Marketing
meni odmah - meni prvom
no.46.
meni odmah - meni prvom, to je bio omiljen uzrek mog Tate kad je htio jesti a ručak se još krčkao na peći. bio je gladan vjerojatno.
tako se i meni događa ovih dana - dojadilo mi je više čekati tu predstavu da se skuha, želim je jesti. ljuta sam ovih zadnjiih par dana. vjerojatno je to sve u mojoj glavi ali kao da se više nikome neda ništa raditi. ok, ja sam svjesna da je naporno, zamorno i dosadno ponavljati ali tako se to radi. sori.
odustala sam od veličanja naše dramske grupe. čemu? vjerojatno je to onaj, baš sam to rekla i Nixi, Freudeovski čin želje sina dokazivanja ocu, nešto vrijedim, Tata voli me. sranje.
da smo osnovali grupu kojoj je zadatak doć i sjedit dva sata, brbljat i cugati i pušiti i pušiti i pušiti i pušiti i jesam li zaboravila reći pušiti? onda ne bi nitko dolazio. pa to možemo i ovak radit, bilo bi rečeno a stalno se to događa. Imam probu sa dvije puš pauze!!!, a Zokijeva traje od početka do kraja, ruku dižeš kad se javljaš na wc. Mislim sveopća je stvar da nemam respekta kojeg mi svi i imamo prema Zokiju i nije mi bitan respekt bitna mi je predstava jer da nije ne bih je radila... a stalno slušam da se to nesmije toliko ozbiljno shvatiti ....a čemu onda?!
teatar Ulyssis Tesla & Electric Company
( teslin cilindar, štap i kišobran )
gledala sam jučer sa Nixom u HNK-u. Vizualno najljepša predstava koju sam vidjela. svjetlosni efekti iskorišteni do maximuma, onako kako je to Tesla zaslužio. a jadan Nikola Tesla. očekivala sam da će ići na tu njegovu samoću i otuđenost ali u par trenutaka me baš tjeskoba uhvatila. Igra devet glumaca a među njima jedna prelijepa glumica. Zove se Hristina. Mislim da bi večina naših glumica trebale pogledati dotičnu kako izgleda na sceni. Diva. Generalno krenula sam na predstavu da vidim Šerbedžiju u živo prvi puta u mom dugom životu. Nisam se baš naužijala njegove glume jer je više bio kao narator nego da je nešto baš glumio ali onaj njegov glas, nešto posebno. Savršeno su napravili dojam crno-bijelog, nema niti tračka neke druge boje na sceni, a izvedbu je pratio jedan glumac pjevajuči. Glas da se nebo sruši a duša da ti napusti tijelo i spoji se sa tim zvukom negdje gore pod svodom. Dogodio se trenutak kada sam osjetila kazalište (slijedi citat)
American Beauty
( Vrtlog života, onaj dio kad joj priča o vrečici koju je snimio)
Ricky: (distant) Sometimes there's so much beauty in the world I feel like I can't take it...and my heart is going to cave in.
Cijela dvorana bila je u polumraku , ispred scene bio je klavir i glumac koji je pjevao, scenografija je masovna, full velika...stoji iza tiha,mrtva...Šerbedžija izlazi naprijed skroz u publiku u fraku, nosi štap....nešto govori. Svjetlo ga samo lagano osvjetljava. Isto to svjetlo otvara mi balkone i ljude koji sjede, oči im zrcale i meni prođe stotine godina unazad i ljudi koji su tako sjedili u kazalištu i gledali neki drugi život koji se odigravao na njoj. Osjetim veličinu svega i da ništa nije ljepše, veče i bolje od kazališta i glume. Bila je u zraku, mogla sam je zagrliti. Glumac je počeo pjevati a meni su se suze skupile u očima koliko me ponijelo. Nisam mogla podnijeti tu istinu. Sjedila sam mala, tek komadić u toj velikoj slagalici.
A počelo je sa voajerizmom sa moje strane,ha,ha. Predstava je počela u pola osam, mi smo se trebale naći u sedam a ja sam došla još ranije da podignem karte. idem uz desnu stranu zgrade i svi prozorčići osvijetljeni i otvoreni na prvom katu. ah, garderoba. i kako idem vidim tri visoka čovjeka u frakovima i jedan frak na vješalici. stanem. šminkaju se, bijelili su si lica. wow, pomislim ja pa to su Tesle...i ostanem stajat, muvali su se gore dolj po vidno maloj prostoriji a prozor je bio otvoren i svatko ih je poput mene mogao vidjeti. vjerojatno im je bilo vruče...ali to nije kraj. ulazi u svlačionu muškarac gol do pasa,tj.samo u gagama i krene se šminkati...ok. sve bolje, mislim si ja ali nisam htjela da me vide da ih gledam a nije ih bilo teško za ne vidjeti, pa sam ipak produžila ( NAPOKON ) dalje do ulaza.
A full su vizualno bili impresivni na sceni,njih sedam u frakovima i cilindrima....ali glavna uloga je ipak pripala SVJETLU jer bilo e predivno, naročiti scena kada Tesla hvata munju golom rukom i golim cijelim tijelom, a oko njega sijeva i grmi ,svjetlost je eksplodirala. predivno. baš sam rekla Nixi da su trebali ostavit na kraju upaljene sve one halogenke da se i njima zaplješče tj. Tesli. Nije predstava po sebi neki spektakl ali je spektakl svjetlosti to sigurno.
I nakon toga osjetih se mala sa svojom malom predstavicom u malom kazalištu i maloj sceni a onda opet nema malih scena,kazališta, predstava i uloga...samo ljudi.
Želim narasti.
Post je objavljen 15.01.2007. u 12:42 sati.