'i to je to. znaš, nemamo vrata od soba, to su ti rekli?'
'kako misliš, nemamo vrata od soba?'
'pa nemamo, vidimo se iz sobe u sobu'
'daj, ti se šališ?'
'ne stvarno, no ne brini, kad ti budeš došla, do tad ćemo staviti i vrata'
'ajd, super'
Još ne znam jesu li namontirali ta vrata a strah me je i pitati.
'a oprosti, jel mi možeš molim te reći, koliko vješalica imam u svom ormaru?'
Na to pitanje ispočetka mi nije odgovorila, no mailom sam je ponovo podsjetila:
'oprosti, znam da ti možda malo čudno,
no možeš li molim te reći mi, koliko vješalica imam na raspolaganju u ormaru?'
Nije otkomentirala, no pretpostavljam reakciju, i samo je kratko odgovorila:
'ne znam, nisam brojala, jedno sedam, osam'
Kad sam shvatila da raspolažem sa tako malim brojem komada
odmah sam na listu dodala jednu torbu samo sa vješalicama.
Naravno,
ovdje ekipa koja prati događanja umire od smijeha znajući me
(a i znajući ograničenje težine prtljage) pa im je sve to zabavno :))
I meni. Strašno.
Umirem od smijeha. Mo'š mislit'.
Neku noć sam se probudila i želudac me zabolio
(to je kad krenete spavati i isključite mozak i taman vas uhvati prvi san
i onda nešto odjednom ponovo pokrene taj isti mozak i onda on vrti sto na sat,
ne možeš ga zaustaviti i vrti i bitne i nebitne stvari,
no koliko god nebitne bile počnu te i one živcirati,
i živcira te uopće situacija u kojoj se nalaziš, u krevetu si, želiš spavati
a ti razmišljaš o nebulozama, i onda od tog silnog razmišljanja počne ti biti muka,
loše ti je, povraća ti se, stomak te zaboli
i više ne možeš zaspati negdje do jutra, pola šest, šest,
a onda odjednom zaspiš ko klada ali već za petnaest minuta, pola sata
zvoni ti budilica i moraš na posao a ti bi baš sad spavao kao beba...)
jer sam pitala:
'a reci mi, trebam li nositi posteljinu, ručnike?'
'ne trebaš, sve ovdje imamo, imaš dva seta posteljine
pa ako ti se jedna zaprlja možeš promijeniti drugu, a ovu staviti na pranje'
a onda pomislila:
'daj Bože samo da nije ona krep posteljina
jer ja neću leći u taj krevet dok ne nabavim neku normalnu'.
Opet,
moram reći da bez obzira na moju kompliciranost (ako se to može tako nazvati)
vrlo lako 'prihvatim' neki grad, njegove ljude, način života, kulturu, običaje...
ili bolje rečeno taj grad 'prihvati' mene.
Relativno brzo nađem restoran sa dobrom hranom
i od prvog dana ondje me zavole kao stalnog gosta,
svoju pekaru, slastičarnu, kafić, minimarket, internet caffe,
'moje ljude' na tržnici koji mi prodaju svježe namirnice,
knjižaru, malu antikvarnicu, galeriju umjetničkih slika, trgovinicu drangulijama, kozmetički salon, parfumeriju,...
svoje male kutke koji mi čine taj grad nekako 'mojim'
i barem privremeno pomažu mi ne osjećati se tako daleko od doma.
Ili imam sreću pa nailazim uvijek na dobre ljude
koji zrače samo doborotom a ja imam priliku osjetiti je.
Uglavnom,
počinjem sastavljati listu :)
I očekujem najgore.
Jer bude mi lakše kad me pozitivno iznenadi
nešto dobro.
- 12:01 -
