subota, 20.01.2007.
mojih prvih pedeset
no.50
proba je protekla u prividnom redu.
pušilo se previše a koncentriralo premalo.
umorni.
budem.
zna kaj trebam, nema beda.
e može pauza da zapalimo cigaretu.
razumijem ja da se ljudima neda nekad, ali da ti se STALNO neda to mi je čudno sa obzirom na činjenicu da si došao na dramsku grupu, dramski se izražavati a ne pušiti dva sata i bit kumljen i moljen na fin način da nešto odglumiš.
ok, ljuta sam.
bila sam ljuta.
nisam više ljuta na nikoga osim na samu sebe.
ja sam ta koja moraa dovesti glumce u red.
napraviti atmosferu.
motivirati glumce.
objasniti scenu.
Nixa mi kaže da se Zoki muči sa svojom ulogom.
To me malo zašamaralo. Sama sam sebe posrala. Sa svojim poimanjem Zorana kao svemogučeg. Tako sam ga doživjela i još uvijek ga doživljavam i u mojoj viziji on se ne muči sa ničim što se scene tiče jer uvijek sve ima savršeno pod kontrolom i uvijek sve napravi kako treba i iznad prosjeka.
Zato riječ muka i Zoran meni ne idu skupa. U ponedjeljak ću ga zamoliti da dođe ranije da malo porazgovaramo o liku Pripovjedača. Do sada na sceni ja nisam vidjela da ima problema, ali ako ima i još k tome se povjerio NIxi, a opet me smeta što to nije rekao meni, onda moram nači riješenje.
Ne želim stanje na dramskoj u koje sam se dovela. Da odlazim ravno doma nakon probe, da se sa nikim više ne šalim i sve ih izbjegavam a naročito Strassera.
Ne znam lijeka svom problemu.
What a pile of shit.
Ima lijeka i TOČNO znam koji je.
Kao što MIchael Jackson kaže I must start with the man in the mirror.
I pitam ja njega, hoće li večeras pobijediti Zrinka ili Rene u plesu sa zvijezdama?.