subota, 25.08.2007.

glavni krivac

Bila sam preočajna jučer sjesti za komp i tipkati.
pa evo, danas ipak.

znam, subota je navecer, ne idem van.
toliko me sve to sa mickom pogodilo
da nisam stvarno raspoložena ni za kakav oblik izlaska.
posebno nakon silnog razmišljanja
što bi u stvari mogao biti pravi razlog njegovog čudnog ponašanja.
ne bi mi vjerujem nikada niti upalila lampica
da nisam stalno govorila veterinaru kako mislim da se micko nečim zatrovao.
malo me čudno gledao (po tko zna koji put)
i prokomentirao da mačak nema specifične znakove trovanja (žuta bjeloočnica,...),
da ako i je trovanje, prije bi to bio nekakav nervni otrov
i da bi na njega reagirao tek nakon nekoliko dana.
ležim u krevetu jučer, ne mogu zaspati.
vrtim što bi moglo biti,
i ne znam jel mi drago ili nije što sam se sjetila.
razmišljam što sam radila par dana prije nego se počeo čudno ponašati,
tko je bio kod mene, što je micko jeo, što sam radila, jesam li bila doma ili...?
dakle, u svemu onom ludilu oko moje 'hladnoće',
'mužjaka' koji je povrijeđen što sam 'ledena kraljica, jedan, dva, tri' ,
da bih se riješila viška negativne nakupljene energije
a ne bih napravila neku glupost
(sad tek vidim da neke stvari koliko god želimo kontrolirati, ne možemo)
uzela sam jedne stare molerske ljestve (poklon mog dragog majstora pri useljenju u stan)
i šmirglala ih punih pola dana (od 16h pa sve do 2,30 u noći - kako dobro provedena subotnja večer!),
čistila od boje, kita za drvo, ostataka prošlog vlasnika
te drugi dan u miru prije podne prebojala lazurnim premazom.
bez obzira na otvorene prozore, biranje boje koja njamanje smrdi, uljnog razrjeđivača,...
ljestve su se trebale sušiti 24h i ponovno premazati,
no kako sam ja temeljita (ne baš u svemu, samo u poslu), tako sam ih dobro u prvom premazu obojala
da drugi nije bio potreban (danas sam sretna da nije).
zaboravila sam da u stanu nisam sama,
da mali mickov nos osjeti puno jače od moga
nisam razmišljala koliko štetno sve to može biti za njega.
gledala sam sebe.
kako iz sebe izbaciti ono nakupljeno, ono loše.
kako ne biti destruktivna.
i što sam na kraju napravila.
umjesto da sam zatrovala (naravno, ne doslovno)
'onoga' koji me doveo do ludila (možda ja sama),
razbolila sam malo nemoćno biće.

tješi me samo da je danas već ipak malo bolje.
ne znam što bih da nije.
ovakvu glupost nadam se da više nikada neću ponoviti.
ovo mi je škola.
koja škola.

micko spava pokraj mene.
tek s vremena na vrijeme ponove se u tragovima isti simptomi.
temperatura je pala.
u ponedjeljak kontrola kod veterinara.
nadam se, samo kontrola.
i da ćemo iz ambulante izići nasmiješeni,
moj micko i ja.