nedjelja, 10.04.2016.
Gdje sam?
Dragi moji,
vrijeme me baca, i nesvjesno prolazi, dani, tjedni, mjeseci...
ponekad se okrenem i ne mogu vjerovati koliko je brzo prošao tjedan.
Kod mene novosti.
Naravno.
Pa ipak je prošlo podosta od mog posljednjeg javljanja ;)
Siri mi je uginula :(
Šest mjeseci smo se patile, infuzija,
čak i transfuzija što kod nas nije uobičajeno,
sve moguće smo pokušale,
ona se hrabro držala do samog kraja.
Na staru godinu je otišla iza Duge :(
Ne moram vam pričati kako mi je bilo...
A neki su forsirali doček N.G. u velikom društvu.
Istrpila sam ih. Nevesela.
Nedugo nakon nje otišla je i Emma, na žalost,
starost je učinila svoje, i način života dok je bila na ulici.
Neutješna sam bila.
Ništa me smiriti nije moglo.
Ništa.
I nitko.
Nedugo nakon, stigao je Max,
veliki mačak kojega se prijašnja vlasnica odlučila riješiti.
Još uvijek se prilagođava novom domu.
Dala sam otkaz u Firmi.
Pripremila sve za odlazak u B.
Sve osim sebe.
Ovo vrijeme između,
u tom nekom vakuumu u kojemu bih se trebala spremati
i biti sretna zbog napokon odlaska i napokon zajedničkog života,
toliko toga se izdogađalo da me iscrpilo.
Upoznajem mog supruga na jedan novi način.
I da mi se sviđa ono što vidim,
i baš i ne.
Imamo drukčije pristupe važnim (barem meni važnim) stvarima u životu
i načine rješavanja istih.
'Koljemo' se kao pas i mačka.
Grozno.
Toliko grozno da se pitam ponekad jesam li baš toliko krivo procijenila
i mogu ili ispraviti svoje odluke.
Ne da se kajem, ali vidim već sad da ne ide na dobro.
On opet polazi iz pozicije sile, što me dodatno iritira,
misleći da me može ucjenjivati sad kad sam kao ostala bez primanja,
a to kod mene stvara toliki otpor da bih se okrenula i zauvijek otišla.
Zauvijek.
Evo i danas, dan prije mog kratkog puta za B i pred pakiranje stvari,
još jedna svađa u nizu.
Oko gluposti.
Oko nečega što je sam inicirao a ja očekujem
da će on kao muž, muškarac, zaštitnik obitelji napraviti,
a on niti zna kako, niti se trudi.
A stalno mi spominje kako on 'podmeće svoja leđa'.
Da, podmeće, za sve pizdarije i sranja koje je donio u moj život,
i očekujem da će ih on i podmetnuti.
Za mene ne podmeće, ja se i dalje borim za sve svoje sama.
Jer o svemu tome on na žalost pojma nema.
Ne zna o meni gotovo ništa,
ne trudi se upoznati me,
ne zna što volim
niti što me veseli,
niti što me rastužuje.
Ne zna kako sam provela dan
iako me bezbroj puta dnevno nazove
da bi mi dao zadatak što trebam napraviti
jer on sam ne zna isto odraditi,
i naravno ljuti se kad nešto odlučim sama,
no nikad nema vremena za razgovor sa mnom,
intimni razgovor,
o onome što je meni problem kako bih mogla zajedno s njim donijeti odluku.
Pa onda sama i donesem odluke vezane za sebe.
Jer on ima neke svoje prijatelje koji su mu preči, zanimljiviji,
na koje troši svoje slobodno vrijeme.
S njima može telefonom ili usmeno satima
voditi (za mene) isprazne razgovore i polemizirati o glupostima,
o informacijama koje usputno pročitam i njima se ne zamaram,
a za njh su to teme o kojima mogu beskrajno razglabati,
kao da su donosioci novog svjetskog poretka ili vladari života i smrti
pa mogu utjecati svojim pričama na događaje iz naše svakodnevice.
Budalaštine ukratko, koje nisu vrijedne spomena.
Pa tako,
karta me čeka u džepu
a ja još nisam sigurna hoću li sutra odletjeti put svog novog doma
i hoće li mi to biti novi dom
ili ipak neće... ne znam.
Preumorna sam od svega.
Zatvorili smo zagrebačku trgovinu.
Da, na žalost, kratko je trajalo iako slatko,
prostor u kojemu smo bili prodan je jednoj 'slatkoj' firmi (pravi kolače)
a mi smo skoro na ulici završili,
pa je trebalo navrat-nanos sve zapakirati i negdje privremeno smjestiti.
Da, i to smo nedavno odradili,
i da, i tu je on podmetnuo svoja leđa
a ja sam izgleda samo gledala kako drugi rade, nose utovaraju i pakiraju,
i nisam se ni preznojila danima,
iako ne znam od čega dva dana nisam sebi mogla doći
i kako i zašto su mi ruke i noge natekle do neprepoznatljivosti.
Jer kako bi moja šogi rekla: 'pa nisi ti ništa radila, radnici su',
pa ne znam što me spopalo ;)
No spremili smo sve.
To je najvažnije.
Po cijenu života i zdravlja.
Nečijeg.
Ničijeg.
Mojeg i njegovog.
Ali kad sila radi, drukčije ni ne može.
I tako, vratimo se na pitanje dana: Gdje sam?
Ne znam,
vidjet ćemo za koji dan, tjedan, mjesec,..
A do tada, budite mi vrijedni i pametni,
i donosite mudre odluke,
ja očito nisam donosila dovoljno mudre
za sebe ;)
- 15:06 -
nedjelja, 18.10.2015.
Update! :)
Dragi moji, sad već rijetki prijatelji,
jer znam da ste se odvikli, kao i ja, dolaziti ovdje :)
Jutros me jedna moja draga nova prijateljica
podsjetila na ovo mjesto.
Ovdje sam jako rado dolazila.
Praznila se, pisala o svemu.
Onome sretnom i manje sretnom.
O problemima i radostima mog života.
Danas se nisam skoro mogla podsjetiti kako ovdje ući.
A toliko sam puta i toliko neprospavanih noći ovdje bila.
I vi sa mnom. :)
Pa, evo vijesti iz nesvjesti!
I dalje smo na dvije adrese, ponekad mislim da niti nećemo živjeti zajedno.
Ponekad pomislim kako mi je dosta svega i kako pakiram kofere i stižem!
Definitivno on nije taj koji će doći k meni, koliko god ja to priželjkivala,
za njega je Lijepa Naša malo premala, možda malo manje lijepa nego meni.
A ako želim da budemo skupa, možda se ipak odlučim za taj korak,
koliko god sam s njim i sama odugovlačila.
U međuvremenu smo otvorili trgovinu u Zg i mogu vam reći da je baš lijepa :)
Koliko će u ovim gospodarskim uvjetima izdržati,
ne znam stvarno, vidjet ćemo. Za sad radi :)
U Os smo zatvorili trgovinu krajem prošle godine,
i mogu vam reći da sam sad opet normalnija :)
koliko ja to mogu uopće biti :D
Da, imam opet slobodna popodneva,
više ne trčim u trgovinu iza svog posla do 16h,
normalno ručam,
opet imam vremena za moje mice, sad ih je btw 10 :)
U naš život doselile su se jedna Riječanka i jedna Zadranka,
Coco i Pepper, obožavam ih.
Siri, moja malena ljepotica je bolesna i liječimo se već mjesec i pol,
nadam se ipak da će sve dobro završiti, držite fige!
I dalje sam vikendima na putu ali i ne svaki :)
Malo si više reda pravim u životu iako je to još jaaaako daleko od reda :)
Ipak, sve nekako sjeda na svoje mjesto.
Baka mi je umrla ove godine i to me jako pogodilo.
Moja draga mama ju je strpala u dom u trenutku kad ja nisam uspjela odreagirati,
ležala sam doma s upalom pluća.
Prije toga pronalazila joj je raznorazne domove i ja sam je odgovarala,
odvozila sam je da ih sama vidi, da vidi gdje je njezina kći želi strpati.
Moja baka je bila dama. Prava dama.
S najlonkama, u kostimiću, s frizurom, šminkom, naušnicama, zlatnim satom, lančićem oko vrata.
Štapom.
Bila je čista i uredna.
Nije zaslužila dom u kojemu kljukaju 'stanovnike' tabletama za umirenje
kako bi cijeli dan bili u pidžami i ne dizali se iz kreveta,
nije zaslužila da na svoj rođendan ostane gladna
jer se tetama koje o njima brinu nije nosila hrana njoj gore na kat,
a ona i 'susjeda' soba do njezine nisu mogle dozvati ih,
pored gumba za prvu pomoć.
Nije zaslužila da joj ja dođem u 19,30 navečer
a da mogu do nje samo vanjskim stubama po kiši i snijegu
jer su vrata unutarnjeg lifta te iste 'tete' ostavile otvorena namjerno
kako ona i 'ekipa s kata' ne bi mogli spustiti se dolje u prizemlje.
Nije zaslužila da na svoj rođendan nema što jesti
već jede komadić starog kruha koji joj je ostao u sobi
i paštetu koju joj je druga unuka dala koji dan prije.
Dva mjeseca u domu bilo je dovoljno da se baka ugasi, doslovno :(
S mamom poslije ovoga još manje komuniciram
jer je smatram direktno odgovornom za bakin kraj.
Sretnemo se ponekad, da,
i odglumimo pred drugima ljubav majčinu,
čak mi i pošalje poruku kako sam joj jako lijepa,
na koju ja ne odgovaram.
I nazove za moj rođendan i čestita mi ga,
pošalje čak i cvijeće.
a ja kao 'dobra kćer' vratit ću za njezin rođendan istom mjerom,
sličnim buketom i pozivom.
I to je to, sasvim dovoljno.
Sve više od toga me više nego iscrpljuje i vrijeđa.
Na poslu u Firmi nema nekih novosti.
Nova je ekipa, ali nebuloze standardne.
Sjaši Kurta da uzjaši Murta.
Pa tak, sad samo se žele dokazati kako smo mi svi potrebni
a kao oni prije nisu bili,
kako smo svi stručni i pametni,
pa idemo taktikom "usta moja hvalite me jer ću vas pokidati!"
Moj dragi šefić je malo nervozan pred izbore
a ja sve manje podnosim autoritete bez pokrića.
Pa sam tako prošli tjedan morala napisati pismeno očitovanje
zašto nisam koristila dnevnu pauzu od 11,00 do 11,30
već od 11,15 do 11,45.
Jer je on stajao na prozoru i gledao kad tko stiže s pauze.
Pa ja napisala :) a znate me valjd već ;)
I nakon toga stiže okružnica koja nam daje do znanja
da pauzu možemo koristiti 'samo od 11,00 do 11,30, ni prije ni poslije'.
Poslije toga me zvala jedna od 'šefica' iz Zg (a sad ih po novome imam k'o u priči)
i jadna nazvala u krivo vrijeme, taman minutu do 11,00.
Lijepo sam je uputila da se čujemo drugom prilikom
ili da požuri reći sve što treba u minuti jer ja idem na svoju pauzu :)
Malo je ostala zatečena :)
A što ćeš, moramo se držati pravila, zar ne? ;)
Iskreno, ne znam koliko još mogu izdržati takvih nebuloza.
Da me barem financijski zadovoljava taj posao rekla bih si:
'Ok Premudra, znaš zašto moraš trpit, ipak od toga dobro živiš.'
Ali ovako, ne mogu sastavit kraj s krajem,
radim više nego što većina u mojoj Firmi radi,
moram biti kreativna jer mi nadređeni nisu,
pri tome imam limit za telefoniranje,
ne smijem izlaziti van iz Firme,
službeno do Zg mi se sve rjeđe odobrava,
i onda kad trebam otići trebala bih se truckati
vlakom ili busom 4 sata do i 4 sata nazad
što mi ne pada na pamet
pa na kraju odem svojim autom o svom trošku,
no ne dozvoljavam da me netko tretira kao budalu
koja izgubi pola dana na putu da bi u Zg bila sat ili dva na sastanku.
Sve organizacije nekakvih evenata koje koštaju nam se otkazuju
i traži se da smislimo nešto što je besplatno,
svako malo nas se naziva i pita koje aktivnosti imamo u planu i zašto tako malo,
traži se da izmislim datume onoga što dogovaram
samo zato da bi što ranije najava stajala na stranicama,
što ja naravno ne želim pa sam po običaju crna ovca u Firmi,... itd.
Spremna sam za novu stranicu.
No ne više i spremna za nova dokazivanja.
Nova trpljenja. Nemam više tih živaca.
Mislim da nema posla kojega ne mogu raditi.
Ono što ne znam naučit ću.
No ne podnosim da mi netko dahće za vratom i očekuje 'čuda'
a zauzvrat ne daje ništa.
Ni ja ne dahćem mojim zaposlenicima u mojoj privatnoj firmi,
pa ne želim ni da mene netko muči u ovoj Firmi.
Eto, ukratko, ovo su vam moji updati,
možda se neke stvari promijene na bolje
pa pronađem opet malo više vremena
za ovaj meni jako dragi 'svijet' :)
Do tada,
budite mi dobri, i čuvajte se <3
- 14:36 -
petak, 28.11.2014.
i... život ide dalje, ne čeka nikoga...
da, kako sam i dalje u stisci s vremenom
tako sam tek danas sjela malo za komp.
u neko gluvo doba jutra.
jer misli mi se vrzmaju po glavi i tjeraju san.
kako gledam u mobitel tako mi se spava,
kako ga odložim po strani tako ne mogu zaspati.
misli.
ne možeš ih isključiti.
ni pozitivne ni negativne.
razbolila sam se.
od nemarnosti o vlastitom zdravlju.
proći će, samo sam zavukla prehladu.
ali traje sad već predugo.
pa sam i zalegla.
da. morala sam malo usporiti.
trgovinu smo otvorili.
slatka je.
ja sretna :)
no i dalje mi je tempo isti.
bio do ove moje prehlade.
tati sam nabavila malenog slatkog psića.
i poboljšala mu s njime kvalitetu života višestruko.
jako mi je drago da sad ima razlog za živjet.
veseo je.
ponosan.
odgovoran.
ima razlog za ustati iz kreveta.
psić ga probudi ujutro mokrim poljupcem jezikom :)
izvukao se iz depresije u koju je upao.
ja sretna :)
broj mačaka narastao na 8.
kako?
slučajno.
uglavnom, malo je bilo moroganja ali sad je ok,
ja sam ta koja je s njima i o njima skrbi
pa tu neka tko drugi meni za bilo što prigovarati.
i to je to.
ja sretna :)
u stvari imam toliko posla da ne znam što bih prije.
pa sam u jednom trenutku stala i nisam ništa rdila.
baš valjda jer je došlo do zasićenja.
nekakav otpor u meni valjda.
boli me dupe.
to mi je ne znam odakle došlo ali u zadnje vrijeme koristim kao odgovor na većinu pitanja
kad 'nešto treba hitno napraviti'.
ne da ne želim, ne da neću, samo taj pressing sa svih strana više ne mogu i ne želim.
pa onda idem nekim svojim tempom.
i znam da nije dobar.
i znam da sad već kaskam s nekim stvarima
i da ne mogu, ne smijem tako.
ali jednostavno ne mogu više tempom kojim sam išla.
hoće li se uskoro neke stvari promijeniti kod nas?
da, vjerojatno hoće.
prije desetak dana umrla mi je svekrva.
gospođa koja me godinama nije mogla smisliti
i okrivljavala me za neuspjeli bivši brak mog supruga.
iako sam se pojavila puno poslije tog neuspjeha i razlaza.
ali eto.
tu su četvero male djece od manje više tridesetak godina prosjek
koji su kažnjavali tatu a onda i baka (svekrva) zajedno s njima.
dok nismo prije dvije godine imale jedan ozbiljan razgovor
jer mi je pukao film da me netko tko me ne zna blati okolo,
i od tog dana sam postala najbolja snaja na svijetu.
odnos nam se izmijenio na bolje,
nije to bilo pretvaranje, već je ona u svojoj glavi ipak razmislila i donijela odluku.
prihvatila me.
nije da ja nisam mogla bez toga.
no objasnila sam joj da će izgubiti vlastitog sina ne prihvaćajući njegov izbor.
i od tad smo se redoviti viđale, svaki vikend.
zivkala me telefonom preko tjedna, bezbroj puta mi zahvalila što brinem o njezinu sinu.
kad se razbolila iznenada bila sam uz njezin krevet često.
bila sam uz nju pola sata prije nego je umrla.
i žao mi je što je više nema jer sam i ja nju zavoljela.
sprovod je bio velik.
i drugi su je voljeli.
ako je gledala odozgo
mislim da je bila zadovoljna brojem ljudi koji su joj došli odati počast.
naravno da su 'dječica' bila ratnički nastrojena i tijekom sprovoda
jer su morala biti u mojoj blizini.
ah što da im radim, morali su me istrpiti :D
ali zato sam imala priliku s jednom od njih normalno razgovarati jer je i sama normalna,
no s drugom sam imala malo žešči razgovor,
ali baš mi je drago da sam ga obavila.
jer sad mislim da napokon zna da me boli dupe za sve njih.
i da na mene nemaju baš nikakvog utjecaja
a da im je i vlastiti otac progledao i shvatio kakve parazite od djece ima.
mi smo sve bliže definitivnom preseljenju i zajedničkom životu.
nakon toliko godina razdvojenosti mislim da sam zaslužila.
malo me još brinu te neke kockice koje za sad ne mogu posložiti
ali nadoći će, mozak će proraditi i sve će nekako sjesti na mjesto.
ma ja sam račica, ne volim baš velike promjene,
pa onda nije ni čudno da sa svim tim malo i odugovlačim.
no samo zbog vlastite nesigurnosti, rekla bih.
i eto, nemilog događaja bakinog odlaska.
ali bit će sve to ok ;)
daju mi snagu svi oni koji idu.
a svakim danom ih je sve više i više.
al neću ja otići i ne vratiti se, a ne :)
bit ću ja tu u hr možda i više no prije, samo na drukčiji način :)
kvalitetnije.
više kao turist.
jer ipak, neke stvari se moraju promijeniti ako želimo živjeti normalnije.
a ja osobno želim.
jer kako rekoh, život ide dalje, i ne čeka nikog, pa ni mene.
evo, budi se jutro.
mogla bih ipak malo ubiti oko,
možda mi se sad bude više spavalo :)
želim vam svima lijep dan, budite i vi sretni :)
ja si u svakom danu pronađem barem nešto što me učini sretnom pa makar i na trenutak :)
i ja sretna :)
- 06:15 -
četvrtak, 19.06.2014.
prijatelji stari, gdje ste... ;)
nekako ne stignem redovito pisati.
ne ljutite se, vi koji me čitate :/
u stvari više je razloga.
prvo, nemam kad vremena sjesti i u miru ispisati misli, događanja,
a da to nisu samo nabacane misli.
drugo, fb me nekako okupirao svojom jednostavnošću i brzinom širenja informacija.
treće, ondje sam stekla neke nove prijatelje kroz zajedničke interese.
mačke i udomljavanje odbačenih su postali moji prioriteti.
tako se broj mačaka u mom domu sa jedan popeo na sedam.
sedam udomljenih sa ulice.
sedam prelijepih živih bića koje me čine sretnom jer dijele sa mnom sve.
a tako malo traže, a tako puno daju.
samo ljubav, toplina, dom, hrana sve su što traže.
a ja im to mogu pružiti.
a dobivam zauzvrat njihovu ljubav također :)
pa tako sam se povezala sa nekoliko udruga za brigu o tim napuštenim bićima
i eto, otvorila su mi se neka nova vrata u životu, lijepa, ponekad tužna
ali sve u svemu dobra i pozitivna vrata :)
četvrto, tipkovnica mi na kućnom kompu bacila rikicu
kad mi se jedno od udomljenih mačića, na žalost uginulo jer je bilo prebolesno,
baš zbog te bolesti upiškilo nekontrolirano na tipkovnicu.
od onda nikako da dam popravit komp a u stvari sve ga manje koristim.
na poslu nema šanse da stignem išta pisati.
popodne sam po običaju u trgovini, do navečer.
navečer, toliko crknuta da nemam snage ni čitati a ne tipkati.
mobitel mi nezgodan za pisanje.
i novost, danas mi po drugi put u mjesec dana pao
i ponovo mu otišao drugi ekran
ponovo ga moram slati na popravak, i 'baciti' još koju tisućicu.
no sama sam si kriva.
nespretna, rastrzana, neoprezna, nije ni čudno da mi je pao.
no neka je to najveći problem ;)
peto, pola mojih frendica sa bloga prešlo je također na fb i ondje smo se nastavile družiti :)
kad mi netko kaže kako je fb bezveze,
sigurno ga nije koristio dovoljno dugo da bi ga stigao proučiti i vidjeti njegove prednosti.
pa ni moj mužić ne kuži koje su mu prednosti, ali samo zato što ga ne koristi.
ali evo baš danas se sjetio da jednu zajedničku poznanicu
koja se ne javlja preko jednog internertskog programa
mogu potražiti na fb i ondje ću je sigurno naći te da joj pošaljem poruku.
naravno da mi je odmah odgovorila.
za mene fb povezuje ljude, ne znam kako vi o tome razmišljate.
novosti kod mene?
pa ukratko...
otvaramo drugu trgovinu u Zg.
trenutno je u fazi nekakvih završnih radova, još koji tjedan do otvorenja :)
nadam se ;)
radim full 24/7 i malo sam koma od umora :)
danas sam slobodan dan i blagdan iskoristila za punjenje baterija spavanjem .
svaki vikend sam u Zg, ili gotovo svaki.
jako mi malo slobodnog vremena ostaje za one najosnovnije životne obaveze,
no nadam se da to neće još dugo ovako trajati i biti.
moj mužić pun je energije i sve to hendla vrlo lako
ali ja ipak moram imati barem 6 do 7 sati sna u komadu, kvalitetnog sna.
a većinom to izgleda ovako:
od ponedjeljka do petka radim od 7 do 15h,
popodne sam od 16 u trgovini do 20-21h,
vraćam se doma i onda imam ručak umjesto večere jer nisam stigla ručati,
maženje s mojim najmilijim čupavcima
i ćorka :)
subota ili petak navečer sam već u Zg i budem do nedjelje u noći
te se oko 3 ujutro u ponedjeljak vraćam za Os,
legnem spavati i nakon 2 sata ustajem i idem na posao :)
pomalo iscrpljujuće.
zato jedva čekam da se otvori Zg
tati smo kupili stan, potpisala sam ugovor neki dan i isplatila do kraja sve,
mirnija sam barem zbog toga, da on više ne mora strepiti.
mama mi i dalje ne da mira,
sad joj je nova fora da daje brojeve mog telefona nekim svojim poznanicima
koji me zivkaju i pitaju hoću li prodati svoj motor
jer me ona iz šupe u kojoj se on nalazi želi izbaciti i njima navodno iznajmiti,
iako ta šupa nikada nije ni bila njezina.
i onda kad mi netko kaže da sve mame vole svoju djecu kako god im bilo u životu...
moja je tipičan primjer da mene ne može smisliti i samo gleda priliku gdje me zaje..., jel.
no valjda tako mora biti.
već sam se naučila da je takva, ignore je za nju najbolji lijek,
točnije za mene, onda se ne uzbuđujem.
godišnji?
veselim mu se iako mi je dalek kao vječnost, tek u kolovozu idemo
i čini mi se da neću izdržat do tad,
no proći će i taj srpanj brzo,
barem kako meni vrijeme leti :)
neki prijatelji otišli su iz mog života, a neki novi/stari došli,
i to je lijepo, prirodni put.
saznah neki dan da mi je jedna frendica preselila iz stana u kuću,
nisam ni znala da je kupila kuću,
saznah da se druga razvela, nisam ni znala da imaju problema u braku
pa je ne znajući pitala kako joj je suprug,
frend je pred rastavom a još neki dan srela mu suprugu u gradu i pričale normalno,
uopće nisam ništa iz razgovora skužila,
očito da ta moja prezauzetost uzima mi od prijatelja vrijeme.
a onda opet, nisam još niti jednu prijateljicu odbila za kavu
ako je sama prišla i pokazala želju za druženjem,
koliko god bila zauzeta uvijek za prijatelje pronađem vremena,
pa se nekako tješim, da nije sve u mojoj prezauzetosti
koliko je nešto i u onoj drugoj strani,
prijateljstvo se mora njegovati obostrano,
sigurna sam.
pa eto, kratko izvješće,
nadam se da ste i vi dobro,
i imate vremena za svoje najmilije,
jer jedino to naše slobodno vrijeme, sa onima koje volimo, je najdragocjenije,
i ostavlja najviše uspomena za stare dane.
stoga uživajte u svakom slobodnom trenutku,
budite dobri prijatelji, majke, očevi, braća, sestre, partneri,
volite bezuvjetno i dajte se potpuno, bez straha da će vas netko provrijediti.
pa ako i povrijedi, iz toga ćete nešto naučiti,
no ostaju uvijek lijepa sjećanja,
ona koja nas hrane, koja nam pune baterije, koja nas tjeraju naprijed,
daju nam snagu i kad nam je teško.
do slijedećeg tipkanja budite mi dobro
- 22:56 -
četvrtak, 06.02.2014.
i'm alive ;)
da,stvarno,
pita me neki dan jedna moja draga frendica
gdje sam, nema me na blogu.
da, jaaako dugo.
prošlo je skoro pola godine od zadnjeg posta.
ali živa sam :)
još uvijek ;)
šalim se,
sve je ok, ako ste možda mislili da je drukčije.
pa redom...
otvorili smo trgovinu u mom gradu.
na otvorenju bilo je baš dobro, iznenađujuće dobro,
možda sam se ja i previše strašila kako će na kraju ispasti,
bila premorena radovima prije otvorenja,
no u konačnici bilo je baš okej :)
naravno, kao i obično, oni od kojih sam očekivala neku pomoć
nisu se ni ponudili pomoći (moja mama, koja se pokupila i otišla bratu u Zagreb)
a ne pomogli,
neki kao npr. moja vjenčana kuma, nisu se ni pojavili,
no to je bilo za očekivati
tako da nisam bila pretjerano razočarana,
iako naravno zaboli.
bilo je onih koji su mi došli poslije otvorenja nakon određenog vremena
pomalo uvrijeđeni, kako nisu dobili pozivnicu za otvorenje,
no ja sam pravila pozivnice,
platila ih priznajem masno,
ali veliku većinu nisam stigla fizički podijeliti,
jer naravno ja od 8 -16 radim u Firmi,
poslije 16 sam svaki dan bila u trgovini,
puno puta iza ponoći tek otišla doma, prvi put u danu od jutra.
zadnje uvrijeđene sam neki dan posjetila
i pokušala pojasniti da sam bila sama u većini toga svega
i da nisam skoro 50% pozivnica uopće uspjela podijeliti,
a njihova je ostala na maminom radnom stolu,
jer sam njoj dala da podijeli svojim prijateljima.
no ona nije time bila opterećena, pa naravno isto nije niti učinila.
došli su mi kumovi iz Zg što me posebno razveselilo,
i podijelili s nama radost otvorenja :)
otišli smo na zajedničku večeru poslije svega i lijepo se proveli.
imam divne kumove s muževe strane.
sreća, barem s jedne.
isti dan, točnije večer, nakon svega uzbuđenja,
kad smo se vraćali kući,
moj susjed kojega sam smatrala osobom od povjerenja,
bratom malte ne, jer do tada imao je 100% uvid u moj život,
ključeve o mog stana,
moje maksimalno povjerenje,
odlučio nam je oboma održati bukvicu
osjetivši se ne znam iz kojega razloga uvrijeđenim.
bio je na otvorenju i prilikom kupovine dobio popust kakav nikome nismo dali,
no očito to nije bio razlog njegova nezadovoljstva.
ni danas nakon tri mjeseca odmaka ne shvaćam što je pisac time htio reći,
osim pokvariti dotadašnju dobru komunikaciju.
djelatnik koji mi radi u trgovini
dobio je posao na preporuku meni drage gospođe.
pokazalo se da ga ni ona ne zna dovoljno dobro
te da on iako je tražio posao nije baš mislio da će se ubit od posla ili previše raditi.
jako puno je naučio za ovih nekoliko mjeseci,
no i ja sam izgubila silne živce tijekom svih tih mjeseci, i dan danas gubim
jer je spor, ne pokazuje gotovo nikakvu inicijativu,
i gdje ga stavite tu ćete ga i naći.
u konačnici ja odradim veliki dio njegova posla
i još uvijek po ne znam koji put mu govorim
da ako ja trebam raditi njegov posao, njega za isto neću plaćati.
no ne ulazi mu još uvijek.
na poslu mi se nakon onih uhićenja u Firmi i velike prašine koja se digla,
gotovo ništa nije promijenilo.
tek mjesec dana moji su se primirili ne znajući dokle će istraga ići.
kad su shvatili da njih neće zahvatiti, nastavili po starome.
pa tako ja lagano gubim živce u nenormalnim kombinacijama i aranžmanima
koji su smišljeni da bi se nešto odradilo.
moja školska je trenutno na čelu.
i iako smo se srele i razgovor je bio baš okej,
iako je smatram vrlo inteligentnom osobom koja može neke stvari promijeniti,
pitanje je samo želi li,
ili misli kako je tu privremeno pa zašto bi se zamarala sitnim lopovima.
u odnosu na Glavnog sitnim, no u odnosu na poštene,
gramzivim debelokošcima koji su zaslužili također zatvor
ili barem financijsku i materijalnu odgovornost
za sve što su do sada napravili odnosno nisu a trebali su.
no šefa ne možeš birati (možeš ako ćeš dati otkaz :) )
pa ja još uvijek trpim, iako pucam povremeno po šavovima
i sve bih najradije poslala na jedno mjesto.
čekam da donesu ovaj zakon o šaptačima, iako sam ja sitna riba,
no poslije onoga što mogu reći sumnjam da bih više ostala raditi u istom okruženju
a da bi me itko zaštitio.
kolege na poslu? ahahahaha
pa ti bi s guštom gledali prvo šefove kako se koprcaju
a onda mene kako mi se osvećuju za rečeno
i u sebi mislili 'dobro da nisam ja'.
u međuvremenu moj brat, suvlasnik sa mnom na roditeljskom stanu
(za one koji nisu stigli pratiti ovu trakavicu, otac je na mene prepisao svoju polovicu stana
dok je mamina polovica već godinama na bratu),
zahtjevao je od mene baš u vrijeme kad smo se izrikali novce za otvorenje trgovine,
da ga isplatim za njegovu polovicu ili će on mene za moju.
pa sam rekla neka on mene isplati.
podigao je kredit i isplatio me u nekih mjesec i pol dana.
morala sam tad ocu naći nekakav drugi stan.
znate kako je to zanimljivo kad u 16h slomljeni od posla
obilazite oglase koje ste vidjeli u novinama?
milina :)
nakon dva tjedna traženja i obilaženja raznoraznih stanova i rupa,
pronašli smo jedan maleni stančić,
garsonijeru sa gradskim grijanjem, novom stolarijom, na dobroj lokaciji.
na svu sreću vlasnici stana su normalni ljudi
pa su nas razumjeli i izišli nam maksimalno u susret,
jer naravno sa iznosom od polovice stana nisam mogla bez dodavanja novca ništa kupiti.
tako da sam nešto dodala, ali još ne sve.
naravno, trebalo je stan okrečiti, prebrusiti parket, izlakirati ga, preseliti oca.
moj tata iako nije sto godina star, ponaša se kao da je 85 otprilike.
pa sam tako morala
- naći i platiti majstora za gletanje i krečenje stana,
- kupiti ocu kutije i torbe u koje će potrpati svoje stvari,
- kupiti mu hladnjak,
- kupiti mu novu kuhinju,
- popraviti vodokotlić (ja silikonizirala jer on i majstor su napravili gvalju od silikona),
- izbrusiti parket i izlakirati (ja, dok je on stajao i gledao kako ja radim),
- organizirati kamion za selidbu,
- platiti 4 studenta da mu prenesu stvari iz jednog stana u drugi,
- platiti čistačicu da sve očisti,
- ja očistiti sve jer naravno da nisam bila zadovoljna,
- popraviti dio namještaja kojega je bojao moj otac jer se boja na nekim mjestima izlizala.
jer što se njega tiče, mogli bi i miševi hodati a on bi rekao 'ma dobro je, ne treba'.
naravno, sad još trebam energetski certifikat riješiti
i skupiti još love do kraja da mogu stan prevesti na sebe
a onda naravno i porez državi platiti :D
ne mogu me valjda preskočiti ovi iz porezne, jelte.
od čega ću još i to, nemam pojma.
hvala vam roditelji što ste mene izabrali
i ostavili hrpu svojih govana o kojima se ja moram brinuti i rješavati ih,
ne znam što bih radila da svega toga nema,
bilo bi mi valjda dosadno.
e sad, kad sam sve to riješila,
naravno da mi je pao imunitet,
da sam se razbolila i preležala par dana doma ne znajući za sebe
uz crijevnu virozu, upalu sinusa i temperaturu.
moj mužić u belžik gleda me preko skypea i ne razumije kako sam slabo organizirana
a ja tvrdim da nisam samo više ne mogu ništa,
a ti draga nosi sama hranu na kat i ne fantaziraj.
jela sam ono što sam imala doma.
slijedeći put naručujem preko konzuma online.
nema zafrkancije,
neću više takva bolesna teglit.
dva dana nakon što sam ustala iz mrtvih i počela raditi,
javi mi se moja brižna mama da me pita kako sam i
trebam li nešto da mi donese.
eto, čula je od bake, koja je čula od moje čistačice a koja i kod nje sprema,
koju sam otpilila jer se nisam osjećala dobro
i nije mi trebala još ona zujati usisavačem oko glave.
hvala mama, sve sam sama, ne trebaš ništa.
moj brat me zove i nježnim glasom me obavještava o nekim svojim aktivnostima,
kao, eto da znam.
ako su se do sad prema meni ponašali tako da su išli džonom
i gledali gdje će me izmusti ili prevariti,
sad me njihovi planovi i pozivi ne zanimaju.
kad sam bila u najgorim mogućim situacijama,
okrenuli su mi leđa i pustili me da se sama koprcam.
ja prema njima ne osjećam ništa više
nego prema bilo kojem poznaniku.
zbog svega ovoga odgore,
svih tih silnih stresnih situacija koje su svakodnevno prisutne u mom životu,
prestala sam normalno razgovarati
osim naravno sa kupcima i klijentima u Firmi (teško kontrolirano)
a umjesto toga moj izričaj bio je vrlo glasan i grlat :)
kad sam shvatila koliko sam se od svega toga izvitoperila,
počela sam savladavati novu tehniku za mene:
brojanje do 10 i nazad :)
naravno ja nisam stroj,
pa na njemu ne postoji sklopka koju pomjerite
i od sutra sam nova osoba,
tako da i danas povremeno razderem grlo,
no dajem sve od sebe u toj igri brojalice :)
recimo, ja radim od 8 ujutro.
ali u 7,50 moj šef je službenim automobilom i vozačem izišao iz dvorišta
i zatvorio kapiju tako da svi mi koji dođemo iza 10 do 8 poljubimo vrata.
zašto?
zato što je bolesnik.
zato što on smatra da trebamo biti pola sata ranije na radnom mjestu.
zato što proizvodnja trpi.
zato što nećemo počet piti kavu ili čaj u 7,45 već u 8,00.
zato što je neki dan slavio rođendan
na način da nam je njegova tajnica javila da ne idemo na pauzu
koja nam je po zakonu zagarantirana od pola sata,
već da će nas on počastiti u 12,00.
da, počastio nas je ćevapima,
ali sam se nije spustio među smrtnike
da bi mu čestitali rođendan.
da se nisam pojavila ne bi valjalo i bilo bi mu rečeno
jer bi ispalo da ga ne cijenim,
a kad se on nije pojavio pristojnosti radi barem,
došlo mi da izbljujem te ćevape nazad.
moje mačke su ok,
bila jedna malo nešto bolesna pa smo visile na injekcijama kod veta,
no i to je prošlo.
najgore mi što me čekaju cijeli dan da dođem kući.
a kad dođem, toliko sam crknuta
da se otuširam, malo pogledam što ima na fb, što ima na tv-u
i u krpe.
danas sam došla do zaključka
da se moram ustati ranije barem sat vremena u odnosu na uobičajeno
i počet peglati ujutro, jer sam tad najsvježija i odmorna.
možda stignem opeglati barem dio kamare koja se skupila u zadnje vrijeme :)
kupila sam si lijepi žuti vuneni tepih!
eno ga stoji neraspakiran još,
danas ga možda stignem namontirati u dnevni boravak.
zašto žuti?
pa pretpostavljam da opet moja štitnjača traži,
iako uzimam redovito lijekove.
pozitivna strana je što više nisam anemična,
željezo mi sad k'o u konja, 17, možete li vjerovati?
meni, koja sam ga uvijek imala 1,8 - 2,2 :)
eto,
neke stvari se mijenjaju,
neke na bolje, neke na lošije,
no to je život, zar ne? ;)
bitno je samo da sam još alajv ;)
- 16:44 -
