da, kako sam i dalje u stisci s vremenom
tako sam tek danas sjela malo za komp.
u neko gluvo doba jutra.
jer misli mi se vrzmaju po glavi i tjeraju san.
kako gledam u mobitel tako mi se spava,
kako ga odložim po strani tako ne mogu zaspati.
misli.
ne možeš ih isključiti.
ni pozitivne ni negativne.
razbolila sam se.
od nemarnosti o vlastitom zdravlju.
proći će, samo sam zavukla prehladu.
ali traje sad već predugo.
pa sam i zalegla.
da. morala sam malo usporiti.
trgovinu smo otvorili.
slatka je.
ja sretna :)
no i dalje mi je tempo isti.
bio do ove moje prehlade.
tati sam nabavila malenog slatkog psića.
i poboljšala mu s njime kvalitetu života višestruko.
jako mi je drago da sad ima razlog za živjet.
veseo je.
ponosan.
odgovoran.
ima razlog za ustati iz kreveta.
psić ga probudi ujutro mokrim poljupcem jezikom :)
izvukao se iz depresije u koju je upao.
ja sretna :)
broj mačaka narastao na 8.
kako?
slučajno.
uglavnom, malo je bilo moroganja ali sad je ok,
ja sam ta koja je s njima i o njima skrbi
pa tu neka tko drugi meni za bilo što prigovarati.
i to je to.
ja sretna :)
u stvari imam toliko posla da ne znam što bih prije.
pa sam u jednom trenutku stala i nisam ništa rdila.
baš valjda jer je došlo do zasićenja.
nekakav otpor u meni valjda.
boli me dupe.
to mi je ne znam odakle došlo ali u zadnje vrijeme koristim kao odgovor na većinu pitanja
kad 'nešto treba hitno napraviti'.
ne da ne želim, ne da neću, samo taj pressing sa svih strana više ne mogu i ne želim.
pa onda idem nekim svojim tempom.
i znam da nije dobar.
i znam da sad već kaskam s nekim stvarima
i da ne mogu, ne smijem tako.
ali jednostavno ne mogu više tempom kojim sam išla.
hoće li se uskoro neke stvari promijeniti kod nas?
da, vjerojatno hoće.
prije desetak dana umrla mi je svekrva.
gospođa koja me godinama nije mogla smisliti
i okrivljavala me za neuspjeli bivši brak mog supruga.
iako sam se pojavila puno poslije tog neuspjeha i razlaza.
ali eto.
tu su četvero male djece od manje više tridesetak godina prosjek
koji su kažnjavali tatu a onda i baka (svekrva) zajedno s njima.
dok nismo prije dvije godine imale jedan ozbiljan razgovor
jer mi je pukao film da me netko tko me ne zna blati okolo,
i od tog dana sam postala najbolja snaja na svijetu.
odnos nam se izmijenio na bolje,
nije to bilo pretvaranje, već je ona u svojoj glavi ipak razmislila i donijela odluku.
prihvatila me.
nije da ja nisam mogla bez toga.
no objasnila sam joj da će izgubiti vlastitog sina ne prihvaćajući njegov izbor.
i od tad smo se redoviti viđale, svaki vikend.
zivkala me telefonom preko tjedna, bezbroj puta mi zahvalila što brinem o njezinu sinu.
kad se razbolila iznenada bila sam uz njezin krevet često.
bila sam uz nju pola sata prije nego je umrla.
i žao mi je što je više nema jer sam i ja nju zavoljela.
sprovod je bio velik.
i drugi su je voljeli.
ako je gledala odozgo
mislim da je bila zadovoljna brojem ljudi koji su joj došli odati počast.
naravno da su 'dječica' bila ratnički nastrojena i tijekom sprovoda
jer su morala biti u mojoj blizini.
ah što da im radim, morali su me istrpiti :D
ali zato sam imala priliku s jednom od njih normalno razgovarati jer je i sama normalna,
no s drugom sam imala malo žešči razgovor,
ali baš mi je drago da sam ga obavila.
jer sad mislim da napokon zna da me boli dupe za sve njih.
i da na mene nemaju baš nikakvog utjecaja
a da im je i vlastiti otac progledao i shvatio kakve parazite od djece ima.
mi smo sve bliže definitivnom preseljenju i zajedničkom životu.
nakon toliko godina razdvojenosti mislim da sam zaslužila.
malo me još brinu te neke kockice koje za sad ne mogu posložiti
ali nadoći će, mozak će proraditi i sve će nekako sjesti na mjesto.
ma ja sam račica, ne volim baš velike promjene,
pa onda nije ni čudno da sa svim tim malo i odugovlačim.
no samo zbog vlastite nesigurnosti, rekla bih.
i eto, nemilog događaja bakinog odlaska.
ali bit će sve to ok ;)
daju mi snagu svi oni koji idu.
a svakim danom ih je sve više i više.
al neću ja otići i ne vratiti se, a ne :)
bit ću ja tu u hr možda i više no prije, samo na drukčiji način :)
kvalitetnije.
više kao turist.
jer ipak, neke stvari se moraju promijeniti ako želimo živjeti normalnije.
a ja osobno želim.
jer kako rekoh, život ide dalje, i ne čeka nikog, pa ni mene.
evo, budi se jutro.
mogla bih ipak malo ubiti oko,
možda mi se sad bude više spavalo :)
želim vam svima lijep dan, budite i vi sretni :)
ja si u svakom danu pronađem barem nešto što me učini sretnom pa makar i na trenutak :)
i ja sretna :)
Post je objavljen 28.11.2014. u 06:15 sati.