petak, 05.10.2007.
koma sam..
..ludilo u glavi..
slažem, preslagujem, pokušavam nešto dovesti u red..
sebe prije svega (od nečega ili nekoga treba i krenuti)..
totalno sam neorganizirana.
totalno podložna raspoloženjima.
a ovo vrijeme... baš mi pomaže, ne.
hvata me panika
možda baš zato što volim sve imati pod kontrolom.
i ova tri dana proletjet će..
i bit ću još više u frci.
trebala bih ustvari imati svoj osobni servis.
nekoga tko će krpati moje rupe.
vremenske.
nekoga tko će peglati moje koshulje kad ja već ne stignem.
nedjelja navečer bilo je moje vrijeme.
imala sam frenda s kojim sam se natjecala
tko će u vremenu dok razgovaramo telefonom izglačati više komada.
naravno, trajalo je to satima,
no rezultat je bio pun ormar izglačanih košulja za cijeli tjedan.
voljela sam te nedjelje..
danas, vadim jednu po jednu košulju iz neopeglane hrpe
i ujutro prije posla tek stignem srediti ono što ću taj dan nositi.
nokti?
prije sam stigla sama sebi uzeti svaki drugi dan dva sata
za manikuru, pedikuru, masažu i ostale varijante puštanja mozga na pašu.
danas, ne znam kad je dan postao kraći za ta dva sata,
jednostavno, morala bih ukrasti od nečeg drugog, sebe. Njega.
trebam nekoga tko će kuhati moje ručkove.
nekoga tko će spremati moj stan.
nekoga tko će odlaziti u nabavku i puniti hladnjak
(uglavnom cugom i hranom za goste).
do sad sam se hranila po restoranima
i ništa mi nije nedostajalo,
jela sam jela samo za mene spremljena,
naručila prije, sjela, odručala, ustala od stola
i uživala što poslije toga više nisam opterećena
smradom kuhinje, prljavim suđem,
uništenim noktima ribanjem lonaca i poklopaca (dobro, malo pretjerujem).
do sad sam (prije frenda) imala ženu
koja mi je glačala rublje i spremala i prala stan
i sve je savršeno funkcioniralo.
onda su me pokušali uvjeriti kako sam 'fina guza', prerazmažena,
koja može sve to i sama obavljati samo ne želi.
pa sam pokušala sama sebi objasniti
kako su svi ti moji 'dobronamjernici' možda u pravu,
kako bih trebala vidjeti kako drugi funkcioniraju
i kad mogu oni, mogu i ja.
pa naravno da mogu.
sad kad sam svjesna da ja sve to mogu i znam,
mislim da je zaključak vrlo jasan :)
ponovno uvodim službe u funkciju.
u stvari,
ja izgleda ipak nisam za neku ozbiljnu vezu,
za svakodnevno druženje od barem nekoliko sati na dan,
tipa dečka koji me čeka u gradu poslije posla
da se nađemo na kavi negdje na suncu,
pa poslije da odemo nešto pojesti,
pa onda bi mogli i zajedno dočekati večer,
pa možda da ostane prespavati,..?
ma može i kava u gradu poslije posla,
koliko vremena ode na gluposti
pa što ne bi i na kavu s Njim, no baš svaki dan?
halo, pa ja volim popodne koje je slobodno, sada više nije.
toliko sam pospana i iscrpljena da više niti knjige u krevetu ne čitam
(više ih skoro uopće ne čitam, strašno),
kad legnem zaspim brzinom svjetlosti,
a i liježem 'rano', doslovno, što me isto ubija.
izgleda da nisam za nekoga tko bi želio sa mnom ručati svaki dan
i na taj isti ručak 'potrošiti' dva do tri sata,
jer 'bitno je zajedništvo pri pripremanju i konzumaciji obroka'
(lijepo je i zajedništvo dok u restoranu sjedimo i zajedno jedemo ručak, šta ne?).
trebam li nekoga tko bi se svako veče mazio i ljubakao
u dnevnom boravku pred televizorom
i razglabao do kasno u noć kako sam 'ovakva' i 'onakva'
i kako sam najviše štetna za sebe?
poslovi koje sam prije radila stoje mi.
ne mogu sjediti za kompom dok se On razvlači po trosjedu
i čeka kad ću završiti
a ja kao na iglama klikam mišem i živčanim
i vidim njegovu sjenu iznad svoje glave
koja mi dašće za vratom i požuruje me,
jer znam da kad nešto počnem raditi
radim satima ili ni ne počinjem.
zato ovih dana, tjedana,...ne počinjem.
sebi na štetu. nikome drugome.
budimo realni.
Njemu je drago što smo zajedno,
pa i meni je,
lagala bih kad bih rekla suprotno,
no vrijeme koje provedemo zajedno s jedne strane je 'dobitak' a s druge 'gubitak'.
kako to objasniti osobi koja ti je draga?
pokušala sam.
ispadne da me On ugnjetava, guši, krade mi vrijeme,...
sve nešto krivo ispadne.
svaka riječ mi se važe, na svaku moram paziti.
a ja ispadam nezadovoljna, živčana, prekritična.
ne prema njemu, prema sebi.
On to ne može slušati.
ne može, ne želi.
pa onda postoje teme koje su dozvoljene ali i one koje to nisu.
nikada još nisam sebe dovela u situaciju
da moram voditi računa o čemu mogu pričati a čemu ne.
do sad.
stvarno sam blesava.
k'o noć.
fali mi sati u danu.
prije sam znala nedjeljno prije podne provesti u krevetu
i pročitati cijelu knjigu u dahu.
sad nedjelju prije podne koristim za spavanje
kako bih nadoknadila izgubljeni san.
i ne osjećam se dobro.
kao da mi je to prije podne netko ukrao, od mene same.
zašto mi je problem pustiti nekoga u svoj krevet?
ne da se bojim blizine,
već mi je tlaka jutro nakon reći toj istoj osobi da ode doma
jer mi treba moje vrijeme u kojemu Njega nema.
i onda kad mi kažu
'opusti se i budi svoja, pa mi se s tim možemo nositi',
i kad isto i učinim,
proglase me hladnom nordijkom koja gleda samo sebe.
'kako si mogla prije pet minuta biti sa mnom u krevetu,
maziti me ljubiti i pričati nježnosti
a nakon toga se hladno ustati i reći mi da moram poći
jer te smeta moja blizina?'
lijepo, razgraničila sam vrijeme jedno od drugoga.
jedino tako mogu funkcionirati onako kako želim.
jedino tako se mogu ponovo smijati od srca.
a više nema vremena za smijeh.
'teška je situacija'
rekla bi mi jedna draga osoba :)
- 14:01 -
