utorak, 30.01.2007.
Akademija
no.53
još uvijek radim pločice. nekad pomislim, e koji si ti jad da se sa time bakčeš..ali sjetim se lika iz Gladiatora ( maximusovog sluge ) koji je rekao : nekad radim ono što volim a ostatak vremena radim ono što moram i tako ja funkcioniram. nisam od onih sretnika koji su uspjeli spojiti svoju strast sa svojim poslom tj. zarađuju iz onog što vole pa tako ja naokolo raduckam. A kazalište iako amatersko doživljavam ozbiljno i meni to nije hobi i mjesto gdje ću doć popušit koju...ja volim biti tamo.
Moje glumačke šanse kao profesionalca davno su se rastopile. čak žalim sve manje i manje. iako me uhvati neki grč u želucu kad uđem u zgradu Akademije. Imam neko poštovanje prema onome što bi ta istitucija trebala biti ali daleko je to od toga. Prošli su ti slavni dani. Ljudi koji su danas tamo , koje uzgajaju da budu glumci... nema veze sa vezom. Ja je ne vidim. Naravno postoje i oni posebni...nadareni...oni koji zbilja jesu gluma a ne da su došli jer bi oni eto malo glumili. I ti prijemni su čista farsa..koliko predobrih ljudi znam da probavaju i probavaju upasti a ništa..i onda dođem na ispit na Akademiju i vidim koga su primili i što oni mogu i znaju..pa se pitam, pa dobro tko tu koga..jel'? Ok, ne trebaš ti doć gotov glumac na prijemni iako se oni tako ponašaju kao da moraš, pa te,ako upadneš u uži krug, izmaltretiraju u par dana gdje prolaziš kroz sve i svašta i onda zadnju večer vrlo kasno izvjese blagoslovljenih deset ili dvanaest koliko ih već trebaju. I toliko forsiraju na govoru, na držanju na sceni ma naročito na govoru...da bi došla na drugu godinu glume ispit a natežu se nativni naglasci da se začudiš a igraju Čehova.
Pola godine je igralo Shakespeara a pola Čehova..koliko god sam htjela Gogača vidjeti u tajicama on je bio u Čehovcima.
Zaokružila sam njega, Mirnu Medaković, Luku Barešića i Mitju Smiljanića...iako je Mirna ta koja me je najviše oduševila. Cure se sječate ak ste gledali Zbranjenu ljubav na rtl-u, kao crvenokosu konobaricu a eto je sada rastura na sceni. Ima sve, lijepa je - bila je prekrasna u Medvjedu kao Popova a i u Prosidbi je pojela one druge dvije koje su plus to još bile očajne, ima stav, držanje, geste, fino govori..baš je žena za scenu i tako mi je drago da me napokon cura oduševila....Gogača sam gledala pristrano iako je daleko najbolji od svih njih. On je za mene gotov glumac i njegov 'od dole' naglasak me ne smeta toliko iako mi je bilo čudno slušati klasičnog Čehova tako. Ma meni je super u stvari da ih ne ubijaju sa tim govorom jer nam filmovi zvuče tako neprirodno baš zbog toga ali ponekad se jednostavno mora...zato uvijek zezam Gogu da jedva čekam kad će recitirati Petricu Kerempuha.
Kad su bili prva god. gledala sam završni ispit i taj Luka Barešić...rekoh, kvragu kaj je ovo neka šala? ali ove god. me oduševio. Ili mu full dobro leže ti likovi koje je igrao ili je čovjek poradio na sebi. Ima glas i pojavu za klasično kazalište baš kao moj Luka sa dramske.
Mitja Smiljanić mi je bio dobar u Prosidbi ali ništa spektakularnog.
znam da je od mene ružno sad ovako pisati jer hajde oni su ipak tamo po cijele dane, muče se i rade ali sve to u onih koji imaju i talenta trebalo bi se vidjeti nekih extra rezultata. Ja to vidim samo u Gogi i Mirni.
Koliko god dobri ili loši bili oni su se odvažili na prijemni. A to je meni ono što se računa jer da se vratim na početak posta - oni će ono što vole unovčiti i živjeti od toga......bez pločica.
ponedjeljak, 29.01.2007.
kako preživljavaju amateri
no.52
sigurno se pitate pa kako to, ona amaterka, a ima je..odkuda novci, tko to hrani?
hrani Ma kojoj sam na grbači..al' ponekad se zalomi i poneki poslić.
Posao kojeg ponekad mogu napraviti i dva studenta i to za samo dva sata ali ja si uzmem ( dobijem!!!) luksuz od dva dana , ovisno o hitrosti isporuke.
Posao je sam po sebi nagrađujući i dobar za izgradnju karaktera. Mogla bih tako sjediti u hladnom stakleniku dok vjetar šiba po nogama negdje na Jarunu ali ovako sam u toploti obiteljskog doma, sa svim dostupnim komoditetima. Ovdje je jedini minus što Miki ne prođe dvaput,triput dnevno. Miki je karakter koji bi super sjeo u bilo koji nastavak Kuma. 
Donekle spona mene i mog rada vid je lojalnosti prema mom 'poslodavcu' ali da se ne lažemo, svaka lova dobro sjedne.
Dakle, u ovom poslovnom pothvatu moj poslodavac je posrednik, naručitelj je poznati hrvatski imučnik iako ne vjerujem da se osobno bavi ovim trivijama.
Ja sam izvršna jedinka u ovom procesu. Naoko jednostavan to je niz pipljivih složenih procesa koji na kraju rezultiraju prekrasnom malom srebrnom pločicom sa serijskim brojem i nazivom branda koja služi za evidenciju inventara u toj i toj trgovini tko zna gdje. Iza mene su već desetci tisuća pločica i mogu reći da sam vrsni majstor te vještine koju i vi možete svladati brzo i upotrijebiti u možebitnom trenutku i tko zna ispadnete HEROJ!
KAKO NASTAJE INDETIFIKACIJSKA REGISTARSKA PLOČICA?
potreban pribor - tanka metalna ploča ( predhodno obrađena, gravirana, tiskana, izrezana ) vama dolazi u obliku već izrezane pločice spremne za zapunjavanje.
kolutovi obostrane ljepljive čvrsta trake, skalpeli, kist, crna boja, razređivač, pamučna krpica, prazni papiri za umatanje gotovih pločica, obična ljepljiva traka i flomaster.
POSTUPAK IZRADE INDETIFIKACIJSKE REGISTARSKE PLOČICE
1 - pločice nakon obrade iz velike ploče dolaze u paketićima po pedeset komada. bitno je pamtiti/zapisati prvi i poslijednji
broj svake pločice.
2 - primjer pojedinačne nezapunjene pločice sa vidljivo nezapunjenim graviranim brojkama
3 - pločice iz paketa lijepe se u nizu na duge obostrano ljepljive čvrste trake
4 - strpljivo se lijepe dok nisu sve na trakama. tada su spremne za 'zapunjavanje'.
5 - kist ušiljenog vrha lagano se umače u otopinu crne boje i razređivača koja se pripremi neposredno
prije zapunjavanja zbog brzog hlapljenja razređivača a boja ne smije biti gusta. također je VAŽNO
po potrebi dodavati isti i miješati mješavinu.
6 - kistom ušiljenog vrha lagano se prelazi preko ugraviranih brojeva pri čemu se boja slijeva u gravirane
žlijebiće pritom ostavljajuči trag i na vanjskoj plohi pločice. vrlo je VAŽNO voditi brigu o tome da se
bojom ne prelazi preko tiskanog imena branda jer bi se isti prilikom odstranjivanja boje mogao
oštetiti.
7 - strpljivo zapunjavati pločicu po pločicu, i traku po traku dok sve nisu gotove.
8 - pamučnu krpicu natopiti razređivačem i lagano sa pločica ukloniti suvišnu boju sa njene površine,
tako boja ostaje samo u brojevima i izaziva željeni efekt. vidljivost istih.
9 - zatim se obrisane trake pripremaju za pakiranje. vrlo je VAŽNO voditi već spomenutu brigu o
brojevima na pločicama. prvi i poslijednji se zapišu na posebni papir u nemogučnosti istog
da iste pamti.
10 - izrezane pločice poredane po brojevima iz jedne trake slažu se na predhodno izrezane papire
u koje će se umatati.
11 - pločice se tada umataju u predhodno izrezane papire, zamatati čvrsto i utezati paketić, paziti
na trganje kuteva paketića
12 - na umotane pločice tj. gotov paketić flomasterom ili tamnijom kemijskom upisati prvi i poslijednji
broj u nizu koji je predhodno zapisan zbog nemogučnosti istog da iste pamti.
paketić je tada gotov. strpljivo traku po traku izrezivati i umatati u paketiće.
Da ovo nije samo ugodna razbibriga možemo vidjeti iz primjera nepredvidivih situacija kojih je nevelik broj ali vrlo iritantnih kada se dogode.
PRIMJER NEPREDVIDIVE SITUACIJE
1 - pri umatanju zna se dogoditi da pločice skliznu iz formacije te se rasipaju što dovodi do miješanja brojeva koji su
gotovo uvijek u velikim ciframa
2 - miješanje brojeva gotovo učestalo dovodi do bijesnih ispada, nemilih psovki i usklika
tipa: zašto baš ja i ima li ovome kraja!?!
3 - nakon burne količine bijesa dolazi do spontanog smirivanja te pažljivog slaganja pločica po brojevima
i ponovnog umatanja u predhodno izrezane papire. slijedi ispisivanje broja na paketić.
4 - nakon završenog rada slijede trenutci zadovoljstva i obostranog čestitanja.
Kućna izrada INDETIFIKACIJSKE REGISTARSKE PLOČICE donosi njenom izradiocu sate i sate meditacije i vrijeme za promišljanje izradioca kao osobe isto kao i mjesto istog u svijetu i društvu.
Preporuča se izrada izvan svakog kontakta sa televizijom jer odvlači pozornost i koncentraciju a najpovoljniji učinak izazaziva izrada uz bisere duhovne glazbe naročito W.A. Mozarta. Tada izrada poprima gotovo religijsko iskustvo u simbiozi sa parama koje ispušta razređivač kojem ste izloženi za cijelo vrijeme postupka.
nedjelja, 21.01.2007.
Quo Vado? ... if I knew where I was going, I wouldn't be asking.
no.51
" mogu ja sebe smatrati renesansnim čovjekom i samoukom, ali što ako me svijet bude tretirao samo kao nesavršenog učenika srednje škole "( C.D.Payne)
Čitam danas male dnevne novine 12+12 i vidim reportažu o djevojci toj i tojkoja je pobjegla u Pariz.Putovala je vlakom i kad joj je bilo dosta nazvala je Tatu i rekla mu da bi ona doma i da ga čeka ispred Notre dama.
U sekundi ne da sam poljubičastila nego sam uhvatila neku bjesnu boju grimizne, oči su mi iskočile iz dupalja a zubi škrgutali jedan o drugoga.. Zvijer se propinjala iz najdubljih grotlova moje utrobe i šiknula kroz moje bljedunjave pore van. LJUBOMORNAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!
Na stranu sad sve one bolne svjetovne i realne stvari, moglo joj se dogodit to i to i to...ljudi to spominju kao da žele da se nešto dogodi. Cura je živa i zdrava.
KAd su je pitali zašto je otišla a ona veli da piše knjigu o putovanjima a kako će o tome pisati ako nigdje ne otputuje. Ma ludnica.
To su oni trenutci u životu koji vrijede. Kad si toliko hrabar i kad odeš.
Ja sam sve to u glavi. Ja sam svaki dan u raznim vlakovima i putujem naokolo. Koji sam ja patetični luzer sad vidim. Mislim si uh, što sam romantična, poetska svjetska duša....koračam metropolama ove naše zemaljske kugle, susrečem imaginarne zanimljive ljude, a sa druge strane mlada odvažna djevojka strpa par stvari u naprtnjaču ponese bilježnicu i olovku i ukrca se u vlak za Paris.LJUBOMORNAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!
Sad je Superstar ne TVeu, obožavam taj satirični film iako ga eto trenutno ne gledam. Jučer sam se naguštala filmova i previše.
Gledala sam 25 sat na drugom, Norton car ali meni su najjača 'stvar 'u filmu mala Ana Paquin i Phillip Seymoure Hoffman. On zbunjeni profač a ona njegova učenica koja mu se uvaljuje. Nađu se u nekoj bizzaro situaciji u disko klubu, malo se zažnjaraju i onda nastane neugodnjak. Super mi je kad te napaljenice skuže da su ipak još 'male'.
Naravno moram spomenuti prejaki Nrtonov govor samom sebi u ogledalo gdje opere cijeli New York i sve živo i neživo. fuck you - govor
Onda sam gledala Zlatne dečke. ( Wonder boys )
Jedan od meni najboljih filmova. Robert Downey Jr. NJam,njam ijesam li rekla njam. Inače me boli briga što se ti holivuđani i ini urokavaju i uništavaju drozom ali kad je on imao te svoje trenutke bio je jedini na kojeg sam zbog toga šizila. Predobar je bio glumac da bi se uništavao. Izvukao se. thnx God.Ali MIchael Douglas. Zaljubim se u njega kad god gledam taj film. Imaš Gecka u Wall streetu, maš 'neznamkaksezove' u Basic instincts i imaš ga ovdje u 'dečkima' kao prof. Grady Trippa i vidiš kako ustvari može igrati, slabe,izgubljene i ranjive likove. NIsam ja njega previše voljela prije. Smilio mi se tek u 'The Game'..nekako mi je bio ljigav, izgledao perverzno sa onom usnicom koja je uvijek bježala negdje dolje...iako je ajde bio dobar u tom Wall streetu.
Profesor te uzme svojom pojavom,pa svojom izgubljenosti, svojom stvaralačkom blokadom, kad suprugu svoje ljubavnice usred noći kaže da voli njegovu ženu i kako se zakači za Jamesa i kao mu pomaže a u stvari on očajnički treba njega.
I kako je večer krenula u tom profesor-učenica tonu super su mi trenutci kako ga Kate Holmes peca a on se izvlači.
Ima mi neke magije u tim malim zabranjenim stvarima.
I dok ja eto se spremam odlutati gdjegod sa ( izabrat ću već kim ) povratnica iz Pariza puni stranice svoje bilježnice doživljajima i iskustvima.
Jesam li već spomenula zamjenicu JA i riječ LUZER u istoj rečenici? Idem gledat Hannu i njene sestre. Barem netko neurotičniji od mene.
Ah,utjehe.
subota, 20.01.2007.
mojih prvih pedeset
no.50
proba je protekla u prividnom redu.
pušilo se previše a koncentriralo premalo.
umorni.
budem.
zna kaj trebam, nema beda.
e može pauza da zapalimo cigaretu.
razumijem ja da se ljudima neda nekad, ali da ti se STALNO neda to mi je čudno sa obzirom na činjenicu da si došao na dramsku grupu, dramski se izražavati a ne pušiti dva sata i bit kumljen i moljen na fin način da nešto odglumiš.
ok, ljuta sam.
bila sam ljuta.
nisam više ljuta na nikoga osim na samu sebe.
ja sam ta koja moraa dovesti glumce u red.
napraviti atmosferu.
motivirati glumce.
objasniti scenu.
Nixa mi kaže da se Zoki muči sa svojom ulogom.
To me malo zašamaralo. Sama sam sebe posrala. Sa svojim poimanjem Zorana kao svemogučeg. Tako sam ga doživjela i još uvijek ga doživljavam i u mojoj viziji on se ne muči sa ničim što se scene tiče jer uvijek sve ima savršeno pod kontrolom i uvijek sve napravi kako treba i iznad prosjeka.
Zato riječ muka i Zoran meni ne idu skupa. U ponedjeljak ću ga zamoliti da dođe ranije da malo porazgovaramo o liku Pripovjedača. Do sada na sceni ja nisam vidjela da ima problema, ali ako ima i još k tome se povjerio NIxi, a opet me smeta što to nije rekao meni, onda moram nači riješenje.
Ne želim stanje na dramskoj u koje sam se dovela. Da odlazim ravno doma nakon probe, da se sa nikim više ne šalim i sve ih izbjegavam a naročito Strassera.
Ne znam lijeka svom problemu.
What a pile of shit.
Ima lijeka i TOČNO znam koji je.
Kao što MIchael Jackson kaže I must start with the man in the mirror.
I pitam ja njega, hoće li večeras pobijediti Zrinka ili Rene u plesu sa zvijezdama?.
ime mi je Jehuda
no.49
Izdala sam ga.
Skroz.
Izdala sam Gospodina Lojtricu.
Bio je jučer na sceni u mojem kazalištu....a ja sam sjedila doma. NIsam mogla doći. Razlog je predebilan i vratio me u neka razdoblja života u kojem se gadim sama sebi stoga rekoh bolje da ostanem da se riješim tih sranja iz glave.
Strass ima curu...naravno nije mi rekao sam, tako sam naokolo saznala. I sad ne znam smijem li ga grliti i ljubiti kao prije. Falit će mi to, već sad a možda se to ustvari uopće ne događa, možda je to sve u mom glupom mozgu. Osjećam da mi se javljaju tinejđerske paranoje za koje sam se nedavno hvalila da sam ih se riješila.
A svi su sa dramske bili. I uživali svatko na svoj način.
Ja sam uživala doma. Vrteći scene u glavi.Samo što kad predstava prestane ja i dalje vrtim scene. Nemoguće scene, daleke i romantične. Odvijaju se na raznim predivnim lokacijama iako akteri sjede u birtiji i piju pivu i puše.
Moja scena uvijek počinje u bijelom krevetu od rezbarenog drva. Balkon sa uskim vratima je otvoren a jutarnji vjetar nosi zavjese
lijevo desno. Bosa noga dotakne hladni popločeni pod, tuš u mlazu začuje se iz kupaone. Moja scena sječanje je na dugu toplu noć koja je završila.
Budim se u sobi 2 sa 3 u krevetu na izvlačenje. Vriskovi iz kuhinje, psovke iz dnevne sobe, sedam je ujutro. Mačka se usrala u kupaoni, sve smrdi. Pogledam kroz mali četvrtasti prozor. Vjetar ne nosi zavjese, nema ih uopče. Opet sam zaspala u donjem dijelu trenirke. Glava mi je teška. opet zaspim, mačka vrišti..budim se, stavljam joj jesti. Gledam Colina na vratima ormara. J..*e se njemu za mačke i beznadne živote. Negdje troši neku žensku i život mu je haj. Ležim, mačka mljacka. Zaspim, budim se..prošlo je jutro. Izvlačim se iz kreveta sa gađenjem. Znam da ću sada jesti. NE želim ali ZNAM da hoću. Pas laje, hoće van. MAčka druga mijauče, sad bi ona jela.Ona prva opet počne mijaukati, u kuhinji atomska bomba, krici, psovke jauci iz dnevne sobe. Lice mi je premlaćeno dizano tijesto, akne imaju olimpijadu. Suza prva za ovaj dan. On stoji na vratima mog ormara u kožnom kiltu, maše claymoreom...suza druga,treća,četvrta.....POTOP. Tek mi se pojavio u životu, nisam ni stigla uživati a već je podsjetnik na grubu stvarnost da takvo nešto za mene ne postoji.
I nisam gledala Lojtricu iz razloga najdebilnijeg na svijetu. Ne bih mogla podnijeti da me vide nakon predstave u birtiji. Nikako.
petak, 19.01.2007.
VIKTORIA U L.A.-u? samo da se zna, imala sam ga prije...
no.48
Danas sam se udala za Beckhema. Veo se vukao za mnom sve do izlaza iz Katedrale.Bila je prepuna. Novinarima smo zabranili ulaz. Čekali su nas na aerodromu. Tamo nismo imali ovlasti zabraniti im pristup. Bile su tamo sve moje prijateljice. Namjerno sam im dala onako ružne haljine, ništa me nije smijelo zasjeniti. Možda samo David. On je ionako htio da se oženimo ranije. Rekla sam da ne dolazi u obzir dok mu kosa opet ne naraste. Morao je obojati je u istu nijansu kao i prije. Nije mu to bilo teško . Sve bi za mene napravio. Victoria je sjedila u crnini u predzadnjem redu. Ni piramida ovijena tilom koju si je nabila na glavu nije pomogla da je zamijete. Isplazila sam joj jezik dok sam prolazila kraj nje. Poklonila mi je kristalnu kornjačicu na privjesku. Rekla je da je to simbolično. Bacila sam je u smeće čim smo ušli u hotelsku sobu.
Ceremonija je bila divna. Svi su plakali i šmrcali..jecaji su odjekivali visoko pod svodom Katedrale. David je bio predivan. Obukao je bijelo odijelo koje sam ja izabrala onog dana kada sam ga prvi puta vidjela i zaklela se da ću se udati za njega. Stajalo mu je savršeno baš kao onog dana u People magazinu. Iz majčice sam iscijedila sav otrov pa se sada samo smješkala. Mislim da je odlučila voljeti me. Stara vještica kao da ima izbora. Kardinal je čestitao Davidu na ''tako savršenoj mladenki'' i natjerao nas da se ljubimo pola sata kako bi sve časne sestre stigle slikati. Bilo ih je puno, tih časnih sestara, mislim da nam pola sata nije bilo dosta. Davidov otac poljubio me u obraz i pružio ključeve. Dvorac u Škotskoj. Jedan od manjih ali stari je oduvijek bio škrtica. Neka mu, neću ga nikada tamo pozvati na čaj.
David je odgodio pripreme za prvenstvo. Izbornik mi je jučer u ponoć obećao je slobodan do minutu prije prve utakmice. I ne namjeravam ga ranije pustiti.
Prijem je bio senzacionalistički savršen. Dvoranu sam dala presvući u srebro. Zato jer mi se tako sviđa i zato jer mogu. Tisuće sitnih listića srebra svjetlucalo je cijelu noć. Mislim da je svima oduzelo dah. Victorija je jecala cijelu noć. Dva puta su je dizali iz nesvijesti. Nakon trećeg puta zabranila sam unos mirišljavih soli u moju dvoranu. Otplesali smo prvi ples uz zvuke violine. Svi su uzdisali toliko da violinu nisam ćula.
Razrezali smo tortu. Utrpala sam mu komadić u usta i on meni. Mumljajući izmjenili smo zavjete. Svi su odobravajući pljeskali. I kad sam Davidovu majku pogodila sa drugom šnitom. David se smijao. Dobacila sam njegovom starom da poliže to sa starog šišmiša. Svi su se nasmijali jer svi vole Alo'Alo. Bila sam njihov heroj. David je tada objavio da odlazimo na medeni mjesec u Californiju. Jedno sočno jalno "aaaaaaaaaa.." razlilo se dvoranom. Svakom uzvaniku poklonila sam cvijet koji nikada neće uvenuti. Simbolično, da im začepim otrovne jezike.
David i ja potrčali smo niz dugačak hodnik hotela Hilton a zamnom je lepršao veo. - Izgledaš poput vile - rekao mi je David. Ja sam njemu rekla da izgleda baš onako kako se i zove. Nabacio je onaj svoj osmijeh i poletjeli smo niz stepenice. Sivrale su harfe a po nama su padale bijele latice. Dok sam uvlačila zadnji sloj vjenčanice u limuzinu uspjela sam podsjetit koordinatora vjenčanja da svatko od uzvanika smije odlomiti srebra koliko želi i ponijeti...Na aerodromu su bili novinari. Avion me čekao dok sam pozirala u svim smjerovima i pozama. David se malo poslikao. Rekao je da mi ne želi oteti trenutak. Bio je divan. U avionu su nam svi pljeskali. Dali su nam mini boce viskija iz svojih obroka.
Ljudi znaju biti tako dobri prema tebi kada ih ne doživljavaš niti pet posto. Do grada Anđela bili smo pijani. Vjenčanicu sam skinula u avionskom wc-u. Veo mi je odvukao vakum i povukao vjenčanicu. David nije primjetio kada sam se vratila bez nje. Nosila sam haljinicu sa uzorkom jagoda sa šlagom. David je presvukao sako. Imao je uzorak sa medom i mlijekom. U hotel su nas odnijeli na orijentalnim nosiljkama. Baldahin smo ostavili malko podignut da prolaznici vide kako se strastveno uživamo jedno u drugom.
Za nama su trčali paparazzi. Pokazala sam im srednj prst.
Bili smo pozvani kod Nicholsona na party. Odbila sam ga. David mi je obećao premijeru. U hotelu smo imali kat samo za sebe.U svakoj sobi obijesila sam po jednu haljinu u ormar. U predsjedničkom apartmanu objesila sam kupaći kostim. Victoria je uspjela uvaliti i Davidu kristalnu kornjačicu. Tresnula je tako divno sa trinaestog kata i raspršila se po terasi restorana. Tri konobara je istrčalo sa metlicama i ispričalo mi se na neredu. David se tuširao. Sa otvorenim vratima kupaone jer znao je da obožavam miris njegove pjene za kupanje.
Zabranila sam sve pozive iz Europe i Južne Amerike. Otišla sam na frizuru u salon. Zahtjevala sam da u njemu budem sama. Osjetljiva sam na svoju kosu i mrzim kada ljudi gledaju dok mi se ona uređuje. To doživljavam kao silovanje. Frizerka ,sleš, muvi star stajlist divila se mojoj kosi i složilla savršenu frizuru. David me čekao u limuzini. Obukao je one svoje izlizane traperice u kojima sam ga vidjela kada je pozirao za neki časopis. Znao je da ih volim.
Na crvenom tepihu pozdravila sam predivnu Californiu i slala poljupce u noćno nebo. Držali smo se za ruke svih osam sati koliko smo bili vani. Prošli smo pet klubova i osamnaest partya. Svi su nas željeli. Upoznala sam Juliu i Charlize, Johnnya i Heatha i bila sam u privatnoj Jackovoj loži. Inzistirao je da uzmem naočale. Prihvatila sam tek kada su dostavili par i za Davida.
Napili smo se Crystala i bosi otrčali u hotel. Bacili smo se na krevet i pojeli kilu jagoda. David je jeo one sa moje haljine a ja sam sa njega lizala šlag. Obećao je da će me svake godine dovesti ovdje. Ja sam njemu obećala da ću prestati Viktoriji slati sumporna pisma.
David je zatim zaspao a ja sam nazvala frendicu doma. Saslušala me bez daha i ja nju. Cvala sam u svom trijumfu. Victoria je primljena na psihijatriju. Nema joj spasa. Sklopila sam slušalicu i popila sav šampanjac u sobi. Upalila sam tv i gledala "saturday night live"..Davida sam skinula do gola i postavila ga u pozu onoga iz Firenze. Napravila sam par fotografija. Bio je divan. I moj.
Degeneris se cerekala sa ekrana oponašajući Busha a ja sam pomislila kako su ameri u stvari glupi. Pokrila sam Davida satenskom plahtom i maštala o njemu prateći linije njegovog tijela. Zora je pukla kroz prozor. Odsjaj bazena lagano je nestajao sa stropa. Sjajio je još samo moj prsten. Zaklopila sam oči.
utorak, 16.01.2007.
300
no.47
KADA BUDEŠ (budem)STARA
Kada budeš stara, sijeda i u snima,
Drijemat ćeš kraj ognja, čitajuć polako
Ispustit ćeš knjigu, sanjati o blagom
Pogledu, kog očiju ti skrivala dubina.
Voljeli su mnogi časke tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan čovjek dušu punu želja
Ljubio, i tugu, što ti lice skriva.
Naginjuć se tužno k žaru svog kamina,
Šapni, kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina,
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.
klik na ovaj broj ulaz je u Spartu.
300
obavezno pogledati theatrical trailer smješten u podnaslov media
u Četvrtak 18.01.2006. god u Ivanićgradskoj ulici 41 sa početkom u dvadeset sati na sceni Kazališta na periferiji od milja zvanom Knapp će se pojaviti Živko Anočić. Rijetko kada imate priliku vidjeti stvarnog genija na djelu stoga požurite po vašu kartu.
imam probu. dosaaaaaadno.usuđujem se reči da sam sama sebi dosadna na tim probama.
vidim na naslovnici dve poznate face počele pisati blogove.......i evo me. cool lista.a i ja sam mu ostavila komentar.
VAŽNO JE ZVATI SE ERNEST. Sad reci da nije.
ponedjeljak, 15.01.2007.
meni odmah - meni prvom
no.46.
meni odmah - meni prvom, to je bio omiljen uzrek mog Tate kad je htio jesti a ručak se još krčkao na peći. bio je gladan vjerojatno.
tako se i meni događa ovih dana - dojadilo mi je više čekati tu predstavu da se skuha, želim je jesti. ljuta sam ovih zadnjiih par dana. vjerojatno je to sve u mojoj glavi ali kao da se više nikome neda ništa raditi. ok, ja sam svjesna da je naporno, zamorno i dosadno ponavljati ali tako se to radi. sori.
odustala sam od veličanja naše dramske grupe. čemu? vjerojatno je to onaj, baš sam to rekla i Nixi, Freudeovski čin želje sina dokazivanja ocu, nešto vrijedim, Tata voli me. sranje.
da smo osnovali grupu kojoj je zadatak doć i sjedit dva sata, brbljat i cugati i pušiti i pušiti i pušiti i pušiti i jesam li zaboravila reći pušiti? onda ne bi nitko dolazio. pa to možemo i ovak radit, bilo bi rečeno a stalno se to događa. Imam probu sa dvije puš pauze!!!, a Zokijeva traje od početka do kraja, ruku dižeš kad se javljaš na wc. Mislim sveopća je stvar da nemam respekta kojeg mi svi i imamo prema Zokiju i nije mi bitan respekt bitna mi je predstava jer da nije ne bih je radila... a stalno slušam da se to nesmije toliko ozbiljno shvatiti ....a čemu onda?!
teatar Ulyssis Tesla & Electric Company
( teslin cilindar, štap i kišobran )
gledala sam jučer sa Nixom u HNK-u. Vizualno najljepša predstava koju sam vidjela. svjetlosni efekti iskorišteni do maximuma, onako kako je to Tesla zaslužio. a jadan Nikola Tesla. očekivala sam da će ići na tu njegovu samoću i otuđenost ali u par trenutaka me baš tjeskoba uhvatila. Igra devet glumaca a među njima jedna prelijepa glumica. Zove se Hristina. Mislim da bi večina naših glumica trebale pogledati dotičnu kako izgleda na sceni. Diva. Generalno krenula sam na predstavu da vidim Šerbedžiju u živo prvi puta u mom dugom životu. Nisam se baš naužijala njegove glume jer je više bio kao narator nego da je nešto baš glumio ali onaj njegov glas, nešto posebno. Savršeno su napravili dojam crno-bijelog, nema niti tračka neke druge boje na sceni, a izvedbu je pratio jedan glumac pjevajuči. Glas da se nebo sruši a duša da ti napusti tijelo i spoji se sa tim zvukom negdje gore pod svodom. Dogodio se trenutak kada sam osjetila kazalište (slijedi citat)
American Beauty
( Vrtlog života, onaj dio kad joj priča o vrečici koju je snimio)
Ricky: (distant) Sometimes there's so much beauty in the world I feel like I can't take it...and my heart is going to cave in.
Cijela dvorana bila je u polumraku , ispred scene bio je klavir i glumac koji je pjevao, scenografija je masovna, full velika...stoji iza tiha,mrtva...Šerbedžija izlazi naprijed skroz u publiku u fraku, nosi štap....nešto govori. Svjetlo ga samo lagano osvjetljava. Isto to svjetlo otvara mi balkone i ljude koji sjede, oči im zrcale i meni prođe stotine godina unazad i ljudi koji su tako sjedili u kazalištu i gledali neki drugi život koji se odigravao na njoj. Osjetim veličinu svega i da ništa nije ljepše, veče i bolje od kazališta i glume. Bila je u zraku, mogla sam je zagrliti. Glumac je počeo pjevati a meni su se suze skupile u očima koliko me ponijelo. Nisam mogla podnijeti tu istinu. Sjedila sam mala, tek komadić u toj velikoj slagalici.
A počelo je sa voajerizmom sa moje strane,ha,ha. Predstava je počela u pola osam, mi smo se trebale naći u sedam a ja sam došla još ranije da podignem karte. idem uz desnu stranu zgrade i svi prozorčići osvijetljeni i otvoreni na prvom katu. ah, garderoba. i kako idem vidim tri visoka čovjeka u frakovima i jedan frak na vješalici. stanem. šminkaju se, bijelili su si lica. wow, pomislim ja pa to su Tesle...i ostanem stajat, muvali su se gore dolj po vidno maloj prostoriji a prozor je bio otvoren i svatko ih je poput mene mogao vidjeti. vjerojatno im je bilo vruče...ali to nije kraj. ulazi u svlačionu muškarac gol do pasa,tj.samo u gagama i krene se šminkati...ok. sve bolje, mislim si ja ali nisam htjela da me vide da ih gledam a nije ih bilo teško za ne vidjeti, pa sam ipak produžila ( NAPOKON ) dalje do ulaza.
A full su vizualno bili impresivni na sceni,njih sedam u frakovima i cilindrima....ali glavna uloga je ipak pripala SVJETLU jer bilo e predivno, naročiti scena kada Tesla hvata munju golom rukom i golim cijelim tijelom, a oko njega sijeva i grmi ,svjetlost je eksplodirala. predivno. baš sam rekla Nixi da su trebali ostavit na kraju upaljene sve one halogenke da se i njima zaplješče tj. Tesli. Nije predstava po sebi neki spektakl ali je spektakl svjetlosti to sigurno.
I nakon toga osjetih se mala sa svojom malom predstavicom u malom kazalištu i maloj sceni a onda opet nema malih scena,kazališta, predstava i uloga...samo ljudi.
Želim narasti.
srijeda, 10.01.2007.
u pet faza - danas
no.45
zakaj ne pišem postove češće pitam se ja pošto se drugi baš i ne pitaju previše.
pa treba doć na red od braće i sestara. i kad dočekam jadna sva sam umorna i neinspiritivna pa nemam volje.
danas sam bila sa frendicom na kavi koja me mrtva hladna obavijesti da je bila u Grazu u šopingu. i sad se ja pitam a pitala sam i nju da zakaj me nije zvala da idem sa njom ali nije ona organizirala put nego njena hoch-noble prijateljica tako da eto. sve mi se više čini da je ona poslovica 'svi vole klauna al' ga nitko ne želi za prijatelja' istinita. duša mi plače i jeca.
danas sam skužila da mi se hrčak zaljubio u Legolasa.
a mislim si bilo bi ok da nije dečec... iako smo ga nazvali Bosie po Oscar Wildeovom mladom ljubavniku.
danas sam poslala tri poruke na koje nisam dobila odgovora. jedna poruka je bila isprika, druga upit, treća se ne sječam što.
danas sam si kupila soundtrack iz filma DaVinciev kod. glazbu osmislio genijalni Hans Zimmer. (cijena 42 kn.)
danas sam razmišljala o ljudima iz moje dramske grupe i onašoj gramskoj grupi opčenito. već me živcira i to Zokijevo degradiranje i naturivanje na nos što to centar misli o nama. kao da se slaže sa time. ja ne želim biti to što on kaže da jesmo.
* nominirana sam od lady Audrey da se otkrijem u pet faza.
nekad kad mi je dosadno dok smo u bircu ili vani ja kažem da moram na wc ali odem pa se prošečem ili jednostavno stojim u wc-u pa se vratim sa anegdotom koju sam kao doživjela. ima tu urina, krvavih uložaka, histeričnih žena i svega...imam tucet lažnih wc priča.
faza drugapošto nemam love za neki steznik nosim crni adidasov full stežući badekostim da mi amorfnu masu tako-kako izmodelira u struk.
faza treća
prije par godina pisala sam ljubavna pisma Eriku iz Belfast Fooda u kojeg sam se zaljubila strašno a koji ih je pokazivao svojoj curi koja mi se poslije smijala.
faza četvrta
ponekad poljubim Orlanda na plakatu kojeg imam u sobi.
faza peta
upisala sam grafičku školu nakon što sam se ispisala iz gimnazije zbog bježanja sa nastave i slabih ocjena. nism se mogla prilagodit i jednostavno sam prestala dolazit u školu. išla sam na sljeme, Jarun, kina, predstave....dok me nisu skužili. i onda sam se ispisala. pa sam se upisala u grafičku. luzer. a mogla sam imati kvalitetniju naobrazbu. fali mi kulture koju toliko obožavam. puštam je u sebe kroz razne kanale ali fali mi taj akademski dio.
Ja nominiram some1special i wes c.addle ak im se prohtje prokazat se u pet točaka i otkrit nekaj o sebi kaj nisu neki drugi znali...eto.
nego ljudi moji, Radovan Ruždjak će zabljesnuti publiku svojim šefovskim bravurama i apolonskim odrazima 18.01. u 20 sati pa kome nije žao do Ivanićgradske da ga vidi na djelu neka dođe.
curi mi soundtrack,prokleto je dobar, oooobožavam Zimmera...ova stvar Che Valiers de Sangreal je divna,ježim se. Iako sam katolkinja i vjerujem u Isusa Krista našeg kralja smiješno mi je kako je Crkva skočila na taj film. bezrazloga jer kakva ti je čovječe vjera ako je Dan Brown i Ron Howard uspiju poljuljati........hej, triler je genijalan...i na kraju kad kamera leti kroz podove, gdje se vanjska i unutarnja piramida spajaju, sve dolje do kripti i kad vidimo sarkofag a Hanks stoji iznad!!!!! pod zvijezdanim svodom ja sam vrisnula od oduševljenja. u šest u jutro u Cinestaru na muvi maratonu. kino spava a ja na nogama..jes,jes,jes...predobar kraj..uzvikujem a ekipa se budi.
gotov je soundtrack....a to znači da je film završio.
gotova sam.
utorak, 09.01.2007.
želim
no.44
prošla je ta famozna silverstarska noć. ne prigovaram nego sam ljubomorna na sve koji su je proveli kako spada. ja sam u poderanoj flekavoj trenirki i ispranoj majici na kojoj piše 'hvala vatreni' sjedila na porazbacanom krevetu i gledala povratak mumije. vrlo alegorijski u jednom trenutku mi se to učinilo samo što se mumija nije baš od nekuda morala vračati jer je nekako uvijek ovdje. onda sam gledala vatromet,popila čašu napoleona i otišla burazima koji su još kikići u sobu i sa njima gledala reprizu filma sa tom henksom u kojem on završi na pustom otoku i nema petka nego vilsona za prijatelja.
i mislim si kolika je to ljudska potreba u stvari da ima nekoga kraj sebe a ja si često želim da me svi ostave na miru. ali to je laž. želim i trebam ljude samo što od njih zbog sebe bježim. ha? da, baš tako. i onda mi frend slavi rođendan a ja nisam pozvana i onda si mislim pa i nije mi to neki frend onda. ja sve sebi umišljam. previše. ponekad je to istina a ponekad nije. moja negativna strana sklonija je prikloniti se onom drugom. ok, popušila sam. zbog kompleksa iz djetinjstva i odrastanja završila sam sama sa tek ponekom osobom koju bih nazvala prijeteljem. i dok sam tako se otuđivala od svijeta stekla sam jednog koji je samnom od početka i uvijek je tu. televizor Teacher, mother, secret lover kako bi to Homer Simpson rekao za taj aparatek sa dušom. sve što sam trebala, svi koje sam trebala bili su uvijek uz mene, na sve odgovore imala sam odgovor, za sve patnje utjehe i za svaku situaciju u životu poticaj. imala sam frendicu 20 godina. okrenula se na peti,udala se i otišla. za nju nemam daljinski da je vratim. ištekala se i otišla. i koliko sam se puta zaljubila u stvarnosti toliko sam i još više srce poklonila nekom tv junaku.i tako sam samu sebe odgojila. nije me sram. briga me. imam samo jedan problem u životu a tv nema veze sa njim. u tome mi jedino ne može pomoći. o tome ima previše blogova. moj neće biti taj. gledam nešto i to me uključi. počnem razmišljati. sve što znam naučila sam sa tevea. imam preko petsto video kazeta. rasporedila sam ih terapijski. kako mi što treba to si pustim. u zadnje vrijeme gledam iskupljenje u Shawshanku. Andy mi je životni uzor. Možeš se zabaviti životom ili se možeš zabaviti smrću' To mi stoji napisano na stolu između ostalih pametarija. ne živim kako bih htjela ali imam sve što mi treba. Bono kaže u 'predivnom danu' da ono što nemaš ti i ne treba, to što imam slabo koristim. patim za tim da si stvorim neki čarobni svijet. ne u glavi nego oko sebe u svojoj sobi. i mislila sam da sam idiot jer se u ovim godinama još zabavljam na te tinejđerske načine. ali uživam u tome jer mogu i zato što nemam onu glupu svjest iz tih prokletih srednjoškolskih dana. no regrets, they don't work, no regrets now, they only hurts..pjeva Robbie i preistinito je.i zašto ovaj predobar lik dolje? zato jer me pomeo neki dan do kraja dok sam gledala film, timeline, u kojem se ekipa arheologa nađe iz našeg vremena prebačena u tisućupetsto i ne znam koju godinu i pokušavaju se vratit natrag. film je inače po chritonovom istoimenom romanu i ideja je super samo što su po mojem trebali to malo razraditi. ovako je ispao hunk muvi jer dok Paul Walker i dotični Gerard Butler paradiraju po ekranu ne znam kako bih to nazvala. da se razumijemo JA se ne žalim.
gerard butler u svom splendoru
Primjetih ga u Reign of fire koji sam posudila zbog Balea, u kolijevci života lare croft me totalno zaveo, volim takve macho nabrijane tipove ( već čujem NIxu kak mi se smije ) i totalno padam na njih. Svoju nježnu dušicu otkrio je u fantomu iz opere....a neki dan mi je uletio u minsko polje* baš kad sam gledala taj timeline i pomeo je pod samnom. Ležala sam facom priljubljena uz jastuk, umorna od nerada, glave prenatekle od promišljanja a on me razbacao po sobi a da sam milimetar mrdnula iz kreveta. *moje minsko polje...oni dani kad mi je sve romantično, kad mi se stvarnost prebaci u Međuzemlje. kad je sve zeleno, kad mi se duga kosa petlja na vjetru a haljina leprša, kada su noći prohladne a vatra gori u ognjištu, kada su velika djela iza mene, kada nešto vrijedim i zbog nečega postojim i svaki pokret i svaka riječ ima smisao i težinu...i kad imaš svog viteza, svog jedinog koji je tvoj koji odlazi ali se vrača i kad ga nema on je ovdje. zauvijek.
i Gerard mi je u to raspoloženje uletio. i sa njim šećem šumom, njega grlim u sumrak i ne puštam ga da ode, promatram ga dok se kupa u jezeru potpuno gol, lijep da lijepši ne može. ..i dok jašemo osjećam toplinu njegovog tijela i slušam otkucaje srca koje kuca i za mene, pijem mu vodu iz dlanova, kušam med sa njegovih usana, osjećam kako mi obrazi žare dok me dugo gleda u oči ...u zoru otvaram prozor da mu prve zrake sunca padnu na lice..sjedim i gledam ga, šuma miriše, ptice pjevaju..sve je tako mirno, perem mu kosu i on me dugo ljubi držeći me čvrsto uz sebe a mene preplavljuje taj osječaj da ću eksplodirati od strasti i za koji se pitam od kuda mi jer takvo nešto u stvarnom životu nisam nikada doživjela.
Kao što sam rekla tinejđerski dani su iza mene, znam da je to glumac da to nije on i nije toliko on ni bitan nego ta fikcija koju mi je ponudio u filmu.( iako je i privatno uf, ah i ajoooj; zadnja slika u boxevima) da ne pričam o ekipi iz prstenova i drugih filmova i filmova gdje pronalazim svoje vitezove, heroje, ljubavnike...
nekad se baš zbog toga nabrijem na pogrešne ljude u stvarnom životu i onda sam tu gdje jesam. alone.