ponedjeljak, 10.12.2007.
china town
ne znam zašto
ali ponekad imam osjećaj da sam malo blesasta
jer stvari doživljavam baš onako kako ih vidim, čujem, zamislim
u svojoj plavoj glavi (opet plavuša).
dobro, imam problema sa pamćenjem
do te mjere da sam završila zabrinuta kod liječnice
objašnjavajući joj da s mojom glavom nešto nije u redu
pa ne znam što se dogodilo a što sam sanjala,
što sam jučer jela,
tko su ljudi koji me pozdravljaju,
zašto me moj (tadašnji) dragi gleda u čudu
kad nakon reklame Sunquick-a na TV-u
iskomentiram kako moramo isprobati taj sok
a nakon toga me pita: 'jel ti mene zezaš
ili ne znaš da si me davila prije pola godine
dobrih mjesec dana dok ga nismo probali
i da smo ga pili dva mjeseca kontinuirano?'
a ja pojma nemam
toga ima (mislim, sličnih situacija) bezbroj...
ispalo je da sam pod stresom, preopterećena,
mozak filtrira informacije i one nebitne briše.
kod mene je onda svaki dan bilo veliko pospremanje :)))
ajmo reći da sam malo nadošla
ne događaju se takve drastične stvari
iako i dalje nailazim osobe koje znaju jaaako puno toga o meni
i pričaju ljubazno sa mnom po dvadesetak minuta,
ja malo zbunjeno djelujem tijekom razgovora ali ne dam se,
lijepo me pozdrave pri odlasku
a ja i dalje nemam pojma tko su :)
više me zabrinjava od svega moja naivnost
koja je i dalje (bez obzira na godine i životno iskustvo) prisutna.
ali ne samo moja naivnost.
danas su u svakome gradu pa tako i mome
prisutne kineske trgovinice.
kad se u Osijeku otvorila prva (sad ima već par godina od toga)
i kad sam za nju čula reklamu na radiu,
moj komentar (na glas) bio je
da moram svakako otići vidjeti što sve ima ondje za kupiti.
i kao prava plavuša,
na ulazu u trgovinu vidjeh dva crvena lampiona u kineskom stilu,
velika kineska slova na ulazu u radnju,
pomislih kako se unutar radnjice nalaze tradicionalni kineski proizvodi,
kineska svila, kineski štapići, kineske zdjele, porculan,
narodna nošnja, kineska kozmetika, kineski začini,
napokon komad Kine u mom gradu.
napokon neka radnja po mom ukusu
jer nema jelovnika kojeg nisam isprobala
u našem malom kineskom restoranu,
nema kuhara u istome kojega nisam znala,
i već sam ondje bila dio inventara,
pa je i moja zaluđenost kineskim bila relativno 'normalna'.
ne moram opisivati razočaranje kad sam stupila nogom u radnju
i ugledala hrpu proizvoda koji se većinom prodaju po trgovinama
'sve po 13 kuna' ili tako nekako.
najgore od svega je što sam tek tada shvatila
da se takva trgovina sa takvom robom nalazi u samom centru grada
i to u prostoru koji je u neka 'dobra' vremena
bio poznati osječki restoran 'Lovac'.
prošlo je nekoliko godina
i nekako prešutno privikli smo se na te trgovine.
razočarana nisam više htjela ući niti u jednu sličnu.
kinezi se lagano šire po svim gradovima 'lijepe naše'
pa i ne samo nje već i susjednim zemljama
pa se sjećam još jednog mog 'čuđenja'
kad sam ulazila u Sarajevo i vidjela cijelu četvrt, kvart kineskih trgovina.
strašno.
no dobro.
no opet nakon svog tog vremena šetam centrom grada (svoga)
i slučajno pogledam prema gore na fasadu
iza čijeg prozora znale su me prije gledati dizajnerske kuhinje (salon kuhinja)
a sad me gledaju police koje su složene preko tih istih prozora
a na njima bez ikakvog reda natrpane drangulije iz kineskog shopa.
dakle stvarno...
ne mogu vjerovati što radimo od vlastitih gradova.
neka me netko ne shvati krivo,
nemam ništa protiv Kineza kao nacije
no počinjem se osjećati klaustrofobično u vlastitom gradu
zbog najezde onih koji isti ne znaju cijeniti
niti ga doživljavaju na pravi način.
koji je to pravi način?
što si ja umišljam?
tko sam ja da određujem
gdje koja trgovina s kojim proizvodima može biti?
ako je standard stanovništva i njegova potreba baš za takvim proizvodima,
treba li dopustiti da jedna lijepa zgrada (izvana i iznutra) s početka ovog stoljeća u svoje prostore primi takvu jednu kinesku radnju?
ne može li se naći prikladniji sadržaj?
ili je novac onaj koji otvara sva vrata, bilo kome i bilo gdje?
razmišljamo li kakvim životom
žive gradovi u kojima mi živimo?
koliko sami možemo utjecati na njihovo oblikovanje i 'odrastanje'?
trebamo li samo tako prepustiti 'naše dijete'
da 'upadne u loše društvo', pokupi 'loše navike'
a onda se čuditi kako nas više 'ne sluša'?
ne znam.
možda mi danas samo malo nije dobro.
možda je to od vremena.
- 11:24 -
