ponedjeljak, 22.10.2007.
penzići
jučer sam se vratila sa nekakvog puta.
putovala sam skoro cijeli dan.
ustvari, više sam vremenski bila na putu nego na samom odredištu.
i nije mi bilo teško sve te sate izdržati.
bilo mi je lijepo.
ipak mi je bilo lijepo :)
ipak sam više strahovala nego je bilo realno potrebno.
mislim, glupo je reći nije bilo 'potrebno' ili bilo je potrebno, strahovati ne bi trebali.
no, strah koji je postojao pretjeran je, moram priznati
(iako se radi o meni pa mi je teško priznati da nekada nisam u pravu :) ).
ono što sam na putu primijetila
je u stvari jedna moja mana koje prije nisam bila svjesna.
ja sam jedna grozna osoba.
ne podnosim stare ljude.
znam da će me većina vas koji čitate poneko moje slovo osuditi
ali to sam ja.
takva sam.
znam, neću ni ja uvijek ostati mlada.
pa ni sad više nisam mlada :))
pa i u mojoj obitelji postoje stari članovi.
znam.
svjesna sam svega.
ali ipak, ne mogu se praviti da me ne smeta.
ne mogu.
možda sam samo preosjetljiva.
možda samo sam u krivom trenutku na krivom mjestu.
ne znam.
možda su stari ljudi koje ja poznajem drukčije odgojeni, pristojni, nenametljivi, dragi.
možda ne vidim kod njih ono što vidim kod meni nepoznatih.
možda sam subjektivna.
dakle.
hodam ja gradom, žurim svojim putem, trčkaram više da bih sve stigla.
postoji vremensko ograničenje koje diktira moje 'furanje' gradom.
prolazim pokraj trgovina, radnji, kako god.
iz radnje izlazi djedica i ne gleda niti lijevo niti desno
prije nego zakorači na nogostup,
pokušavam ga zaobići, izbjeći,
no što ja više u svom nekom koraku pokušavam smanjiti vrijeme nepoželjnog 'sudara'
to se on više koprca i dalje ne gledajući smeta li svojim okretanjem i 'plesom' malo lijevo malo desno i ja lagano živčanim.
naravno, ništa ne odgovaram ali para iz ušiju radi svoje
i odlazim svojim poslom naživcirana.
vozim se automobilom.
ispred mene u autu netko se voza laganini gradom,
ima vremena, pa nikud se ne žurimo.
ograničenje na toj prometnici 70, ali zašto bi vozili više od 50?
pa sve se stigne :)
pokušavam obići s lijeve strane, eto ga u toj traci, bez žmigavca.
vratim se u svoju traku, kad predomislio se, vraća se i on
('on'=vozač, iako još ne znam tko je za volanom).
već polako ljuta,
ponovno obilazim s lijeve strane i očekujem ženu za volanom,
kad ono djedica, odokativno preko 80 godina, jedva viri sa sjedala ali voza se.
kako je taj produžio svoju vozačku?
kako je taj prošao liječnički?!?
(pa ja sam svoj za radnu dozvolu jedva prošla, nije da se hvalim,
na kakve je on liječnike naišao?)
što se ne vozi javnim prijevozom, tramvajem, busom, ionako mu je besplatan?!?
ovako je više prijetnja drugima u prometu.
idem od točke a do točke b tramvajem.
dakle, stvarno pokušavam izbjeći kad god je moguće javni prijevoz,
osjetljiva sam
na prljavštinu, gužvu, smrad, razgovore,
ulaske izlaske iz tramvaja i autobusa,
vozače koji voze putnike kao da su krumpiri,...
no ponekad 'moram' i ja.
uredno platim kartu koja moram priznati nije jeftina.
ne meni, većini građana. u jednom smjeru, pa nazad...
ako je to nekoliko puta samo u mjesec dana, pristojan novac za radnu klasu :)
u mome gradu ne postoji dnevna karta, ili možda ja ne znam za to.
kažem, ne vozim se često.
ali kad se vozim, onda je to stvarno potrebno.
jutro je, prije 8.
kiša pada, hladno je.
u tramvaju je počelo grijanje.
super! penzići su napunili tramvaj pa se malo vozaju :)
ne, nisam pretjerala.
najbolje od svega što mi nije jasno zašto baš prije osam
kad se zna da radni ljudi ili idu na posao ili djeca u školu
tim istim prijevoznim sredstvima, moraju i penzići furati gradom?!
znam, ne može njima nitko narediti da se ne voze baš tada,
ali dajte molim vas,
pa ne rade nigdje, gdje će oni zakasniti? na plac? ili?
ali najbolja od svega mi je spika.
dakle, tramvaj je dobro mjesto susreta.
hrpa ljudi, možda nekoga sretnemo :)
a ne moramo sjesti i popiti kavicu te je platiti, ovdje je besplatno, a i toplo je :)
osim toga,
čujemo jedno od drugoga kako na tržnici na tom i tom štandu ima vrlo jeftino toga i toga,
a u drugom dijelu grada može se sad na akciji kupiti to i to,
super, pa hajdmo se malo provozati,
ubit ćemo prije podne,
nećemo živcirati ženu (muža) doma,
imamo nekakvu zanimaciju i super nam je :)
kao na izletu :)
i onda barem da to ne pričaju tako da ih čuju drugi ljudi,
ne,
može to čuti i onaj na kraju autobusa iako se 'ekipa' nalazi na početku.
ili pojašnjavanje trenutne političke situacije.
milina tema za razgovor :)
ne želim to čak niti otkomentirati.
dakle, ulazim u tramvaj, gužva za pop...
kiša, sklapam kišobran , plaćam kartu i tražim slobodno mjesto.
nema takvog.
penzići posjedali.
bakica me grebe košarom za piju po nozi.
gledam samo kako će mi otići čarapa.
psujem sebe u sebi zašto sam baš danas odjenula suknju. glupača.
slušam spike koje me maksimalno iritiraju
ali sve ja to mogu podnijeti, još malo, sad ću stići skoro na odredište.
za jednom sjedalicom sjedi školarac.
bakice komentiraju kako je ova današnja mladež neodgojena,
pa nitko im se neće ustati.
dijete okrenilo glavu i gleda kroz prozor.
i ja bih na njegovom mjestu.
mama i tata su mu platili mjesečnu kartu i ima se pravo voziti sjedečki.
ionako više nema slobodnih mjesta nikada.
ionako su penzići svugdje oko nas.
pa nek dijete sjedi.
odlazim k liječniku.
bolesna sam.
stvarno idem rijetko.
baš kad 'moram' (čitaj otjeraju me).
jednom u pola godine, nekada i rjeđe.
plaćam dodatno zdravstveno osiguranje.
godišnje to ispadne oko tisuću kuna otprilike.
novac nije bitan, no ipak, skupi se toga.
ponekad se pitam zašto ga uopće plaćam.
ali, ajd dobro, nikad ne znaš što se može dogoditi, pa ipak...
dolazim popodne jer prije podne ne stignem, radim.
da, radim iako sam bolesna,
ne dolazim k liječniku da mi otvori bolovanje
već da mi prepiše nešto kako bih mogla funkcionirati kao da sam zdrava.
čekaonica ambulante puna.
možete pogoditi? penzića naravno :)
pa dragi moji, jeste li možda mogli doći prije podne kad sam radila,
pa da barem popodne ne moram čekati,
jer naravno, sestra će prije prozvati staru baku nego mene,
ipak sam ja mlađa i mogu čekati,
bez obzira što me trese febra i jedva stojim na nogama.
oke, čekam strpljivo na red.
ne morogam ništa, držim u sebi, neću biti bezobrazna i nepristojna.
ipak su me moji naučili da poštujem starije.
i, napokon dolazim na red.
liječnica me pregleda, napiše par uputnica i jedan recept.
oke, žena radi svoj posao, ne želim se miješati, nisam te struke.
ali odjednom sama otkomentira: trebala bih ti dati još nešto da piješ ali ajd dođi početkom slijedećeg mjeseca, nemam više recepata, potrošili mi ovi penzići.
ma daj, sad sam stvarno zamračila!
'ne zanima me,
sad ne idem iz ambulante dok mi ne napišete na recept
sve što mogu za ono što mi je uzeti bez dodatnog plaćanja u ljekarni
jer mi je već dosta i penzića, i dodatnog osiguranja i liječnika i svega!'
žena gleda koji mi je.. do sad sam bila normalna.
'pa koji q... plaćam 'dodatno' kad za mene koja dođem jednom godišnje(figurativno) nema recepta jer je neki djedica ili bakica željela popuniti svoje zalihe u ormaru?!?'
ne idem van iz ambulante.
doktorica skužila da sam pukla.
i ipak, vadi se blokić s receptima i piše se sve što je potrebno
da i sutra na poslu funkcioniram normalno,
da zaradim za sebe plaću ali i penziju za nekog penzića.
jučer, vraćam se dio puta busom.
pokraj mene sjeda djedica.
gužva u busu za poludjeti.
voziti ćemo se zajedno slijedećih nekoliko sati.
oke.
ne diram te, ne diraj me.
ne podnosim one ljubazne neformalne razgovore u kojima se kao 'družimo' radije nego da šutimo.
volim tišinu.
i čovjek šuti.
super, ajde, netko normalan je sjeo pored.
ali.
ne traje dugo,
kako bus u zavoju malo žešće zaokrene, tako se djedica nasloni na mene.
ajde, mislim si, slučajno, vratit će se na svoje sjedalo, valjda vidi da me zgurao.
ali ne.
dobro, krupniji je,
no ipak, ja sam do prozora, nemam mjesta kamo se proširiti.
on ipak ima sredinu autobusa na čiju stranu može okrenuti noge barem.
ali ne,
baš je odlučio preko mene gledati kroz prozor.
pitam želi li se možda mijenjati za mjesto,
ne želi.
ajde dobro, mislim, možda je shvatio što je pisac time htio reći.
nije baš.
frendica mi šalje poruku.
pokušavam odgovoriti ali on baca oko i na porukice.
na svu sreću mogu pisati napamet ne gledajući u tipkovnicu mobitela pa odgovaram.
ali ona bi se dopisivala, misli u busu sam, dosadno mi.
objašnjavam da sam zgurana i da ne mogu ni ruke normalno ispružiti, javit ću joj se kad dođem doma.
djedica ogladnio.
vadi sendvič iz alufolije i kreće žvakanje.
dakle, znam da trebamo svaki zalogaj dobro prožvakati
ali jel baš meni kraj uha?
halo!
pa daj, ne sluša mi se, a najmanje osjeća miris salame iz sendviča.
lagano mi je muka.
najradije bih se izbljuvala.
stvarno mrzim putovati javnim prijevozom, zašto sam takvo što izabrala?
glupačo,
slijedeći put sjedi u automobil i vozi se satima
ali te nitko neće maltretirati uz put.
iza mene isto penzić, ali taj je već pojeo svoj sendvič.
i čisti zube prvo čačkalicom (strašno) a poslije 'cokće'
(ne znam kako bih opisala zvukove koje ljudi proizvode
dok pokušavaju iz raznoraznih šupljina svojih usta isisati ostatke hrane).
i tako nekoliko sati cijelim putem.
jedva sam čekala da iziđem iz busa.
onda sam ušla u vlak.
ne želim više pisati.
mučno mi je.
- 15:19 -
