Marketing
želim
no.44
prošla je ta famozna silverstarska noć. ne prigovaram nego sam ljubomorna na sve koji su je proveli kako spada. ja sam u poderanoj flekavoj trenirki i ispranoj majici na kojoj piše 'hvala vatreni' sjedila na porazbacanom krevetu i gledala povratak mumije. vrlo alegorijski u jednom trenutku mi se to učinilo samo što se mumija nije baš od nekuda morala vračati jer je nekako uvijek ovdje. onda sam gledala vatromet,popila čašu napoleona i otišla burazima koji su još kikići u sobu i sa njima gledala reprizu filma sa tom henksom u kojem on završi na pustom otoku i nema petka nego vilsona za prijatelja.
i mislim si kolika je to ljudska potreba u stvari da ima nekoga kraj sebe a ja si često želim da me svi ostave na miru. ali to je laž. želim i trebam ljude samo što od njih zbog sebe bježim. ha? da, baš tako. i onda mi frend slavi rođendan a ja nisam pozvana i onda si mislim pa i nije mi to neki frend onda. ja sve sebi umišljam. previše. ponekad je to istina a ponekad nije. moja negativna strana sklonija je prikloniti se onom drugom. ok, popušila sam. zbog kompleksa iz djetinjstva i odrastanja završila sam sama sa tek ponekom osobom koju bih nazvala prijeteljem. i dok sam tako se otuđivala od svijeta stekla sam jednog koji je samnom od početka i uvijek je tu. televizor Teacher, mother, secret lover kako bi to Homer Simpson rekao za taj aparatek sa dušom. sve što sam trebala, svi koje sam trebala bili su uvijek uz mene, na sve odgovore imala sam odgovor, za sve patnje utjehe i za svaku situaciju u životu poticaj. imala sam frendicu 20 godina. okrenula se na peti,udala se i otišla. za nju nemam daljinski da je vratim. ištekala se i otišla. i koliko sam se puta zaljubila u stvarnosti toliko sam i još više srce poklonila nekom tv junaku.i tako sam samu sebe odgojila. nije me sram. briga me. imam samo jedan problem u životu a tv nema veze sa njim. u tome mi jedino ne može pomoći. o tome ima previše blogova. moj neće biti taj. gledam nešto i to me uključi. počnem razmišljati. sve što znam naučila sam sa tevea. imam preko petsto video kazeta. rasporedila sam ih terapijski. kako mi što treba to si pustim. u zadnje vrijeme gledam iskupljenje u Shawshanku. Andy mi je životni uzor. Možeš se zabaviti životom ili se možeš zabaviti smrću' To mi stoji napisano na stolu između ostalih pametarija. ne živim kako bih htjela ali imam sve što mi treba. Bono kaže u 'predivnom danu' da ono što nemaš ti i ne treba, to što imam slabo koristim. patim za tim da si stvorim neki čarobni svijet. ne u glavi nego oko sebe u svojoj sobi. i mislila sam da sam idiot jer se u ovim godinama još zabavljam na te tinejđerske načine. ali uživam u tome jer mogu i zato što nemam onu glupu svjest iz tih prokletih srednjoškolskih dana. no regrets, they don't work, no regrets now, they only hurts..pjeva Robbie i preistinito je.i zašto ovaj predobar lik dolje? zato jer me pomeo neki dan do kraja dok sam gledala film, timeline, u kojem se ekipa arheologa nađe iz našeg vremena prebačena u tisućupetsto i ne znam koju godinu i pokušavaju se vratit natrag. film je inače po chritonovom istoimenom romanu i ideja je super samo što su po mojem trebali to malo razraditi. ovako je ispao hunk muvi jer dok Paul Walker i dotični Gerard Butler paradiraju po ekranu ne znam kako bih to nazvala. da se razumijemo JA se ne žalim.
gerard butler u svom splendoru
Primjetih ga u Reign of fire koji sam posudila zbog Balea, u kolijevci života lare croft me totalno zaveo, volim takve macho nabrijane tipove ( već čujem NIxu kak mi se smije ) i totalno padam na njih. Svoju nježnu dušicu otkrio je u fantomu iz opere....a neki dan mi je uletio u minsko polje* baš kad sam gledala taj timeline i pomeo je pod samnom. Ležala sam facom priljubljena uz jastuk, umorna od nerada, glave prenatekle od promišljanja a on me razbacao po sobi a da sam milimetar mrdnula iz kreveta. *moje minsko polje...oni dani kad mi je sve romantično, kad mi se stvarnost prebaci u Međuzemlje. kad je sve zeleno, kad mi se duga kosa petlja na vjetru a haljina leprša, kada su noći prohladne a vatra gori u ognjištu, kada su velika djela iza mene, kada nešto vrijedim i zbog nečega postojim i svaki pokret i svaka riječ ima smisao i težinu...i kad imaš svog viteza, svog jedinog koji je tvoj koji odlazi ali se vrača i kad ga nema on je ovdje. zauvijek.
i Gerard mi je u to raspoloženje uletio. i sa njim šećem šumom, njega grlim u sumrak i ne puštam ga da ode, promatram ga dok se kupa u jezeru potpuno gol, lijep da lijepši ne može. ..i dok jašemo osjećam toplinu njegovog tijela i slušam otkucaje srca koje kuca i za mene, pijem mu vodu iz dlanova, kušam med sa njegovih usana, osjećam kako mi obrazi žare dok me dugo gleda u oči ...u zoru otvaram prozor da mu prve zrake sunca padnu na lice..sjedim i gledam ga, šuma miriše, ptice pjevaju..sve je tako mirno, perem mu kosu i on me dugo ljubi držeći me čvrsto uz sebe a mene preplavljuje taj osječaj da ću eksplodirati od strasti i za koji se pitam od kuda mi jer takvo nešto u stvarnom životu nisam nikada doživjela.
Kao što sam rekla tinejđerski dani su iza mene, znam da je to glumac da to nije on i nije toliko on ni bitan nego ta fikcija koju mi je ponudio u filmu.( iako je i privatno uf, ah i ajoooj; zadnja slika u boxevima) da ne pričam o ekipi iz prstenova i drugih filmova i filmova gdje pronalazim svoje vitezove, heroje, ljubavnike...
nekad se baš zbog toga nabrijem na pogrešne ljude u stvarnom životu i onda sam tu gdje jesam. alone.
Post je objavljen 09.01.2007. u 17:09 sati.