ponedjeljak, 13.08.2007.
Kome 'pravimo' djecu?
Gdje god se okrenem oko mene nalaze se trudnice.
Kamo god pogledam, mlade majke guraju kolica ispred sebe
a iz kolica čuje se nježno gugutanje bebača.
Čini li mi se to samo ili se broj djece u mome gradu naglo povećao
ili sam samo malo više vani tijekom dana pa isto vidim
ili sam i prije prolazila pokraj nekih drugih mladih mama
ali ih tada nisam uopće primjećivala?
Ili mi 'kuca' sat pa mi ova grupacija 'bode oči'?
U zadnje vrijeme primjećujem toliko veza u kojima postoje djeca
a koje bez obzira na to ne funkcioniraju, čak štoviše, raspadaju se.
Prisutna sam (na žalost radi se o meni dragim ljudima)
raspravama o podjeli 'zajedničke' imovine
(moja perilica, tvoj TV, moj automobil, tvoja vikendica),
isplaćivanjima, tko je koga oštetio pri tome, tko je bolje prošao.
Kako smiješno a tužno istovremeno,
kao da tu netko može uopće dobro proći.
I pri tome 'dijele' se i djeca.
Kako?
Dugo vremena razmišljam imam li ja uopće pravo govoriti o tome.
Nemam nego mačku,
odakle mi pravo stavljati se u njihove cipele
i govoriti što je pravilno, što je bolje za djecu.
Ipak, ti isti dragi ljudi pitaju me za mišljenje.
Htjela-ne htjela, ne mogu šutjeti.
Vidim djecu koja su podijeljena,
jedno kod mame, drugo kod tate,
rasporede - kad je red na kojeg roditelja doći po djecu,
tate koji sjede sa klincima vikendom u restoranu
jer je ovo njihov vikend a djeca umiru od dosade,
one koji pokušavaju što kvalitetnije provesti to vrijeme zajedno
i pri tome istu djecu nešto naučiti,
one koji jedva čekaju (ne samo očeve, i mame tu spadaju)
da prođe vikend kad su djeca kod njih jer ih jednostavno ne doživljavaju,
mame (ali i tate) koji su prerano to postali
a još uvijek su i sami velika djeca nespremna brinuti se o svojoj,
djecu koja iz straha da ne povrijede svoje roditelje
(kako su mali a toliko obzirni, obzirniji nego klipani koji su ih napravili)
odlaze s njima u njihovu novu obitelj
i trpe prilagođavanje novoj sredini, tatinoj novoj obitelji, novoj 'mami'.
Vidim brata koji je ljubomoran na svoju seku
jer je ona kod mame a on kod tate
pa mu treba pola dana prilagodbe kad su zajedno
dok ne shvati da mu ona nije konkurencija
već sestra, najbliže što ima,
i tek onda se nastavi s njom normalno igrati,
vidim mamu koja je odlučila otići ali ostavlja djecu tati,
tatu koji je sretan jer zna da ujutro kad se ustaje
odlazi do dječje sobe i gleda ih kako spavaju
a zna da ona to neće moći jer je otišla,
mamu koja odlazi i želi povesti djecu sa sobom ali djeca ne žele ići
jer tu su im prijatelji, tu im je soba, krevet, igračke,... tata.
Kako ti ljudi spavaju preko noći kad njihova djeca nisu uz njih?
Kako ta djeca spavaju znajući da im je mama (tata) negdje
ali ne tu da kad ih pozovu u pola noći jer su se uplašili sjene na zidu
ne mogu ih utješiti, zagrliti, poljubiti,
poželjeti laku noć, ispričati bajku, otpjevati uspavanku?
Gledam roditelje koji se 'kolju' oko odgoja djeteta
jer uvijek jedno mora biti u pravu
ali ga dijete ne sluša jer mu 'onaj drugi' uvijek sve pusti.
Gledam one koji zbog djece ostaju u vezi koja ne funkcionira
i šute u nadi i saznanju da će dijete jednoga dana odrasti i osamostaliti se
a oni će u međuvremenu skupiti snage za spakirati stvari i otići.
Gledam one koji misle kako su ta mala stvorenja
premala da osjete, shvate netrpeljivost roditelja
svađu u drugoj sobi
napetost u zraku
poglede pune mržnje,
prepucavanja pred prijateljima
čija značenja i ti 'mali ljudi' čitaju.
Odakle nam pravo odlučivati o životu naše djece?
Odakle nam pravo igrati se s tim malim životima
i definirati im kroz vlastite postupke u koje su na žalost i oni uključeni
neke poglede na svijet, brak, obitelj
tada kad su preslabi sami imati svoj stav o svemu tome?
Jesmo li stvarno toliko sebični
da kad pravimo djecu imamo izgovor
kako je to zbog održanja vrste, roda, loze, prezimena, obitelji
a ustvari to sve radimo samo zbog sebe
jer ne razmišljamo prilikom ovakvih poteza što činimo vlastitoj djeci?
Nastaju li djeca iz ljubavi za koju mislimo da će vječno trajati?
Vjerujemo li još u bajke (za malu djecu)?
Jesam li bolesna ako poželim izbjeći sve te 'muke po razlazu'
i odgajati vlastito dijete sama od početka?
Imam li na to pravo?
Zar sam stvarno izgubila vjeru u veze koje opstaju?
Hoće li moje dijete manje patiti
ako zna da mu je otac negdje daleko i ne živi s nama
da ja mama jedina koja je tu i uvijek će biti?
Jesam li sebična što ne želim
uplitanje sa strane u odgoju vlastitog djeteta
koja ne želim dopustiti da si netko uzima za pravo
govoriti mi što i kako trebam raditi
jesam li sebična što unaprijed ne dozvoljavam ocu da bude prisutan?
Koga u stvari štitim?
Jesam li sebična što bez obzira što možda nije naišao 'Mr Right'
s kojim ću živjeti 'happely ever after' i možda nikada niti neće
želim postati mama i ne propustiti iskustvo roditeljstva?
Hoću li ako se zaljubim u međuvremenu promijeniti svoj stav?
Hoću li poželjeti imati 'Njegovo' dijete?
Hoću li poželjeti zajedno s 'Njim' proći muke trudnoće i poroda,
hoću li poželjeti s njim podijeliti
prve korake, prve riječi, prve bolesti, prva slova, prve ocjene,...
Jesmo li svi spremni biti i živjeti u paru, vezi, braku?
Jesmo li svi rođeni da budemo roditelji?
Koliko mijenjamo svoje odluke tijekom vremena?
Posljedica tuđeg ili vlastitog iskustva?
Koliko 'pušemo na hladno'?
Zbog koga smo mi nastali?
- 08:17 -
