ponedjeljak, 20.08.2007.

Kasnim...

Budim se jutros,
malo kasnije nego inače
i skačem iz kreveta.
Već je 6,15
nisam čula budilicu,
ako se budem izležavala još samo koju minutu
zakasniti ću na posao.
Ne znam stvarno,
kako ljudi koji imaju djecu
i koji stanuju daleko od posla
funkcioniraju?
Kad se ustaju ujutro?
Ja ne doručkujem doma,
ne pijem kavu u stanu,
nemam djecu,
mačak je jedino živo biće
kojemu trebam pogledati ima li hrane, vode, jel mu čist wc
i to je sva mudrost.
Otuširam se,
nešto nabacim odjeće, šminke,..
i za manje od 10 minuta od kuće sam u uredu.
Ali svejedno kasnim.
'Loše si organizirana' rekla bi moja mama.
Znam, znam mama.
Ne mogu si pomoći.
Čak me niti bivši 'Mužjak' više ne budi ujutro.
Nedostaje.
Strašno je kako se na nekoga možemo brzo privići.
Te male sitnice
za koje ispočetka mislimo da su bezvezne,
pretjerane,
samo odraz trenutne zaljubljenosti.
Kad ih nema tek osjetimo prazninu na njihovom mjestu.
Pitam se samo nedostaju li iste i onoj drugoj strani?
Sjete li se svojih rituala koji su nas uveseljavali
i njima stavljali ranojutarnji osmjeh na naša lica
ili sve to rade sad nekome drugome
bez da im mi padnemo na pamet?
Jel im to 'urođeno ponašanje',
bolje reći 'uloga', 'rola' koju sad vrte s nekim drugim
ili su samo nama udovoljavali npr.
poljupcima za dobro jutro,
kavom skuhanom baš onako kako volim,
jutrom na suncem okupanoj terasi,
nježnim zagrljajima i maženjima po posebnim mjestima,
škakljikanjem i uživanjem u mome smijehu do suza,...
Koliko smo isti u svakoj slijedećoj vezi?
Koliko svoji?
Koliko su naše navike ustajanja
podložne promjenama zbog onih koje volimo,
zbog onih koji nas vole?
Koliko se teško ili lako ustajemo
iz želje da što više vremena provedemo uz 'dragog',
koliko nam svjesnost o postojanju nekoga tko nam puni srce
pomaže ustati iz kreveta
pomaže izgurati dan?