srijeda, 08.08.2007.
Kad postajemo stari za nove veze?
Postoji li vrijeme, dan, trenutak
kad postanemo prestari za nove veze,
nova upoznavanja,
ponovne početne izlaske sa potencijalnim Mužjacima?
Jesam li došla u tu fazu?
Već?
Ili tek?
'Pa mlada si da bi počela razmišljati o tome kako ćeš ostatak života provesti sama'
Kad i zašto postanemo preosjetljivi?
Jesmo li previše komotni pa ne dozvoljavamo narušiti svoj mir?
Sebični?
Zašto je to tako?
Zašto mi je u isto vrijeme drago vidjeti svog Dragog
koji me iznenadi 'slučajnim' susretom negdje u gradu
ali istovremeno i tlaka što mi je poremetio planove
i sve ono što sam započela moram ostaviti za neki drugi put?
Jesam li toliko neprilagodljiva
da sve te sitne shoppinge u gradu koje sam planirala obaviti sama
(dakle, nisam ništa posebno radila što On ne bi mogao znati, vidjeti, sudjelovati,..)
ne mogu obaviti s Njim pokraj sebe?
Pokušavam staviti na vagu (najgora moguća kombinacija)
jel mi više drago ili ne
što mi se pojavio pred vratima stana tek netom sam se vratila doma s posla
i nisam se stigla niti otuširati, preodjenuti, ništa ubaciti u kljun,...
pa me ljubi cijelo popodne i ja pri tome uživam
a s vremena na vrijeme
bacim (onako neprimjetno) oko na sat
i pomislim u sebi da sve je to divno
i iskreno uživam u našim maženjima i zajedničkim trenucima
ali ja bih ipak bila malo sama u svoja četiri zida.
Nije da ne volim 'smiješne pokrete',
nije da u njima ne uživam satima, baš suprotno,
nije da me On ne privlači i da postoji manjak interesa.
Je li samo izabrao krivi trenutak kad će doći,
možda je u tome problem?
Ili ja previše razmišljam o stvarima koje se još nisu dogodile a možda niti neće.
Najgore od svega mi je
kad me pogleda i pita:' Zašto me tjeraš od sebe?'
'Pa ne tjeram te, odakle ti to?!?'
Ili kad mi onako od milja kaže
'Ledena kraljice, pa mogla si barem malo pokazati da ti je drago kad me vidiš'
'Pa zar nisam? Neću valjda skakati od sreće po pola ulice
da bi ti shvatio da si me ugodno iznenadio?!?'
Jesam li stvarno postala toliko hladna da ne pokazujem osjećaje na van?
U tom silnom razmišljanju prekine me frendica
'Daj, molim te, pa ja nemam osjećajniju frendicu od tebe,
sva si ko pekmeeza (Netko bio rekao Princeeza :) ),
netko te krivo pogleda a ti roniš suze,
veseliš se oblaku, suncu, ptici, leptiriću, kiši, trčiš bosa po travi u parku,
vidiš stvari koje mi ni ne primjećujemo, o čemu ti pričaš?'
Ne znam.
Ponekad pomislim da od tih stalnih izmjena raspoloženja u danu
jednostavno otupim.
Dolazi prvi 'zajednički' vikend.
Hvata me panika od ideje da provedemo dva i pol dana stalno zajedno.
Izgubila sam osjećaj kako je to kad zbog nekoga
ustaješ iz kreveta da bi mu napravio doručak, skuhao kavu,
(voliš li bijelu i li crnu, s više ili manje šećera, margarin ili abc sir,
šunka, salama, rajčica i paprika, hladno ili toplo mlijeko, ne, jogurt, punomasni ili light?),
blesasta pitanja u kojima upoznaješ prehrambene navike Druge Strane i pokušavaš udovoljiti,
planiraš zajednički odlazak u grad,
moji prijatelji, tvoji,
upoznavanja istih,
razgovori o temama koje te baš i ne zanimaju previše,
analize s jedne i druge strane,
hoćemo kod tebe ili kod mene spavati,
rezervna četkica, odjeća za sutra,
kupaonica koja nije tvoja,
zaboravljena šminka doma,...
Jesu li sve to sitnice koje život znače
ili samo sitnice bez kojih se može
ako nekoga voliš?
Jesam li ja uopće zaljubljena?
Možda sam zato takva?
Je li On pretjerano zaljubljen?
Je li to ludilo koje nas drži mjesec ili dva ili više
i u tom vremenu nam je Onaj Drugi
idealan, najbolji, najljepši, najpametniji,... naj?
Je li normalno petstotina puta u danu poslati sms sadržaja 'Pusa'
isto toliko puta nazvati i pitati što Onaj Drugi radi
(pa radi, prima za to i plaću, trebao bi nešto valjda i raditi),
reći mu da misliš na njega (24/7) i kad mu se ne javiš,
je li to sve umjetna tvorevina sa rastezljivim rokom trajanja
koja će nakon tog roka iznenada nestati
i neće mu pasti na pamet poslati poruku istoga sadržaja,
kad ga nazoveš reći će: 'Reci, trebala si nešto? U gužvi sam, radim.'
ili 'I zbog toga si me zvala na posao?
Ne mogu sad s tobom pričati, pričat ćemo o tome kad dođem doma.'
E dragi moj,
kad ti dođeš doma prošla baka s kolačima
i ja problem riješila.
Što je bolje?
Ne vjerovati da ta faza zaljubljenosti može dugo trajati
pa gasiti i sebe i Njega komentarima koji samo uništavaju lijepe trenutke
i čekati da sve pređe u neku normalu, rutinu, rituale
i tek onda znati sviđa li ti se ta osoba ili ne,
odgovara li ti ili ne, možeš li se ili želiš uopće prilagođavati nekome,
ili
prepustiti se leptirićima u trbuhu,
lebdjeti par metara iznad zemlje i željeti da isti osjećaji nikada ne prestanu,
ne razmišljajući kako ćeš jednom ipak tresnuti sa te visine i razbiti se kao bundeva,
no nema veze,
sada ti je baš lijepo?
Kolika je normalna doza osobe s kojom si u danu?
Da ne pretjerujete a da si opet ne nedostajete?
Je li normalno da netko stalno plazi po tebi
i ne pušta te ni na wc da odeš sam
i baš mu je simpatično gledati te dok 'piškiš',
svaki tvoj tuš je i tuš pod kojim je i On,
svaki tvoj plan je plan u kojemu je i On sastavni dio,
ili
da se vidite dva-tri sata navečer (možda ne niti svaku večer),
dobro sex tu i tamo, ovisno o apetitima,
poljubite za laku noć i svatko ode u svoj krevet
(sutra je radni dan, moram se naspavati)?
Ne znam.
Treba li tražiti zlatnu sredinu?
Treba li reći drugoj strani 'Daj, pusti me da dišem'
ili '
Nedostaješ mi, voljela bih stalno biti s tobom'?
Gdje ne prelazimo tu granicu pristojnosti?
Radi li se stvarno o tome?
'Imam osjećaj da si ti sa mnom samo zato što si fina pa me ne želiš odbiti'
Koliko je istine u tome?
Koliko smo osjetljivi
pa sve što nam netko kaže gledamo kroz nekoliko različitih naočala
i svaki put izvlačimo drukčiji zaključak o značenju iste rečenice?
Treba li se na gornju rečenicu uvrijediti kad ti je upućena
ili reći
'Da, fina sam i ne znam kako ti reći
da mi je dovoljno vidjeti te jednom u danu,
čuti dva puta a ne svakih pola sata,
da ne želim znati sve o tebi već nakon tjedan dana,
želim u mraku dodirom prepoznavati tvoje oblike
a ne znati položaj svakog madeža na tvom tijelu (i to već nakon par dana),
kad ideš van s ekipom neću biti tužna niti ljubomorna što sam ostala doma
i time si mi omogućio da se odmorim od tebe
i ne,
ne moraš mi se javljati pet puta tijekom te iste večeri
da bi me uvjerio da ne radiš ništa 'loše' dok nisi sa mnom
i da mi daš do znanja da ti nedostajem.
Nedostaješ i ti meni,
no ako ovako nastaviš,
više će mi nedostajati moja samoća, moj mir.'
Možda nismo svi rođeni za veze.
Kao što nisu svi rođeni da bi bili dobri roditelji.
Ipak smo većinu vremena u životu sami.
I ipak sve velike odluke donosimo sami.
Možda je to ipak normalno stanje, biti sam.
Rađaš se i umireš sam,
zašto bi razdoblje između toga bilo drukčije?
Možda mi samo nije dobro danas.
Možda već pri odlasku doma
potražim putem par toplih očiju koje mi se vesele
i dodir nježnih usana na svojima.
Možda ako ih ne budem vidjela
nazovem i pitam
'Gdje si,
nedostaješ,
ne znam se više tuširati sama,
tko će me namazati kremom ako ne dođeš,
tko će me maziti po trbuhu i mirisati kosu
dok ležim u tvom zagrljaju
i drijemam?'
- 08:33 -
